Svjetski dan mladih: svjedočanstvo života

Ana Mikulić iz Mostara iz prve ruke piše o svom doživljaju Svjetskog dana mladih u Lisabonu.

Imate li u svom životu događaj koji vas je promijenio iz temelja? Jeste li doživjeli katarzično pročišćenje i trenutak spoznaje smisla života? Ja jesam! Sve što sam u životu radila i sve odluke koje sam donosila vodile su me prema ovom trenutku, prema 2023. godini, prema Lisabonu i prema Svjetskom danu mladih.

Iza sebe imam dugogodišnje iskustvo volontiranja, hodočašća, Camina, kampova i mnogih drugih duhovnih događaja: svaki od njih ugradio je u mene dio smisla, a svi ti dijelovi posložili su se poput slagalice u jednom trenutku potpune tišine u parku Tejo, pred Presvetim Oltarskim sakramentom kad je tišina bila toliko jaka da sam čula vlastito srce i shvatila zbog koga kuca.

Ovo je moj pokušaj da vam približim ono što se događalo kroz dva tjedna; znam da su riječi nedostatne i da je najteže prenijeti tekstom ovakvo iskustvo.

Recimo da je cijela priča krenula još u studenom kad sam poslala prijavu za volontera na SDM i onda se nastavilo kroz online edukacije. Želim pohvaliti mlade volontere koji su kao dio lisabonske organizacije susreta uradili odličan posao online edukacije volontera.

Moja prva stanica prije početka susreta bila je Fatima: dva dana u svetištu u kojem sam molila Mariju da bude uz mene u svim zadacima koje ću imati na ovom susretu. Nakon toga uslijedio je odlazak u Lisabon i check-in u volonterskoj bazi, gdje sam preuzela svoj ruksak i volontersku opremu,  te se smjestila u dvorani crkve Nossa Señhora do Carmo. Smještaj je bio skroman, ali velikodušan; šest obitelji prijavilo se da budu naši domaćini za vrijeme susreta. Njihova požrtvovnost, ljubav i gostoprimstvo su nam odmah u početku dali osjećaj doma, iako je nas 150 spavalo na podu dvorane. (Siromaha odjenuti / putnika primiti)

Od prvog dana krenuli su treninzi i edukacije za volontere. Grad su polako počele okupirati žute majice, a ljudi su nas zaustavljali i pitali tko smo i što se događa; na trenutak smo pomislili da Lisabon nije spreman za ovakav susret, ali uskoro smo na svakom koraku dočekivani s osmijehom, pljeskom i podrškom. Volonterski tjedan bio je ispunjen radom, učenjem, upoznavanjem i druženjem. (Neuka poučiti) Sudjelovali smo zajedno na svetim misama, a kao vrhunac tog tjedna obavili smo Misionarsku gestu. Poseban trenutak, osmišljen po naputku Svetog Oca da ne zaboravimo u svojim molitvama one koji neće moći sudjelovati na susretu. 25 000 volontera pohodilo je preko 200 ustanova za stare i nemoćne, vrtiće, bolnice i zatvore. Moja zadaća bila je posjet zatvoru u Cascaisu. To je zatvor za mladiće od 18 do 30 godina koji su tu zbog trgovine drogom, nasilja, krađe i drugih prekršaja. Moj prvi ulazak u zatvor iskustvo je koje se pamti: određena doza straha, ali i uzbuđenja zbog novog iskustva. Sa zatvorenicima smo razmijenili narukvice s imenima, a zadatak je bio ponijeti iste na završnu misu s papom Franjom i moliti za njih. Vidjeti te mlade ljude, čuti njihovu životnu priču, osjetiti drhtaj u njihovom glasu dok se zahvaljuju na našoj gesti, vidjeti u njihovim očima nadu da mogu promijeniti svoj život i da to žele dalo je smisao cijelom susretu. (Bolesna pohoditi / zarobljenika pomagati)

Volonterski tjedan bio je uvod u ono što se počelo događati od 31. srpnja.

Rijeke hodočasnika okupirale su ulice Lisabona. Mladost, nasmijana, vesela, razdragana svojom je energijom učinila da i oni slučajni turisti, koji su se nesvjesno našli u tom kaosu, zaborave na ljutnju i postanu strpljivi. U svim mjestima mladu su dočekani s osmijehom. Kada se u jednom restoranu velike fast-food franšize, na periferiji grada, pojavilo 300 gladnih hodočasnika, menadžer i šokirani radnici brzo su se snašli i osobnim automobilima i dostavljačima uključili sve svoje restorane u neposrednoj blizini i s osmijehom na licu, bez ljutnje i bijesa, nahranili cijelu grupu. Ovakvih malih priča o ljubavi i požrtvovnosti je pregršt. (Gladna nahraniti / žedna napojiti)

Službeni početak susreta bila je Sveta misa koju je predvodio kardinal Manuel Clemente u parku Eduardo VII. u samom centru Lisabona. Veličanstven događaj, park ispunjen šarenilom, zastavama, pjesmom. Gužva je, vrućina je, ali svi su nasmijani, radosni, iz očiju im izbija uzbuđenje, iščekivanje. Misa je završila himnom susreta i sva ta raspjevana masa krenula je izlaziti iz parka. Ostala sam sjediti na jednom povišenom mjestu i promatrati sve te ljude koji u tom trenutku još nisu svjesni da se u njima počela događati promjena i da je pred njima tjedan koji će pamtiti cijeli život.

Dok pišem ovaj tekst sjedim na istom mjestu i gledam prazni park Eduarda VII. Osjećaj je pomalo nestvaran, trava u parku je još uvijek zelena i nema nikakvih naznaka da se tu nešto događalo proteklih dana, a opet kao da je cijeli prostor odjednom postao mnogo više od običnog parka.

Idućeg dana krenule su moje volonterske obaveze. Božja providnost dovela me do zadatka da pomažem braći Taizé zajednice u organizaciji molitve i bdjenja. Pet do šest sati dnevno provodila sam sa svojim timom u predivnoj crkvi Saõ Domingos. Ta je crkva jedna od turističkih atrakcija grada zbog svoje povijesti i sadašnjeg izgleda. Pretrpjela je nekoliko potresa i požara i nije rekonstruirana, nego je na ostatcima stare, izgorene crkve nadograđen novi dio.

Uz Taizé molitve i taj kontrast novog i starog razmišljala sam kako ponekad nije potrebno rušiti starog sebe; dovoljno je nadograditi novo i u toj kombinaciji pronaći ljepotu.

Treći dan smo dočekali papu Franju. Zbog volonterskih obaveza uspjela sam biti prisutna samo do njegovog dolaska u park Eduardo VII. Dok sam se probijala kroz masu u suprotnom smjeru mogla sam jasno vidjeti ozarena lica ljudi. Ostavljajući iza sebe tu ogromnu masu kako raspjevano pozdravlja našeg pastira osjetila sam tugu što moram otići, ali duboko u sebi znala sam da sam potrebna na drugom mjestu i da je to moj zadatak koji sam prihvatila i trebam ga ispuniti.

Zato se četvrti dan dogodilo nešto iz čega sam naučila kako žrtva često bude dobro nagrađena. Od jutra sam bila na svom volonterskom mjestu, ispred crkve, na suncu, dočekivala ljude, dijelila letke, s osmijehom objašnjavala stotinama ljudi da u crkvi nema više mjesta, ljutitim turistima objašnjavala da mogu doći kasnije i vidjeti crkvu. Nakon cijelog dana bila sam umorna i iscrpljena i shvatila da se ne mogu probiti kroz masu i na vrijeme stići na križni put s papom, bar ne dovoljno blizu velikih ekrana na kojima bih mogla nešto vidjeti. U tom trenutku dolazi voditeljica tima i moli nas da odradimo još jedan volonterski zadatak. Osjećala sam umor i nisam htjela više raditi, ali pristala sam, opet potaknuta mišlju da sam tu došla služiti. I tako se dogodilo da grupa nas volontera, uz pratnju policije, 10 minuta prije dolaska Pape protrčava kroz koridor koji je bio ograđen za njega. Ljudi koji su ga čekali pljeskali su nam, zahvaljivali, mahali… Već to je bilo poticajno i nadahnjujuće. Zadatak nam je bio čuvati taj koridor da nitko ne prolazi i tako sam doživjela da iz prvog reda gledam papu Franju kako, ne skidajući osmjeh s lica, maše svakom hodočasniku, blagoslivlja svako dijete…

Možda i najemotivniji trenutak cijelog susreta bio je taj križni put; to savršeno remek djelo ljudske kreativnosti koja je spojila Kristovu patnju za nas s našim patnjama i prožela je kombinacijom svjedočanstava, glazbe, plesa, riječi i molitve. Ne sjećam se kad sam vidjela nekoga da plače na križnom putu, ali na ovome su svi plakali. Od prvog udara u bubanj, koji je efektivno obilježio prvu postaju i u sekundi učinio da parkom zavlada potpuna tišina, pa sve do posljednje postaje.  Iz zvučnika je Lisabonom odjekivao zvuk čavala koji probijaju kosti. Pred nama su se vrtjela iskrena ljudska svjedočanstva o životnim kalvarijama od kojih se para srce i na kraju zborna molitva, izgovorena na svim jezicima svijeta zaorila je sve do nebeskog svoda. Suze su lile niz lice hodočasnika, svećenika, volontera, policajaca…  Pogledavali smo jedni prema drugima i nismo se stidjeli suza, pogledom smo razumjeli sve.

Peti dan zaputili smo se na hodočašće prema parku Tejo u Campo do Graça, koji je napravljen upravo za ovaj susret. Kažem hodočašće jer se prijevozom moglo doći samo do određene točke, a onda su se rijeke ljudi s raznih strana slijevale prema sektorima u kojima su bili smješteni. Kažem hodočašće zato što mislim da nitko tko u sebi nije imao toliko jaku želju ne bi izdržao snagu sunca, gužvu, vrućinu, buku. A svi su bili veseli, nasmijani i s radošću podnosili žrtvu koja nije prestala tu. Iako tek napravljen, park nije bio u najboljem stanju. Tolike stope ljudi podigle su veliku prašinu, mjesta na kojim smo spavali bila su puna kamenja, pijeska, voda se slijevala i to pretvarala u blato, ali znate što, nikome nije previše smetalo. Napokon smo dočekali ono što smo toliko željno iščekivali, susret sa živim Isusom u Presvetom oltarskom sakramentu. Pljesak koji se prolomio parkom Tejo i odjeknuo ne samo cijelim Lisabonom, nego i cijelim svijetom u trenutku kada je papa Franjo u svojoj prvoj rečenici spomenuo Isusa dokaz je da smo svi tu bili iz pravih razloga.

Neki iz udobnosti svog doma pozivaju na pokoru i žrtvu, a mladi u Lisabonu spavaju danima na podu, hodaju satima na +38°, bdiju u prašini, kleče na kamenju, bude se u zoru samo da dočekaju taj najsvečaniji susret s Kristom – Svetu misu! Misa na kojoj je svijetom zagrmio Oče naš na svakom jeziku koji u svijetu postoji tako snažno da je tlo pod nogama drhtalo. Trenutak je to koji nitko od prisutnih neće zaboraviti za svog života.

Organizatori i Katolička crkva napravili su savršen posao u organizaciji ovog Svjetskog dana mladih. Od samog početka, prve prijave za volontera, prve edukacije pa sve do kraja uvijek je bilo jasno koji je smisao i tko je u centru samog susreta. U organizaciji su sudjelovali mladi katolici koji su osmislili program onako kako su osjetili da je primjereno i potrebno mladim ljudima današnjice.

Krist je dovoljan i mi smo dovoljni Kristu, ovakvi kakvi jesmo, grešni, ponekad naivni i nespretni u onom što činimo, ali mladi i željni iskustva. Svi smo bili sretni jer se nalazimo u Lisabonu i jer ćemo susreti Krista, ali duboko u sebi vjerujem da je Krist bio još sretniji videći nas okupljene i predvođene njegovim namjesnikom na zemlji. Krist se ne krije u jednostavnosti, On jest jednostavnost. Došao je na zemlju u prljavoj, trošnoj štalici, nikada od nas nije tražio zlato i raskoš, a smještamo ga ponekad na prijestolja koja sami izmišljamo i svoje zemaljske težnje o slavi prenosimo na Njega, umjesto da vidimo Njega ogoljenog i siromašnog u svakom licu koje susrećemo.

Oni koji žele Isusa koji zahtijeva zlatne posude i tišinu neka ga čuvaju u takvim i šute pred Njim. Njemu ne smeta. Ali Isusu kojeg smo sreli u Lisabonu ne smeta ni plastična posuda, jer je On i dalje živ došao u toj plastičnoj posudi u srca jednog i pol milijuna ljudi.

Tišina je lijepa i potrebna, ali sjediti u tišini je lakši put. Treba biti glasan i dosljedan u buci svakodnevnog svijeta; treba se suočiti lice u lice sa svijetom. Treba prigrliti Isusa i donijeti ga svima, jer “Crkva je za sve! Za sve!”, kako nam reče papa Franjo…

Patnje je i previše u ovom svijetu, moramo dobiti vjetar u leđa da patnja zaslužuje biti prožeta radosnim trenutcima i da od toga ne bježimo. Na posljednjoj stanici ovog susreta, odnosno na susretu s nama volonterima, papa Franjo dao nam je zadatak da surfamo na valovima Kristove ljubavi i širimo taj poziv svima koje sretnemo.

Prvih dana mog boravka u Lisabonu, dok susret još nije počeo, na jednoj skromnoj, ali lijepoj Svetoj misi, izvukla sam papir s citatom na kojem je pisalo “Idi kući i propovijedaj što si čuo ovdje!”. Moram priznat da sam se malo naljutila. Tek sam došla, a On me već šalje nazad. Ali sad razumijem svoj zadatak. Možda neće biti lagan, ali na sav glas trebam govoriti o Bogu koji živi u ovim ljudima.

Dajte mladima malo više kredita. Pokazali su da mogu, pokazali su da razumiju i da osjećaju, da brinu i vole, pokazali su kako izgleda istinska radost koja dolazi iz srca. Darovali su sebe Bogu, rekli su veliko „da“, i ne žive više oni, to Krist živi u njima.

Ova mladost je tjedan dana bila vesela, raspjevana, pobožna, djelotvorna… Šutjeli su u tišini, pjevali na ulicama, pohodili stare i nemoćne i molili za njih, odlazili na predavanja, koncerte, ekumenske susrete, ekološke radionice, stajali u muzejima pred umjetničkim djelima i kontemplirali nad vlastitim postojanjem, pomagali nositi vrećice staroj bakici u metrou, vratili izgubljeni novčanik, skakali na glavnom trgu, bdjeli s papom Franjom u tišini, molili, grlili se, smijali se…

Zarazili su svojim postojanjem cijeli jedan grad takvom pozitivnošću da će plodovi ovog susreta u Lisabonu biti vidljivi generacijama nakon susreta.

Znati da postoji ovakav svijet, svijet gdje mladi traže malo, a daju puno – ostavlja nadu da nas čeka neka vedrija i ljepša budućnost.