Sloboda koja oslobađa

Isusove riječi iz današnjeg evanđelja zvuče radikalno, gotovo brutalno, ali iza njih se krije poziv na slobodu koja oslobađa.

„Tko, dakle, može proniknuti u Božji naum?“ pita Knjiga Mudrosti (Mudr 9,13). Neki bi rekli: još jedna crkvena floskula. A to je zapravo pitanje koje lebdi nad svakim ljudskim iskustvom. Tražimo smisao, a stalno nailazimo na granice vlastitog pogleda. I baš tu, na rubu našeg razumijevanja, dolazi Isusovo evanđelje (Lk 14,25–33). Njegove riječi danas zvuče poput udarca u rebra naših sigurnosti: „Ako tko dođe k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život – ne može biti moj učenik.“ A zatim: „Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“

Na prvi pogled, zvuči kao brutalni rez. Kao da nas Onaj koji je sam ljubav poziva na odricanje od svega što volimo. Ili mislimo da volimo. Ali smisao nije u negaciji, nego u slobodi.

Sloboda Isusova puta

Kada čitam evanđelja, ne mogu se oteti dojmu da je Isus bio slobodan čovjek. Radikalno slobodan. Slobodan od tuđih očekivanja, obiteljskih okova, privida moći i lažnih sigurnosti. Njegova sloboda nije bila samovolja, nego dar Duha. Ona je otvarala prostor za ljubav. I zato su ga mnogi slijedili: jer u njemu su osjetili dah života koji nadilazi strah i kalkulaciju.

Ovih dana intenzivnije razmišljam o vremenu koje je preda mnom. O odlukama koje ću morati donijeti. O načinu života koji slijedi kada i ako ih donesem. I današnje evanđelje me podsjeća da prava sloboda ima cijenu. Ona traži da pustimo ono na što se hvatamo: obiteljske veze, posjed, karijeru, pa i vlastite planove. Koliko god nam sve to izgledalo vrijedno i nužno. I to ne da bismo prezirali bližnje, nego da bismo razotkrili na čemu doista gradimo život. Ako nas definira strah, uspjeh ili navika, ostajemo zarobljeni u vlastitim slikama. A za Božju mudrost tada nema prostora.

Sloboda učenika

Biti Isusov učenik znači pomaknuti vlastito „ja“ s imaginarnog prijestolja i naučiti svijet gledati Božjim očima. To ponekad izaziva sukobe: s obitelji, društvom, pa i sa samim sobom. Ali otvara novu pripadnost. Ulazak u Božju obitelj u kojoj su svi ljudi braća i sestre, koje ne smijemo prepustiti ravnodušnosti.

Isus ne skriva da ova sloboda uključuje križ. Ova se sloboda plaća. Plaća se gubitkom sigurnosti i odricanjem od privida kontrole. Ali nije riječ o prijetnji, nego o pozivu da proračunamo trošak i odlučimo svjesno. Jer učenik nije pozvan u lagodan život, nego na put koji vodi prema životu jačem od smrti.

Unutarnja domovina

A gdje se nalazi sigurnost kad sve drugo pustimo? U Bogu. On je naša unutarnja domovina, mjesto gdje možemo disati i onda kada nam sve drugo izmakne iz ruku. U njemu sloboda od posjeda, mišljenja i uspjeha ne ostaje praznina, nego postaje prostor pun Duha: mir, nada, snaga. A to je paradoks slobode: kada gubiš, tada zapravo dobivaš.

Svi mi to znamo i u svakodnevici. Kada se previše vežemo uz posao, novac ili mišljenje ljudi, srce se polako steže. Kada nešto od toga pustimo, iznenada nastaje prostor. Prostor za novi početak. Prostor u kojem se može udahnuti punim plućima.

Takva sloboda nije bijeg od svijeta, nego novi način postojanja u svijetu. To je sloboda koja otvara mogućnost za ljubav. Ne onu mjerenu interesom i zaslugama, nego onu koja se daruje bez zadrške.

Poziv današnjeg evanđelja

Današnje evanđelje nije prijetnja, nego poziv. Poziv da pogledam vlastite okove i zapitam se: što me sputava da budem slobodniji za Boga? Jesam li spreman računati trošak i usuditi se otkriti bogatstvo koje ne prolazi?

Sloboda u Kristu košta. Ali njezina vrijednost nije tek bolja verzija života. Njezina vrijednost jest sam život. Bog. Nebo. Punina. Jesam li spreman dati sve što imam kako bih primio sve što mi je doista potrebno?