Što je istina? Matina Crkva za svakog Matu

Klasična je biblijska scena u kojoj rimski pravnik pita Boga samoga: “Što je istina?” I premda se teolozi spore kako je protumačiti, suglasni su u tome da odgovor nije čuo, ali ga je svakako dobio. Istina je stajala pred njim.

U novije se doba ponovno spore oko istine, ovoga puta dva Mate: jedan, PR-ovac i politički komentator, drugoga, teologa i nadbiskupa, kritizira zbog manjka jasnoće te samim time zamagljivanja puta prema istini.

U pozadini Matine kritike filozofsko je poimanje istine: poklapanje uma i stvari. Istina je za njega opis stanja kakvo jest, nešto što se može izreći i zapisati, tvrdi fakti koje treba jasno, precizno i u cjelini iznijeti slušateljima u svako doba, „bilo to zgodno ili nezgodno“. Bilo da je riječ o Bogu, čovjeku, svijetu, politici ili seksualnosti, istina zahtijeva da se reagira oštro i na prvu, bez ustezanja i bez prešućivanja.

No Mate od PR-a ipak promašuje: drugi Mate, onaj od ambona, slijedi drukčiju logiku – teološku istinu. Za kršćane istina nije podatak ili opis koji stane u rečenicu, nego osoba – Isus koji je Krist. „Ja sam Put, Istina i Život“, kako citira i Mate od pera. Stoga istina nije nešto što se zna ili govori, nego Netko koga se „ima“: Krist, s kojim se gaji odnos ljubavi i tako ostaje u istini. Što je ta ljubav veća i odnos prisniji, to je čovjek istini bliže. Rečenice, govorene ili pisane, istinite su tek utoliko ukoliko taj odnos pospješuju. A odnos ljubavi prema Kristu pravi je tek ako se izražava i u odnosu prema bližnjemu.

Propušta li biskup Mate jasno izreći istinu? Jednako koliko i, primjerice, biblijska priča o Noi i potopu. Je li neki čovjek, imenom Noa, prije pet tisuća godina zaista utrpao u drveni brod sve životinje, od termita do slona? Ne. Laže li Knjiga Postanka? Također ne. Ona nudi priču koja, premda faktografski ne stoji, čitača upoznaje s Bogom i pomaže mu da s Njime uspostavi odnos. Ostavlja po strani filozofsku istinu da bi ona teološka – prava i važnija – izašla na vidjelo.

Mate s velikom kapom grešan je čovjek; s vremena na vrijeme (u dobroj vjeri) pretjera ili promaši u svojim govorima i gestama, te ga ni ja ne želim staviti na istu razinu sa Svetim pismom. No, logika držanja teološke istine nešto je što je iz Biblije temeljito upio i konzistentno je se drži. Govori i djeluje želeći uspostaviti dijalog s onima izvan Crkve kako bi ih priveo odnosu ljubavi s Bogom, u kojemu bi zadobili istinu. To što ne istresa u svakom trenutku pred svakoga svaku začkoljicu bioetike, ne čini ga ni lašcem ni lovcem u mutnom. Naprotiv, čini ga autentičnim navjestiteljem evanđelja koji pokušava doprijeti do čovjekova srca, a ne zaustaviti se na njegovim ušima. Na navještaj autentičnim gestama ljubavi i radikalnim prihvaćanjem svakoga čovjeka obratile su se (i do istine došle) tisuće i desetci tisuća. Na jasan, precizan i elokventan govor – valjda samo Augustin.

Stoga Mate Matu kritizira promašujući bit, nesvjestan da mu bolje zvuči jasnoća lažnih farizejskih umovanja nego konfuznost istine uskrsnuća. No zlu namjeru nema: kao kršćanin, osjetio je potrebu uputiti kritiku pastiru Mati, s punim poštovanjem i očitom željom da se sučeli s onim što vidi kao problem, a ne s čovjekom kao takvim. Ne zove ga ni masonom ni crvenim popom, niti mu upućuje kakvu drugu pogrdu.

S druge strane, Mate sa štapom, pionir sinodalnosti, Crkvu vidi upravo takvom: kao narod Božji, zajedno na putu; narod u kojemu je neizostavan dijalog, rasprava, pa i kritika predvodnika, dokle god u pozadini stoji ljubav i iskrena želja za gradnjom kraljevstva nebeskoga. Upravo on naviješta Crkvu u kojoj će svaki Mate moći jednoga preuzvišenog oca nadbiskupa i metropolita upitati za pojašnjenje te u njoj kao odgovor naći otvorena vrata za dijalog i prihvaćanje različitih mišljenja.

U svjetlu toga, ova je „kontroverza“ zapravo festival crkvenosti, razmjena mišljenja i brušenje teologije, a nadasve vježbanje u bratskoj ljubavi koja nadilazi različitost pogleda i pristupa, pa i sâm binom „u pravu – u krivu“. Neka posluži podizanju kvalitete dijaloga, kako u Crkvi, dvostruko tako u društvu. Kamo sreće da svaki Mate tako kritizira i da svaki Mate tako kritiku prima! Istini se i dalje ne bismo do kraja domislili. Ona bi već odavno živjela u nama.

Ivan Leko