Snaga onih koji ne prestaju kucati

Postoje vrata na koja vrijedi kucati i onda kad se čini da iza njih nema nikoga.

Većina se vjerojatno sjeća one gotovo antologijske scene iz serije The Big Bang Theory. Sheldon stoji pred vratima svoje susjede Penny i kuca tri puta po tri udarca: „Penny. Penny. Penny…“ Ustrajno, gotovo obredno. Ona, iscrpljena i iznervirana, na kraju otvara vrata i pita ga što sad želi. A on, s posvemašnjom ozbiljnošću, objašnjava kako trenutno nema njegova cimera i da bi volio da ga ona odvede na posao. U tom apsurdnom prizoru, negdje između komedije i antropološke studije, krije se više nego što bismo pomislili. Sheldon je naporan, ali uporan. Ne zaustavlja se pred nelagodom drugoga. I upravo zato, paradoksalno, uspijeva. Ono što želi, postiže upornošću, ne snagom. Njegova upornost postaje oruđe spasenja.

Kad upornost postane oblik spasenja

Možda se čini banalno, ali baš u toj tvrdoglavo ponavljanoj gesti krije se i srž današnjeg evanđelja. Jer ono što pokreće svijet nije snaga, već upornost. U našoj svakodnevnici ne presuđuju samo oni famozni trenuci nadahnuća, nego i skromna, gotovo dosadna upornost običnih ljudi koji nastavljaju i onda kada razlog za to više nije vidljiv.

Današnje evanđelje o udovici i sucu ne govori o religiji, već o dostojanstvu čovjeka. Pred nama su dvoje ljudi koji ne bi trebali dijeliti isti kadar. Ona, bez moći, bez zaštite, bez glasa. On, čvrsto utvrđen u svom autoritetu, lišen empatije, ali opsjednut vlastitom ulogom. Ipak, upravo u tom nejednakom susretu dolazi do preokreta. Udovica, ta marginalizirana figura, pobjeđuje. Njezina snaga je u dosljednosti. Kuca, ponovno i ponovno, sve dok sudac, premoren vlastitom ravnodušnošću, ne popusti. „Ne da mi mira. Na kraju će me još udariti“, kaže. Ta gotovo tragikomična rečenica otkriva paradoks moći: moć, kad je suočena s upornošću, gubi ravnotežu.

Posljednjih mjesec dana suočen sam s presporim tužiteljstvom u Županiji Zapadnohercegovačkoj, sustavom koji bi trebao štititi ranjive, a prečesto samo šutke promatra njihovu nemoć. U susretu s jednim takvim sustavom, koji je načelno zadužen za zaštitu onih najslabijih, a zapravo ne čini ništa, čovjek se osjeti malen, pogotovo kada s pravom želi svoju pravdu. Ne čudi me stoga što kod mnogih u takvim situacijama proradi ili bijes ili apsolutna rezignacija. No ova mi situacija pomaže bolje razumjeti udovicu koja ne želi odustati. Iz te nemoći rađa se i nešto neočekivano: razumijevanje snage tihe upornosti.

Snaga tihe ustrajnosti

Molitva nije protokol ni ritual, nego prostor odnosa koji traje čak i kad s druge strane vlada tišina. Ta tišina, ako je dovoljno dugo slušamo, s vremenom postaje odgovor.

Molitva ne pokušava uvjeriti Boga, ona uči čovjeka trajati. U našem vremenu imamo dva ekstrema koja nisu nipošto bezazlena: s jedne strane imamo one koji neprestano nešto izgovaraju. Svaki dan imaju devetnicu za nešto. Misle da se mnoštvom riječi i litanijskom formom može duhovno profitirati. Mnoštvo riječi često u drugi plan gurne srce. S druge strane imamo one koji su izgubili naviku molitve jer se sve ubrzalo. U toj buci teško pronalaze trenutak tišine i tvrde da nemaju vremena za molitvu. Ima jedna urbana mudrost koja se pripisuje Franji Saleškom: „Svaki dan odvoji sebi pola sata za molitvu. Ako ne možeš, jer imaš puno posla, onda izdvoji cijeli sat.“ Ali nije sve ni u tome.

Udovica iz evanđelja ne moli riječima. Ona moli i rukama i nogama. Ne da se. Ona moli ustrajnošću, jer vjeruje da je pravda moguća. I baš u tome, u njezinoj skromnoj upornosti, skriva se nešto subverzivno. Njezin čin nije puka pobožnost, nego otpor: protiv ravnodušnosti, protiv tišine, protiv svijeta koji se pomirio s nepravdom. U njezinu kucanju odjekuje vapaj svih koji vjeruju da smisao postoji, i kad je nevidljiv.

Bog koji šuti, ali ostaje prisutan

Isus, međutim, ne uspoređuje Boga u današnjem evanđelju s tim ravnodušnim sucem. On želi pokazati razliku. Ako i nepravedni čovjek na kraju popusti, koliko će više popustiti Bog koji vidi, čuje i razumije. On ne spava, i kad nama tako izgleda. On ne mjeri riječi, ne važe geste. Bog, naposljetku, ne traži savršenost, već prisutnost.

Ovo evanđelje nije poziv na sentimentalnu religioznost. Ono nas poziva izdržati u vremenu nesigurnosti i vjeru mjeriti snagom njezine postojanosti, a ne ishodom. Jer udovica ne odustaje, iako ništa ne ukazuje na to da će uspjeti. I u tom smislu ona postaje figura svakog čovjeka koji još vjeruje da vrijedi pokušati, makar se činilo besmislenim.

Kažu da tiha voda brijeg dere. Možda molitva ne mijenja svijet u kojem živimo, ali mijenja pogled kojim taj svijet promatramo. A kad se pogled promijeni, mijenja se i svijet. Jer stvarnost nikada nije ono što jest, nego ono što postaje u očima onih koji su se dali dotaknuti.

Isus na kraju postavlja pitanje koje odzvanja poput eha: „Hoće li Sin Čovječji naći vjeru na zemlji?“ Možda taj odgovor ima manje veze s doktrinom, a više s odlukom da se ustraje. Koliko dugo ćemo još kucati? Koliko dugo ćemo vjerovati da se vrata mogu otvoriti?

Sheldon kuca jer vjeruje da će mu Penny otvoriti. Udovica kuca jer vjeruje u pravdu. Vjernik kuca jer vjeruje u Boga koji možda šuti, ali ne nestaje. U toj upornosti skriva se tajna vjere. Bog možda šuti, ali je tu. I možda se baš u toj tišini događa ono najvažnije: naše srce, umorno od kucanja, počinje disati u ritmu Onoga koji nikada ne zatvara vrata.

Kucaj. Opet i opet. Vrata se ponekad otvore ne silom, već snagom strpljenja onih koji ne odustaju. A iza njih se možda skriva sam život, i to onaj kojeg si cijelo vrijeme tražio, a koji je, zapravo, cijelo vrijeme tražio tebe.

Ovo nije samo komentar današnjeg evanđelja, nego mala teologija u pokretu, otpor jednog čovjeka koji još uvijek kuca i ne namjerava prestati.