Toma More: svetac savjesti i zaštitnik političara

Toma More bio je humanist, pisac, političar i svetac savjesti. Njegov život pokazuje koliko politika postaje opasna kada od čovjeka zatraži da se odrekne onoga što mu je najdublje: vlastite savjesti.

Toma More, u engleskoj tradiciji poznat kao Thomas More, a u latinskoj kao Thomas Morus, jedna je od onih povijesnih osobnosti koje se ne mogu svesti na jednostavnu rečenicu. Bio je pravnik, humanist, političar, pisac, obiteljski čovjek, kraljev službenik, mučenik savjesti i, što povijest dodatno komplicira, čovjek svoga vremena sa svim njegovim svjetlima i sjenama. Rođen je 1478. godine u Londonu, u obitelji pravnika, a zahvaljujući stipendiji mogao je studirati u Oxfordu, gdje se posvetio logici, latinskom i grčkom jeziku. Na očevu želju nastavio je pravno obrazovanje i ubrzo postao uspješan odvjetnik.

Njegov život dugo je stajao između dviju mogućnosti. Razmišljao je o duhovnom pozivu, ali se 1505. oženio Joan Colt, s kojom je imao tri kćeri i sina. Kao uvjereni humanist, More je osobitu važnost pridavao obrazovanju. U vremenu u kojem se obrazovanje žena često smatralo sporednim, on je svojim kćerima omogućio ozbiljnu intelektualnu formaciju, jednako kao i sinu. Ta pojedinost nije usputna. Ona pokazuje da je njegov humanizam bio više od učenog ukrasa i više od salona u kojem se lijepo govorilo o čovjeku. Za njega je razum, odgoj i oblikovanje osobe bilo pitanje dostojanstva.

Moreovo najpoznatije djelo, Utopija, objavljeno 1516. godine, učinilo ga je jednim od najvažnijih humanističkih autora ranoga novog vijeka. U njemu je prikazao zamišljeno društvo uređeno prema drukčijim načelima od onih koja su oblikovala Europu njegova vremena. To djelo nije tek sanjarija o idealnoj zajednici, nego oštra misaona vježba o pravdi, vlasti, vlasništvu, religiji i društvenom poretku. More je znao da svako društvo govori najviše o sebi upravo onda kada zamišlja kakvo bi moglo biti.

Njegov intelektualni i pravnički talent nije promaknuo engleskom kralju Henriku VIII. More je ušao u državnu službu i napredovao do položaja lorda kancelara, jedne od najviših političkih službi u tadašnjoj Engleskoj. Bio je čovjek dvora, ali ne tek dvorski čovjek. U mnogim je situacijama posredovao, savjetovao i sudjelovao u oblikovanju politike. No njegova biografija ima i tamniju stranu. Kao odlučan protivnik reformacije, More je podupirao oštre mjere protiv Lutherovih pristaša, a pod njegovim su političkim utjecajem reformacijski krugovi bili progonjeni, pa i pogubljeni. Ta činjenica ne smije se prešutjeti, jer svetost ne znači brisanje povijesti gumicom pobožne sentimentalnosti. Ona znači da čovjeka treba gledati cjelovito, pa i ondje gdje nam nije ugodno.

Presudni trenutak Moreova života došao je kada je Henrik VIII. raskinuo s papom i zatražio priznanje vlastite vrhovne vlasti nad Crkvom u Engleskoj. U pozadini velikoga političkog sukoba stajalo je i kraljevo pitanje braka, nasljedstva i moći, ali za Morea je stvar bila dublja. Od njega se tražilo da položi prisegu kojom bi prihvatio kraljevu crkvenu nadležnost i time se odrekao vjernosti katoličkom razumijevanju Crkve. More je odbio. Nije se pokušao prometnuti u buntovnika, nije tražio javnu pozornicu, nije dizao revoluciju. Povukao se iz službe i pokušao ostati vjeran svojoj savjesti u tišini. Ali vlast, kako to već vlast zna kada samu sebe proglasi mjerom istine, nije se zadovoljila njegovom šutnjom.

Godine 1534. odbio je položiti traženu prisegu. Uhićen je, zatvoren i mjesecima držan u zatočeništvu. Dana 6. srpnja 1535. pogubljen je odrubljivanjem glave, a njegova je obitelj bila pogođena oduzimanjem imovine. Moreova smrt nije bila samo kraj jedne političke karijere. Bila je svjedočanstvo da postoji granica preko koje savjest ne može prijeći bez izdaje same sebe. U njegovu slučaju ta granica nije bila udobna, korisna ni politički mudra. Bila je skupa. I upravo zato povijesno važna.

Kada ga je papa Pio XI. 1935. proglasio svetim, Crkva je time poslala jasnu poruku vlastitom vremenu. Europa je tada već bila duboko zahvaćena usponom totalitarnih režima, sustava koji su od čovjeka tražili potpunu pripadnost državi, partiji, vođi i ideologiji. Moreova kanonizacija zato nije bila samo pogled unatrag, prema Engleskoj 16. stoljeća. Bila je i znak otpora prema svakoj vlasti koja od čovjeka traži da joj preda savjest kao osobnu iskaznicu. U tome je njegova aktualnost ostala snažna i nakon stoljeća u kojima su se promijenile zastave, režimi i politički jezici, ali ne i iskušenje moći da postane apsolutna.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. godine zaštitnikom državnika i političara. Taj izbor nije bio slučajan. More nije zaštitnik politike zato što je bio bezgrešan političar, nego zato što njegov život pokazuje koliko je politika opasna kada izgubi vezu sa savješću. On podsjeća da javna služba nije samo tehnika upravljanja, nego moralni prostor u kojem se odlučuje hoće li čovjek služiti istini ili vlastitu položaju. A to je, priznajmo, poruka koja ni danas ne zvuči kao muzejski eksponat.

Toma More ostaje složen lik. Bio je humanist koji je vjerovao u razum i obrazovanje, ali i čovjek koji je u vjerskim sukobima svoga vremena znao stati na stranu represije. Bio je državni službenik, ali nije dopustio da mu država postane posljednja savjest. Bio je čovjek dvora, ali je na kraju izabrao tamnicu umjesto kompromisa koji bi mu sačuvao život. Upravo u toj napetosti njegova je biografija toliko snažna. Ne nudi nam jednostavnog junaka, nego čovjeka koji je u odlučujućem trenutku znao da postoje stvari koje se ne mogu potpisati, pa makar ih potpisivali svi oko nas.

Zato se Toma More danas ne čita samo kao svetac prošlosti, nego kao neugodno aktualno pitanje sadašnjosti: što ostaje od čovjeka kada mu vlast, karijera, javno mnijenje ili strah zatraže da se odrekne vlastite savjesti? Njegov odgovor nije bio glasan, ali je bio konačan. I upravo zato još uvijek odjekuje.