Srećom smo nesretni!

Philip Yancey, taj mi dragi američki teolog koji je cijeli svoj život posvetio podrumima ljudske egzistencije, pripovijeda u jednoj svojoj knjizi o iskustvu Boga u najgorim zatvorima svijeta.

Na nagovor svog prijatelja, koji je radio u organizaciji Prison Fellowship International-a, odlazi s njim u posjete ozloglašenim zatvorima Južne Amerike. Ondje prati njegov rad koji u sklopu te organizacije potiče dušobrižništvo i donosi zatvorenicima tih neljudskih uvjeta dašak kršćanske nade. Philip ga nakon nekoliko dana tih zbunjujućih i nevjerojatnih doživljaja po odvratnim zatvorima upita je li se do sada ikada zatekao na mjestu gdje se nailazi na granice; gdje jednostavno vlada očaj i nikakvo svjetlo niti nada ne prodiru – gdje ni Bog nije u stanju utješiti?

Ovaj mu zatim ispriča o svojoj posjeti jednom zatvoru u Zambiji. Uvjeti na koje je tamo naišao jednostavno su bili neizdrživo očajni. Nedostatak bilo kakve higijene i pretrpan prostor davali su obrise pakla. U sredini toga kompleksa užasa nalazili su se teži osuđenici čiji su uvjeti bili još katastrofalniji. U metalnim ćelijama koje su izložene suncu, veličine nedovoljne da se u njoj čovjek ispruži i u vlastitom izmetu, kojim su bili zamazani i sami tanjuri iz kojih su jeli,  živjela su ta bića u potpunoj tami 23 sata na dan. Jedan sat su imali pravo prošetati po dvorištu. Kroz uske proreze vidjele su se samo bjeloočnice koje su promatrale pristigle goste. Potom su im otvorili ćelije (inače nedostupne očima javnosti) i iz njih je prodro smrad i visoka temperatura. „Zar čovjek može takvo nešto preživjeti?“ – pitao se prijatelj.

Kada su tim zatvorenicima kazali tko je došao u goste, u nekoliko trenutaka je njih osamdesetak, poput nekog kozmičkog reda, iz ćelija počelo zdušno pjevati neki kršćanski koral. Četveroglasno. U tom mjestu očaja pjevali su ljudi koji će za koji dan biti smaknuti!

Zatvori kao mjesta Božjeg boravišta zaslužuju posebno promišljanje. Ali u ovome slučaju priča nudi dobar kut iz kojeg se može razmisliti o stvarnosti „sreće“ i njezinom poimanju i naglašavanju u suvremenom društvu. Tom pojmu sreće nasuprot bih postavio pojam „radovati se“ i zavrtio bih ih u ringu života. Jer život ne nosi sreću onome tko se u životu ne raduje. Sretan čovjek nije onaj, kako svijet voli kazati, tko „ima sreće“ – prije je to onaj  tko se umije radovati. Biti sretan ne ovisi o imenici „sreća“, prema kojoj bi čovjek stajao kao pred sudbinom koju sam ili drugi kroje; nego ovisi o glagolu čiji je čovjek objekt. Jer mu se prepušta u temeljnom stavu povjerenja. Upravo zato u Bibliji i prevladava pojam radovanja.

Jer prvo se raduje pa se bude sretan. Sreću se, dakle ne stječe. Ne radi se o stečenosti, nego o zatečenosti.

Stoga se usudim kazati da je radost, koja ne donosi isključivo meni sreću, bolja nego isključivo moja sreća koja nikoga nije u stanju učiniti radosnim. Jer radost je djeljiva na način svijeće, sreća naprotiv mora biti netaknuta, inače prestaje. Radost je upućena, rezonira, izlazi i nadilazi te uključuje drugog. Neovisna je o meni jer sam njezin objekt – ona mene raduje. Sreći sam, naprotiv, subjekt i ona ima samo moje lice.  Radovati se možeš drugome jer živiš u povjerenju, a moraš imati sreće da bi bio sretan. Radost je aktivni stav života, a sreća je konzumacija dobre emocije suvremenog društva. Zato danas imamo industriju sreće – na čijim proizvodima još uvijek ne piše: konzumacija vas može učiniti nesretnima.

Koliko god to bilo možda neobično i smiješno današnjem tehničkom čovjeku, jedino transcendentnost omogućuje tu vrstu radovanja.

Izgubivši dosluh vječnoga, čovjek je izgubio smisao za apsurd vječne radosti u vremenu očaja.

Ostala mu je sreća u kairosu. Nadohvat ruku – koje su većinom zauzete prekrivanjem ušiju od vlastitog vriska. Naučiti se radovati znači prepustiti se. Ali prepuštenog čovjeka odmijenio je raspušteni. Homo-degustator umjesto homo-libera. Jer radovati se može samo slobodan čovjek – slobodan i od situacije – jer je u dosluhu s perspektivom vječnog.

Koliko samo puta čovjek obeća i uvjeri sebe kako će biti sretan kada ovo ili ono postigne. Uvijek u budućnosti. A onda shvati koliko se puno zapravo već toga i ostvarilo , a koliko se malo zbog toga radovao.

Jer „imati sreće“ je privid budućnosti, a radost je svijest sadašnjosti – ona ima nadu kao svoju budućnost, a nada je uvijek sadašnjost budućeg – opet dosluh s vječnim.

Sadašnjost je trenutak koji svojom trajnošću najviše nalikuje vječnosti, sveobuhvatnosti. I današnje „nemanje vremena“ zapravo je nemanje sadašnjosti. Nemanje sadašnjosti je nemanje temelja za radost. Društvo neprestanog napretka i planiranja okrenuto je isključivo u budućnost – kojoj dolazi praznih ruku – okrenuto od vlastite svijesti o postojanju. Do čega to dovodi vidljivo je u sve površnijem načinu življenja, gdje nam tehnika dođe kao uvijek nove igračke koje nas odvlače od stvarnih važnosti, od prisebnosti, od duha i njegove realnosti.

Čovjek je danas očajan od „sreće“ jer je sve više nesposoban za radost u očaju.

Denis Jurić, “Srećom smo nesretni!”