Tamo gdje Crkva šuti, istina krvari

Što znači biti budan u svijetu u kojem se mnogi pretvaraju da spavaju?

Isus ne nudi odgovor koji uljuljkava, već poziv koji budi. Ne poziva na tjeskobno čekanje, nego na prisutnost: bistrinu srca koja se ne boji ni pitanja ni odgovora. Biti budan ne znači samo imati oči otvorene, već imati srce spremno vidjeti ono što drugi previđaju, čuti ono što se prešućuje i reagirati tamo gdje svi šute.

U Evanđelju ove nedjelje Isus uspoređuje svoju zajednicu s ljudima koji čekaju povratak svoga gospodara. Kućanstvu je povjerena uprava, a on se vraća iznenada. Što zatiče? Slugu koji dijeli hranu u pravo vrijeme ili onoga koji maltretira druge i banči? U toj napetoj atmosferi javlja se Petrovo pitanje: „Gospodine, govoriš li ovu prispodobu samo nama ili svima?“ Isus briše granicu: „Tko god je mnogo primio, od njega će se mnogo i tražiti.“ Odgovornost nije povlastica malobrojnih, nego poziv svima: službenicima, vjernicima, tražiteljima. Nitko nije izuzet od budnosti. Ta slika, iako stara dvije tisuće godina, odzvanja bolno aktualno.

Povijest nam svjedoči da mnoga zla u Crkvi nisu došla izvana nego iznutra: iz šutnje, nemara i pospanosti onih koji kojima je odgovornost bila povjerena. A s povjerenim se ne gospodari. S povjerenim se služi. Ili bi se barem trebalo.

Od službe do samovolje

Već u najranijoj Crkvi zabilježen je problem zloupotrebe ovlasti i autoriteta. Što kada službenici koriste povjerenje za osobnu korist? Ili kad, iz straha od sukoba, prešutno dopuštaju nepravdu? Koliko je puta i među nama izostala reakcija: u župi, školi, zajednici? Tko će tada čuvati „čuvare“?

Papa Franjo je neumorno upozoravao na opasnost klerikalizma: kada služba postane privilegij, a prividna vlast utočište za nesigurne. Ali klerikalizam nije samo bolest „onih na vrhu“. Sablasno se uvlači i među takozvane obične vjernike: kada se autoritet prihvaća bez pitanja, kada se šuti radi „mira u kući“, kada se moć skriva iza lažne pobožnosti.

Tada zajednica vjere prestaje biti prostor slobode i postaje zatvoreni krug u kojem se štiti vlastita taština. Nije Crkva ugrožena od istine. Ugrožena je onda kada je istina prešućena. Istina je pak poprilično jednostavna: samokritika i unutarnji nadzor nisu prijetnja vjeri, nego njezin kisik. Ondje gdje se rane prešućuju, bol ostaje tiho razarati. Ondje gdje se uči iz pogrešaka, počinje se rađati novo povjerenje.

Rane koje Crkva prešućuje

Jedan od najdubljih problema u povijesti Crkve bila je i ostala šutnja po pitanju zlostavljanja. Ne zato što ljudi nisu znali, nego zato što nisu smjeli ili nisu znali kako govoriti. Nisu, naravno, ni sva zlostavljanja ista, ali prečesto se sve baca u isti koš, bez osjećaja za razliku, bez sluha za nijanse i istinu svake pojedine priče.

Tijekom prošlog stoljeća mnoga su djeca, pa i u crkvenim ustanovama, bila izložena tjelesnim kaznama. Ne smatram se starom osobom, ali sjećam se nekoliko svojih učitelja u osnovnoj školi u Ljubuškom koji su često pribjegavali fizičkim kaznama: šamar, povlačenje za kosu, klečanje u kutu, stajanje cijeli sat. O tome se rijetko govorilo. Djeca su šutjela iz straha da ne budu kažnjena još jednom kod kuće. Šutnja je bila poput guste magle pod kojom su rane ostajale nevidljive, čak i onima koji su ih možda mogli vidjeti.

O seksualnosti se najčešće govorilo kao o prijetnji. Crkva je, svjesno ili nehotice, govor o tijelu svela na područje prijestupa i srama. Time je ostavila za sobom naraštaje vjernika koji su vjeru živjeli pod teretom krivnje umjesto u prostoru slobode.

No, najteže rane nisu ostale na tijelu, nego na duši. Kada je Isusov glas bio utišan glasom institucije, mnogi su izgubili ne samo povjerenje u Crkvu, nego i osjećaj vlastite vrijednosti pred Bogom. Duhovno zlostavljanje, u kojem se Božje ime koristi za kontrolu, ostavlja trag koji teško iščezava. Ne postoji teže zarobljeništvo od onoga koje dolazi s blagoslovom.

I danas mnogi šute. Ne zato što to žele, nego jer ne znaju kako započeti. Boje se da ih nitko neće čuti. Ili, još teže, da ih opet nitko neće shvatiti ozbiljno. Ako ponovno želimo biti zajednica koja liječi, moramo postati uho: spremni razlikovati, osluškivati, vidjeti i djelovati. Put ozdravljenja počinje slušanjem, a završava ondje gdje je moguće pružiti oprost i obnoviti povjerenje.

Isus i težina povjerenja

Zanimljivo je primijetiti da se Isus ne upušta u detalje oko seksualnosti. To nije njegova tema. Ali itekako proziva ponašanje onih koji misle da mogu vladati nad drugima. Odbacuje dominaciju muškarca nad ženom. Uvodi djecu u središte Kraljevstva. Staje na stranu malenih i ranjivih. I jasno upozorava: vi ste u Očevoj kući samo privremeni upravitelji. Tko misli da ima vlasništvo nad drugima, ne može razumjeti logiku Kraljevstva u kojem prvi postaje posljednji.

Nekima možda nije ugodno slušati ovakve teme. No biti kriv i biti odgovoran nije isto. Možda nismo mi počinili zlo, ali jesmo li ga prepoznali kada se dogodilo? Jesmo li šutjeli kada je trebalo progovoriti? Jesmo li se povukli u svoju tišinu i udobnost, tješeći se da nas se to ne tiče? Svjedočio sam situacijama u kojima su crkveni poglavari radije birali šutnju i pasivnost, navodno kako bi zaštitili zajednicu i samu Crkvu. A upravo je ta šutnja bila ono što ju je najviše ranilo.

Zato budnost nije samo oprez da nas nešto ne snađe. To je poziv na unutarnju samokritičnost. Na otvorenost. Na suosjećanje. Na prepoznavanje patnje drugih, osobito onih koji su godinama živjeli s osjećajem da ih nitko ne vidi i ne čuje. Ako zaobiđemo one najmanje, promašili smo i Boga. Jer naša svakodnevna budnost nekima može značiti razliku između tame i izlaska na svjetlo.

Budni jedni za druge

Vrijeme pasivne lojalnosti i udobne šutnje ne smije biti naše trajno naslijeđe. Došlo je vrijeme da Crkva progovori jezikom koji ne skriva, nego otkriva: jezikom istine koja ne rani, nego liječi, jezikom suosjećanja koje ne štedi, nego razumije, i odgovornosti koja ne optužuje, nego nosi.

Nova budnost nije zadatak izabranih, nego poziv svima koji ne mogu mirno spavati dok drugi trpe. To je budnost srca koje ne otvrdnjava, savjesti koja ne kalkulira, i ljubavi koja ne zatvara oči.

Budimo čuvari jedni drugima: tiho, vjerno i neumorno. Ne zbog dužnosti, nego iz vjere da nitko ne smije ostati sam.

Jer svako novo jutro nudi priliku da izaberemo svjetlo umjesto tame. A kada to učinimo, naša zajednica više nije tek zidana građevina, nego dom. Dom u kojem nitko ne mora vikati da bi bio primijećen, niti šutjeti da bi bio prihvaćen.

Jer jedino budni mogu vidjeti one koje svi ostali previđaju.
Crkva koja ne vidi, ne može voditi.