Priče o (ne)odgovornosti: odgovornost

Nažalost dok sam bio klinac, i morao ići u školu, nisam cijenio važnost obrazovanja. Smatrao sam školu nužnim zlom koje će jednog dana proći i ja ću napokon biti slobodan.

I danas se sjećam razmišljanja o tome kako bi bilo super da sam odrastao i da ne moram više ići u školu. Škola je tada za mene bila mjesto dosadnih profesora te opasnih i zlih vršnjaka koji su se ili htjeli tući ili su ti se rugali. Budući da vi sad čitate ovaj tekst, očito je da sam preživio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Na fakultetu sam shvatio koliko je važno imati dobro obrazovanje i to sam shvatio kada sam počeo raditi studentske poslove. Bez obzira na to što u to vrijeme nisam bio posebno pametan, nije mi dugo trebalo da shvatim da neke poslove na kojima sam radio kao student ne želim više nikad raditi. Neki od profesora na fakultetu imali su presudan utjecaj na mene i moj odabir zanimanja. Jedan od tih profesora se često pri objašnjavanju raznih pojmova služio etimologijom te je i mene zarazio time. I dan danas se ne mogu riješiti tog virusa koji me tjera da provjeravam iz kojeg je jezika koja riječ potekla.

Hvala Bogu na internetu pa se etimologija pojedinih riječi može vrlo lako provjeriti. Ako pogledate etimologiju riječi “odgovornost”, vidjet ćete da lijepo piše da dolazi od riječi “odgovor”. Neki će sad pomisliti da otkrivam toplu vodu, no smatram da se vrlo lako može previdjeti težina riječi „odgovor“. Odgovoriti ne znači samo izreći odgovor na pitanje ili uzvratiti na uvredu ili pak psovku.

Odgovoriti znači prije svega promisliti o tome što ćemo izreći.

Psihologija upućuje: “Odgovaraj, ne reagiraj.” Ako bolje razmislimo: većina naših „odgovora“ su reakcije, a ne promišljeni odgovori. Uvijek je lakše reagirati i na uvredu uzvratiti uvredom, ili na psovku psovkom, ili na udarac udarcem. Koliko se puta čovjek nađe u situaciji, u kojoj zaboravi da treba odgovoriti, a ne reagirati. Emocionalna smo bića i prepuštamo se tim istim osjećajima i zaboravljamo da bi bilo bolje razmisliti i onda poduzeti daljnje korake. Ponesu nas emocije i zaj….. se. Razmislite koliko se sukoba u ljudskoj povijesti moglo izbjeći da su politički i vjerski vođe samo razmislili o posljedicama svojih riječi i djela.

Riječ “odgovornost” jedna je od onih teških riječi koje malo tko od nas voli jer nas podsjeća da moramo snositi posljedice naših riječi i djela. Ovo je još jedna tužna priča bez sretnog završetka.

Ovaj put se ne radi o samoj jednoj osobi, već o grupi navijača i jednom saborskom zastupniku.

Pogađate da se radi o grupi BBB-ovaca koji su uhićeni u Ateni zbog tučnjave s navijačima AEK-a. Saborski zastupnik o kojem se radi u ovoj priči je bivši vjeroučitelj i Mostov saborski zastupnik Marin Miletić.

Prvo ćemo o navijačima, a Miletića ćemo kao njihovog “ideološkog” odvjetnika ostaviti kao šećer na kraju. To je trebala biti uzvratna utakmica u Ateni između Dinama i AEK-a koja bi odlučila o tome koji klub ide u Ligu prvaka. UEFA je u strahu od nereda zabranila navijačima dolazak na gostujuću utakmicu svoga kluba i nakon prve utakmice u Zagrebu pomislila da će na kraju sve proći bez incidenata i žrtava. Nažalost ovaj put UEFA-ine mjere nisu upalile i u Ateni je došlo do tučnjave u kojoj je smrtno stradala jedna osoba (grčki navijač); osmero ih je ozlijeđeno, a 98 je uhićeno radi izazivanja nereda i tučnjave. Skupina mladića iz Zagreba u dobi između 17 i 35 godina odlučila je obračunati se usred Atene s navijačima AEK-a te na noge digla cijelu državu. Svi smo svjedoci posljedica njihove odluke.

Hajdemo krenuti od početka. Svatko tko izaziva nerede i fizički se obračunava s drugima treba biti propisno kažnjen od strane države i naravno da kazna treba biti u skladu s prekršajem. Navijači Dinama su uhićeni i pritvoreni te je sudac odlučio da imaju biti premješteni u desetak različitih zatvora diljem Grčke dok čekaju suđenje, bez obzira na molbe hrvatskog veleposlanika u Grčkoj. On je pred sucem izjavio da se boji za sigurnost Dinamovih navijača u grčkim zatvorima i da traži da svi budu zatvoreni u jedan zatvor. Nakon odluke grčkog suca roditelji navijača su se obratili vrhušci vlasti RH moleći ih da se pomogne njihovoj djeci.

Posve je očekivano i normalno da svaki roditelj želi da je njegovo dijete sigurno, ali pitam se jesu li odgojili svoju djecu da i ona to žele svima, a pogotovo djeci drugih roditelja?

Prekasno je da sada te roditelje koji su propustili odgojiti svoju djecu učimo pameti i svakako ne bi bilo u redu da to radimo dodatno kažnjavajući njihovu djecu. Svjedoci smo kako se neodgovornost roditelja prenosi na njihovu djecu i onda ta ista djeca preslikavaju neodgovorno ponašanje svojih roditelja, ali ovaj put se vjerojatno i prvi put u životu moraju nositi sa svim posljedicama svojih djela. Nadam se da ova lekcija neće tu djecu neodgovornih roditelja koštati zdravlja ili ne daj Bože života, ali nadam se da su sada naučili lekciju i da će ubuduće svojoj i tuđoj djeci pričati o groznim posljedicama vlastite i roditeljske neodgovornosti.

Nemojte misliti da sam zaboravio na Miletića.

Miletić je u članku za jedan internetski portal napisao da HDZ (i Možemo) ne želi za Dinamove navijače učiniti sve što su učinili za parove koji su u Kongu bili optuženi za – po Miletićevim riječima – krijumčarenje i kupovinu djece.

Sve to ne bi bilo ništa čudno za Miletića koji ne skriva svoje desničarske političke stavove da nije također napisao da Dinamove navijače Plenković i Grlić-Radman ne žele spasiti jer su to dečki koji bi – ako ponovo dođe do rata – stali na branik domovine. Postoji jedna vrlo bitna razlika, koju Miletić zanemaruje ili je ne želi vidjeti, između navijača i parova: parovi koji su posvojili djecu iz Konga na kraju su oslobođeni svih optužbi i djecu su posvojili sukladno zakonima RH i DR Konga dok su navijači Dinama svjesno kršili zakone RH i Grčke te pravila i propise UEFA-e.

Pitam se kako može biti toliko siguran da bi ti isti navijači koji odlaze u drugu državu i izazivaju nerede bili spremni stati na branik domovine, a da oni parovi ili njihova posvojena djeca ne bi napravili isto?

Kako bi reagirao da su navijači Crvene zvezde ili Partizana došli u Zagreb i radili nerede?

Bi li i za njih tražio slobodu i siguran povratak u Srbiju bez ikakve kazne? Zašto misli da grupa navijača koja svjesno krši zakone zaslužuje istu pomoć kao i nevini parovi lažno optuženi za krijumčarenje i kupovinu djece u dalekoj afričkoj zemlji? Zašto smatra da treba dati slobodu navijačima koji su zaslužili zatvor, ali ne i parovima koji su zakona držali? Odgovor na sva ova pitanja leži u Miletićevoj nesnošljivosti prema drugačijima i svima onima koji se ne uklapaju u njegovu sliku Hrvatske. U skladu s tim: ako niste rođeni Hrvati heteroseksualci, ako ne mislite da postoje samo dva roda, ako niste bijele boje kože, ako ne govorite hrvatski i ako niste desničar, bojim se da se ne biste lijepo proveli u Miletićevoj Hrvatskoj.

Na kraju još jedne tužne priče o neodgovornosti htio bih poručiti svim roditeljima da svojoj djeci prije svega vlastitim primjerom pokažu kako biti odgovoran. Biti odgovoran nije lagan zadatak, ali uvjeren sam da bi svatko od nas za svoju djecu učinio sve da odrastu u pristojne i odgovorne članove zajednice te da se nikada ne dovedu u situaciju u kojoj će im biti ugroženo zdravlje. Miletiću bih htio poručiti da preuzme odgovornost za svoje izjave i da se javno ispriča parovima koji su posvojili djecu iz DR Konga. Jer oni su jedini u ovoj priči postupili odgovorno i nisu zaslužili da ih se proziva za nešto za što ne snose nikakvu odgovornost.