Tamo gdje milost diše: Crkva između sjene i svjetla

Crkva je prostor svjetla, ali i sjena u kojima ljudi uče vjerovati.

Postoji Crkva o kojoj se često govori s određenom sjetom. To je Crkva kakva bi mogla biti, a koja se samo mjestimično nazire u gestama običnih vjernika, u šutnji molitve, u blagosti pogleda. Švicarski benediktinac Martin Werlen ju je jednostavno nazvao „drukčijom Crkvom“.

To nije Crkva budućnosti, nego Crkva koja već postoji, negdje u pukotinama struktura, u tišini onih koji su umorni od Crkve, ali puni čežnje za svetim. Oni nisu otišli, ali više ne stoje u prvom redu. Ostali su, ali su se povukli unatrag, možda da bi mogli disati, možda da bi još jednom pokušali vjerovati.

Ona drukčija Crkva

Evanđelje ove nedjelje otvara prostor upravo njima. Luka donosi priču farizeja i carinika, dvojice ljudi koji stoje u istom hramu, ali ne stoje pred istim Bogom. Farizej izgovara riječi koje su teološki besprijekorne, gotovo katekizamske. Sve čini kako treba. Njegov život izgleda kao projekt svetosti, savršeno posložen i uredan.

Carinik, s druge strane, nema ništa od te pobožnosti. Ne zna se ponašati u hramu. Stoji otraga, ne podiže pogled, ne zna napamet molitve, ali zna za vlastiti očaj. U tom očaju rađa se povjerenje koje, umorno od traženja opravdanja, pronalazi milost.

Sjena vrline i pozornica pravednika

Ivan Zlatousti taj prizor tumači riječima koje odzvanjaju i danas: „Zlo se šulja u sjeni vrline.“ Zlo nije u samim grijesima, njih prepoznajemo. Opasnost se krije tamo gdje je najmanje očekujemo, ondje gdje se dobro izrodi u samodokazivanje, gdje se pobožnost pretvori u pozornicu, gdje se vjera više ne živi, nego pokazuje. Kad vjera izgubi lice milosrđa, Bog postaje žrtva naših uvjerenja.

U toj sjeni vrline nastaje ono što bismo mogli nazvati moralnim narcizmom: kad dobro više ne proizlazi iz ljubavi, nego iz potrebe da budemo viđeni kao dobri. Kad postimo da bismo dokazali disciplinu, molimo da bismo istaknuli pripadnost, govorimo o istini bez traga ljubavi. Tada ono što je začeto u svjetlu može postati otrovno, a vrline se pretvore u teret koji nosimo da bismo ga pokazali drugima.

Tada Crkva otvrdne. Dah joj postane kratak, pogled se suzi, a srce postane tvrdo od vlastite pravednosti. Postaje zajednica s čvrstim pravilima, ali bez duha; s moralom, ali bez suosjećanja; s liturgijom, ali bez svjetla. Tada prestaje biti prostor milosti i postaje pozornica pravednika.

Obraćenje koje počinje otraga

Ali Isus ne donosi presudu, on otvara oči. On ne ruši hram, već ga pročišćuje iznutra. U njegovim riječima farizej i carinik nisu suprotnosti, već ogledala u kojima prepoznajemo sebe. U svakom od nas žive i jedan i drugi.

Svi mi ponekad stojimo otraga, nesigurni, s pogledom u pod. A ponekad, i češće nego što bismo priznali, stojimo sprijeda, zadovoljni sobom, spremni uspoređivati i procjenjivati. Zato ova prispodoba nije samo pouka o poniznosti; ona poziva Crkvu da pogleda u vlastitu sjenu.

Koliko puta mjerimo vjeru po ispravnosti doktrine, a ne po snazi suosjećanja? Koliko puta branimo Boga, a pritom ga skrivamo od onih koji ga traže? Koliko puta zaboravljamo da istina bez milosrđa postaje nasilje, a čistoća bez ljubavi sterilnost? Koliko puta čovjek dođe kod nas tražiti utjehu, a dobije podsjetnik na propust?

Tomaš Halík upozorava: “Kad pokušamo drukčijeg prisiliti da postane isti, padamo u napast trijumfalizma i totalitarizma.” Ova Halikova rečenica ne traži komentar, ona traži šutnju. Jer u njoj odzvanja bit Isusove poruke: Bog ne traži uniformnost. Traži srce.

Ona drukčija Crkva ne boji se svojih sjena. Crkva koja je tu za ranjene, ali neka bude i za razborite i „normalne“, kako bi uvijek postojala ravnoteža, a ne nagnuće na jednu stranu. I sretni su tu, i oni žele biti dotaknuti. I oni su gladni smisla. Takva Crkva zna da vjera nije savršenstvo, nego put koji se uči hodanjem; da se ne mjeri zbrojem zasluga, već otvorenošću srca koje se usuđuje vjerovati.

Zato je današnje evanđelje i poziv svima nama: prestati dokazivati da smo pravedni i ponovno početi vjerovati da smo voljeni. Jer farizej je u hram donio svoju sigurnost i s njom se vratio kući. Carinik je donio svoju tugu i u njoj pronašao mir.

Možda je u tome razlika između Crkve koja živi u sjeni i one koja živi u svjetlu.

Jedna uporno brani svoj imidž, druga dopušta Bogu da je preobrazi. U jednoj dominira poredak, u drugoj obraćenje.

A obraćenje uvijek počinje na istom mjestu: otraga, u tišini, s pogledom koji se polako vraća prema svjetlu. Sjena nas uvijek prati, ali nije jača od svjetla koje nas traži.