Srednjovjekovno kršćanstvo: pivo na misi i bog po izboru

U novoj knjizi povjesničar Martin Kaufhold otkriva kako su u srednjem vijeku izgledali krštenja, mise, propovijedi i – kompromisi s poganstvom.

Pivo umjesto vina na misi. Promjena boga usred oluje. Isus bez križa. Kršćanski život između 5. i 15. stoljeća izgledao je znatno drugačije nego što to danas zamišljamo. Povjesničar Martin Kaufhold u svojoj novoj knjizi „Zapadno kršćanstvo u srednjem vijeku“ donosi niz zanimljivosti i proturječnosti iz vremena kada Crkva još nije bila institucionalna sila kakvom je danas poznajemo. U razgovoru otkriva pojedinosti koje su katkad duhovite, katkad začuđujuće – a često i oboje.

Gospodine Kaufhold, koje biste neobičnosti iz života srednjovjekovnih kršćana izdvojili?

Primjerice, one jezične. Oni koji nisu bili vični latinskom znali su – kako navodi sveti Bonifacije u 7. i 8. stoljeću – djecu krstiti „u ime domovine i kćeri“ (patria et filia) umjesto „oca i sina“ (patris et filii). Također, s dvora jednoga od sinova Karla Velikog potječe posebno osebujna krstna epizoda.

Koja?

Pedeset normanskih muškaraca pristupilo je krštenju. Svaki je, kao znak dobrodošlice, trebao dobiti svečano krstno ruho. No kako se pojavilo više kandidata nego što se očekivalo, dio njih dobio je rezervnu varijantu. Jedan se osobito pobunio: „Već sam se ovdje krstio dvadeset puta i nikada nisam dobio ovakvu haljinu – kao za svinjara!“ Krstio se, dakle, dvadeset puta – unatoč crkvenom učenju da se krštenje može valjano primiti samo jednom. I to se nije dogodilo negdje na periferiji, nego na dvoru Ludovika Pobožnog, vladara poznatog po svojoj teološkoj strogosti.

Što nam to govori?

Pokazuje koliko je kršćanska komunikacija bila fragmentirana. Ono što bi se izreklo u Rimu teško je i sporo stizalo preko Alpa – a i kad bi stiglo, rijetko bi zadržalo izvorni oblik. Sve je nalikovalo igri pokvarenog telefona. Takvo stanje ozbiljno je otežavalo razumijevanje temeljnih istina vjere. Ludovikov dvor, očito, normanskim konvertitima nije prenio značenje krštenja: ono nije bilo puka ritualna čistka uz poklon, nego ulazak u neraskidivu zajednicu s Kristom. Normani su, međutim, u tom činu prepoznali tek simboličko pranje i haljinu – ali dostojanstvenu, molim.

Koju su ulogu u svemu tome igrala poganska vjerovanja?

Bila su prisutna, i to ne kao sjećanja nego kao živa praksa. U jednoj kasnijoj bilješci spominje se Helgi, norveški moreplovac iz doba normanskog širenja prema Islandu i Grenlandu u 10. stoljeću. „Helgi je imao miješanu vjeru“, piše izvor. Kada bi sve išlo dobro, vjerovao je u Krista. Kada bi naišla oluja, zazivao je Thora. Kršćanska obraćenja bila su tada često slučajevi u kojima su ljudi jednostavno dodavali još jednog moćnog boga svojem panteonu. U tom kontekstu valja spomenuti i činjenicu da je u ranom srednjem vijeku bilo vrlo malo prikaza Isusa na križu.

Zašto?

U misionarskim naporima, posebno među moćnicima, Krist se prikazivao kao Uskrsli – pobjednik. To je bio oblik religijskog marketinga. Treba imati na umu društveni kontekst: na kraljevskim i plemićkim dvorovima patnički, nagi i poraženi čovjek nije bio poželjan simbol. Tek kada se kršćanstvo počelo širiti među običan puk, i lik raspetog Isusa postaje sveprisutniji. Jer patnja je bila univerzalna, a u ranjenog Krista ljudi su se mogli lakše uživjeti nego u kralja na prijestolju.

„Mnoge rane konverzije nisu bile odricanje starih bogova, nego nadopuna panteona još jednim moćnim likom.“
— Martin Kaufhold

U knjizi spominjete i tzv. „vlastite crkve“. O čemu se radi?

Pojam „vlastita crkva“ označava situaciju u kojoj bi neki plemić, koji je financirao gradnju crkve, zadržao pravo imenovanja svećenika – neovisno o biskupu. Danas se taj pojam rjeđe koristi jer se ranije povezivao s idejom da ta vlast proizlazi iz germanskog prava. No suvremena historiografija s pravom gleda s rezervom na sve što se olako proglašava „germanskim“. U svakom slučaju, plemići često nisu tražili inspirativne propovjednike.

Nego što su tražili?

Uglavnom: tko nije dobar kao radnik ili zakupac, mogao je postati svećenik. I to svećenik koji bi, naravno, propovijedao ono što njegov gospodar želi čuti.

Jesu li se na propovijedima čule i apsurdnosti?

Vrlo vjerojatno, pogotovo jer tijekom cijelog srednjeg vijeka nije postojao jedinstveni obrazovni standard za svećenike. Nažalost, o tome znamo malo jer je sačuvano vrlo malo pisanih izvora.

U knjizi spominjete i „različita kršćanstva“ unutar samog srednjovjekovlja. Na što točno mislite?

Primjerice, u Irskoj se dugo zadržao poseban sustav računanja datuma Uskrsa – pa je ondje Uskrs padao nekoliko dana drugačije nego u ostatku kršćanskog svijeta. Irci su ustrajali na svojoj formuli. Rimski kalendar teško se probijao zbog ograničene komunikacije. Osim toga, u sjevernoj Europi nije bilo vina za euharistiju. Jedan biskup s Grenlanda obratio se papi i zatražio dopuštenje da koristi vino proizvedeno od lokalnih bobica – što je Rim odbio. No tko nije pitao, znao je ponekad rabiti i pivo.

Prijevod i prilagodba: Ivan Horvat
Izvor: KNA / Christopher Beschnitt