Tko mora imati zadnju riječ, obično nema ni prvu | Logos i algoritam

Internet nagrađuje zadnju riječ, a Proslov po Ivanu vraća nas prvoj: “U početku je bila Riječ” i svjetlu koje ne viče, nego mijenja čovjeka iznutra.

Margaret Atwood je jednom, upitana služe li memoari tome da autor “kaže svoju zadnju riječ”, odbrusila jednostavno: zadnje riječi nema. Tko sumnja, neka pročita komentare ispod bilo kojeg teksta na internetu. Digitalni svemir živi od te male, gotovo liturgijske prisile: još jednu rečenicu, još jednu “poantu”, još jednu ispravku, još jednu pobjedu nad nepoznatim čovjekom s avatarom i viškom vremena.

Crkva na to odgovara svojom staromodnom drskošću: prva riječ postoji. I zadnja također. Između te dvije riječi odvija se cijeli ljudski život: ljepota i nasilje, glupost i nježnost, nada i umor.

O potrebi za zadnjom riječi

Današnje evanđelje, Proslov po Ivanu, ne dolazi s razglednicom. Dolazi s tezom. Otvara se bez prizora; polazi od temelja: “U početku je bila Riječ.” Logos. Riječ koja nije tek slog ni puki zvuk, nego smisao, razum, unutarnja logika stvarnosti. Kao da Ivan kaže: prije vaših objašnjenja, prije vaših rana, prije vaših moralnih panika i ideoloških rovova, postoji nešto što nije proizvod vašeg raspoloženja ni rezultat vaše kontrole. Postoji Riječ koja ne ovisi o našoj sposobnosti da je “ispravno” izgovorimo.

Zato ta rečenica svake godine, na početku kalendara, ima snagu detonacije. Podsjeća nas: svijet je nastao iz komunikacije, ne iz šutnje slučaja. Bog nije biće koje ponekad govori. Bog jest govor. Možda ništa nije teže povjerovati danas od toga da je Bog komunikacija, u doba u kojem toliko govorimo, a tako rijetko se stvarno susretnemo.

O Riječi koja mijenja domaćina

U brakovima i prijateljstvima zna se dogoditi ona tiha tragedija kad netko napokon izgovori: “Mi više nemamo što reći jedno drugome.” To je socijalni problem, ali i duhovna slika. S Božjom riječju možemo napraviti isto: pretvoriti je u nešto što se registrira, pohrani i zaboravi. Primimo je kao što mobitelom “hvatamo” svijet oko sebe: da imamo dokaz da se dogodilo, a ne da nas dotakne. Kamera prima sve: bodljikavu žicu i dječji osmijeh, ruševinu i slavlje. Sve snimi, a u njoj se ništa ne pomakne. Ne mijenja se. Ne ozdravi od svjetla, ne prosvijetli od istine. Snimiš, spremiš, nastaviš po starome.

Ivan, međutim, govori o primanju koje preobražava: “Onima koji su ga primili omogućio je da postanu Božja djeca.” Ne kaže: dade im pravo da komentiraju. Ne kaže: dade im moć da pobijede u raspravi. Kaže: dade im novi identitet. Božja djeca rastu iz povjerenja, a ne iz samopouzdanja. Iz toga da dopustiš da te Riječ vodi.

Edith Stein je znala koliko je opasna religioznost koja je uredna i redovita, a neplodna. Čovjek može biti “dobar katolik”, sve odraditi, čitati “prave” portale, glasati “kako treba”, i ipak ostati samodostatan, zatvoren u svoj mali moralni podrum. Put od te samodostatnosti do života “u Božjoj ruci” dug je, ali je nepovratan. Tko je jednom osjetio da ga Riječ uzima za ruku, teško se vraća u udobnost u kojoj je sve pod njegovom kontrolom.

O svjetlu koje se ne nameće

Tu dolazi božićna provokacija. Riječ koja je “u početku” dolazi kao dijete, bez manifesta. Kao netko tko još ne zna govoriti. Augustin se tom paradoksu divio, a Rilke je pitao: “Jesi li ga zamišljao većim?” Mi bismo rado vjerovali u Boga koji ulazi u povijest uvjerljivije, glasnije, s manje prostora za krivo tumačenje. Ivan nam, međutim, nudi Boga koji dolazi tiho. Takvo svjetlo ne udara u oči; traži pažnju. Nenametljivo, gotovo neprimjetno, a uporno.

“I svjetlo je svijetlilo u tami, i tama ga nije ugasila.” To nije rečenica iz božićne razglednice. To je realizam bez cinizma. Ne obećava da tame neće biti. Ne tvrdi da će se tama posramiti i pristojno povući. Samo kaže: tama nije zadnja instanca. Nije posljednja riječ. Zbog toga vjernik ne mora živjeti kao da je svijet natjecanje u nadglasavanju.

Algoritam nas, doduše, trenira suprotno. Nagrađuje brzinu, reakciju, oštrinu, duhovit udarac, po mogućnosti i malo poniženja druge strane. Nagrađuje “zadnju riječ”. Evanđelje traži nešto drugo: strpljenje, tišinu, gostoljubivost, sposobnost da ne moram svaki put dovršiti stvar svojim komentarom. To nije romantična poza. To je asketska vježba slobode.

Jednako je pogrešno očekivati da će svijet tu Riječ razumjeti na prvu, kao i pokušavati od nje praviti slogane. Riječ se ne “dokazuje” kao teza. Ona se utjelovljuje. Prepoznaje se po tome kako živimo: po tome ima li u nama više svjetla, više istine, više strpljenja, više milosrđa. Po tome jesmo li prestali snimati život i počeli ga primati.

U godini koja je tek krenula, s istim starim strahovima i istim starim vijestima koje love čovjeka kao loš refren, evanđelje nam ne daje recept. Daje oslonac: prva riječ nije kaos. I zadnja riječ nije tama.

Između prve i zadnje riječi stojimo mi.

Između. Bića “između”. Sklona i rastu i promašajima. Možda je baš to najkonkretniji oblik vjere danas: osloniti se na prvu riječ, bez jurnjave za posljednjom. U svijet unositi svjetlo koje ne viče. Ne glumiti reflektor, biti prozor.

Jer ako je Bog Riječ, svijet nije bez smisla. Ako je Krist svjetlo, ni mi ne moramo biti glasni da bismo bili istiniti. Dovoljno je biti prisutan. Dovoljno je ostati. Dovoljno je, usred buke, čuti tihi glas koji ne pobjeđuje raspravu, već čovjeka vraća sebi.