Matej: svetac kojeg nitko nije volio

Prije nego što je postao apostol i evanđelist, Matej je pripadao ljudima koje pristojno društvo nije željelo za svojim stolom. Isus je u njemu vidio nešto što drugi nisu: čovjeka čija prošlost ne mora biti njegova posljednja riječ.

Postoje zanimanja koja čovjeku donesu loš glas, a postoje i ona nakon kojih ljudi više gotovo ne razlikuju ono što radiš od onoga što jesi. Matej je pripadao ovoj drugoj skupini. Prije nego što je njegovo ime završilo na pročeljima crkava, u naslovu jednoga evanđelja i u kalendaru svetaca, sjedio je na carinarnici i radio posao zbog kojega ga većina njegovih sunarodnjaka vjerojatno nije osobito rado susretala.

Carinici u Palestini Isusova vremena nisu bili tek omraženi činovnici kojima se prigovaralo zbog sporosti šaltera. Porezni sustav ostavljao je mnogo prostora za zloupotrebu, a čovjek koji je ubirao davanja unutar poretka pod rimskom vlašću lako je postajao simbol svega onoga što se preziralo: suradnje s moćnicima, bogaćenja na tuđem teretu i pripadnosti sustavu koji običnoga čovjeka nije osobito pitao može li još nešto dati. Zato u evanđeljima carinici redovito završavaju u ne baš laskavom društvu, zajedno s ljudima koje pristojna religiozna javnost jednostavno naziva grešnicima.

Upravo takvoga čovjeka Isus primjećuje dok sjedi na svome radnome mjestu.

Ne nalazimo pritom nikakav izvještaj o prethodnom procesu Matejeva obraćenja, dugom duhovnom traženju ili razdoblju tijekom kojega je pokazao da zaslužuje novu priliku. Isus mu govori da ga slijedi, a Matej ustaje. Pripovijest je toliko kratka da nas gotovo nervira jer bismo, naviknuti na biografije u kojima promjena mora imati jasno objašnjenje i uredno dokumentirane faze, rado doznali barem nešto više o čovjeku kojemu se život u nekoliko redaka potpuno preusmjerio.

Još je zanimljivije ono što se događa poslije. Isus ne odvodi Mateja iz njegova starog života tako da ga najprije izolira od svih ljudi koji su taj život činili, nego sjeda za stol upravo s njima. Za istim stolom nalaze se carinici, ljudi loše reputacije, Isus i njegovi učenici, zbog čega oni koji takve granice vrlo dobro poznaju odmah postavljaju pitanje koje iz njihove perspektive nije nimalo nelogično: zašto vaš učitelj jede s takvim ljudima?

U toj je rečenici sadržano nešto mnogo veće od jedne davne rasprave između Isusa i farizeja. Ona otkriva ljudsku potrebu da svijet učinimo preglednijim tako što ćemo ljude rasporediti u dovoljno jasne kategorije: pouzdane i nepouzdane, pristojne i problematične, naše i njihove, one koje se poziva za stol i one zbog kojih poslije treba objašnjavati zašto su se uopće našli ondje.

Takve kategorije ponekad imaju smisla. Postoje ljudi kojima ne treba dati pristup našem novcu, domu, djeci ili povjerenju, osobito kada su ga već jednom zloupotrijebili. Evanđelje ne traži naivnost niti tvrdi da svako ponašanje treba relativizirati zato što je čovjeka ružno osuđivati; ono zahtijeva nešto mnogo teže jer odbija prihvatiti da se čitava osoba jednom zauvijek iscrpi u najgoroj stvari koju je učinila, poslu koji je izabrala, skupini kojoj pripada ili mišljenju koje je okolina već o njoj zaključila.

Upravo tu priča o Mateju postaje neugodna i za ljude koji se smatraju vrlo dobrima u milosrđu.

Mnogo je lakše o njemu govoriti dok ostaje opća vrijednost, lijepa riječ u propovijedi ili poželjna osobina civiliziranoga čovjeka. Teže postaje kada milosrđe dobije nečije ime, lice i stolicu za našim stolom, jer tada treba priznati da osoba koju smo već dovršili u vlastitoj glavi možda još nije dovršena, da bi netko čiju smo prošlost dobro pročitali mogao imati budućnost koju još nismo vidjeli te da čovjek nije isto što i dosje koji o njemu nosimo.

Suvremeno društvo pritom se voli smatrati tolerantnijim od svijeta u kojem je živio Matej, ali nikada nismo imali više alata za trajno arhiviranje tuđih pogrešaka. Stara izjava, fotografija, snimka, presuda, skandal ili objava mogu u nekoliko sekundi ponovno postati sadašnjost, pa čovjeku koji bi možda želio biti nešto drugo internet uredno vraća ono što je nekoć bio. Zaborav ima svojih opasnosti, osobito kada štiti počinitelje i briše odgovornost, ali društvo bez mogućnosti promjene lako postaje društvo u kojem se čovjeku ostavlja samo jedna uloga: do kraja života biti ono što je bio u svome najgorem trenutku.

Isus pred carinarnicom postupa drukčije. Ne govori da Matejev posao nije bio problematičan niti pokušava uvjeriti okupljene da su carinici zapravo nepravedno neshvaćena društvena skupina. U čovjeku koji sjedi pred njim jednostavno vidi mogućnost koju drugi još ne vide i ponaša se prema njemu kao prema čovjeku čija prošlost jest stvarna, ali čija budućnost zbog nje još nije unaprijed napisana.

Dvije tisuće godina poslije Mateja više nitko ne pamti prvenstveno kao carinika koji je radio unutar kompromitiranoga sustava vlasti, osim kada o njegovu životu želimo ispričati upravo ovu priču. Pamtimo ga kao apostola i evanđelista, što je možda jedan od neobičnijih obrata u povijesti kršćanstva: čovjek kojega je njegov svijet već odavno svrstao među pogrešne ljude dobio je priliku postati nešto što nitko oko njegove carinarnice nije mogao predvidjeti.

Možda zato njegov blagdan ne govori prvenstveno o tome kako jedan carinik postaje svetac, nego postavlja pitanje koje je mnogo bliže našem svakodnevnom životu: koliko smo ljudi oko sebe već proglasili dovršenima, uvjereni da o njima znamo sve što treba znati, premda njihov život još nije završio?

Isus Matejevu prošlost nije izbrisao niti se pravio da ona nije važna; učinio je nešto zahtjevnije i, za ljude koji vole konačne sudove, mnogo neugodnije: nije joj dopustio da postane njegova posljednja riječ.