Kad Bog postane kulisa: Trojstvo kao otpor ravnodušnosti

Bilo je vremena kada su se o predodžbama o Bogu vodile velike rasprave na gradskim trgovima. Danas je, međutim, drukčije.

Živimo u doba u kojem pitanje Božje opstojnosti više ne izaziva ni sablazan ni znatiželju – tek ravnodušnost. Ako se Bog i spominje, onda najčešće kao dekor za osobne osjećaje, kao kulisa za glazbeno-scenske spektakle ili, što je još opasnije, kao karikatura i oružje u obračunu s onima koji misle drugačije.

Briga oko „vječnog života“ danas zvuči zastarjelo kao telefonski imenik. Ipak, mi jesmo i ostajemo egzistencijalna ranjiva bića. Pitanja smisla, krhkosti, nade i boli ne napuštaju nas čak ni kad se pravimo da ih više ne postavljamo.

Zato ostaje važno pitanje: ima li osjećaj sigurnosti, sposobnost nošenja s padovima, smirenost, pa čak i nada – veze s tim vjerujemo li u Boga i kako ga zamišljamo?

Bog nije metafizički ukras

Odnos s Bogom nije metafizička igra za dokone, već temelj – i nade za vječnost i ravnoteže u sadašnjosti. Ako mi je odnos s Bogom važan, nije svejedno kako ga zamišljam.

Jer bez zdrave teologije nema ni zdrave duhovnosti. Ako se u korijenu neke duhovnosti nalaze teološki pogrešne, neutemeljene ili nezdrave crte, onda će ta duhovnost kad-tad dovesti do devijacija.

Nije svejedno vjerujem li u samodostatnog apsoluta kojem su ljudi tek rubna fusnota ili u Boga koji je sâma ljubav – u sebi već odnos, dijalog, pažnja. Moja slika o Bogu ima posljedice za moj život: ona određuje mogu li živjeti slobodno i povjerljivo, ili ću živjeti zgrčeno, kao da uvijek nešto propuštam ili ne zaslužujem.

Trojstvo nije apstraktna enigma

Danas Crkva slavi nedjelju Presvetog Trojstva – temu koja nerijetko prolazi ispod radara. Propovjednicima se često čini previše apstraktnom da bi njome mogli doprijeti do vjernika. To bi moglo navesti na zaključak da i nije osobito važna. Uostalom, molimo se Bogu kao jednom i jedinom, oslovljavamo ga u jednini, a ne u množini. U znaku križa spominjemo Oca, Sina i Duha, kao i u liturgiji – ali često više formalno nego svjesno.

Vjera u Trojstvo čini se i kao ozbiljna prepreka u dijalogu s monoteističkim „sestrinskim“ religijama – židovstvom i islamom. Ipak, ono što zvuči kao apstraktna formula – „Bog u trima osobama“ – nije nerješiva zagonetka, već diskretna pobuna protiv svake jednostranosti: Bog je više od svakog definiranog Jednog. On je odnos, razlika, dinamika.

Eckhart: Tri krave ili tajna odnosa?

Da ovaj problem i nije novijeg datuma, pokazuje i propovijed srednjovjekovnog dominikanskog teologa, mistika i filozofa, Meistera Eckharta. On piše kako se ne čude samo nevjernici trojstvenosti Božjoj, nego i vjernicima ona predstavlja teškoću – kako učenima, tako i neukima:

“Čak neki svećenici”, piše Eckhart, “o tome znaju koliko i kamen; oni pod tri osobe razumiju tri krave ili tri kamena.”

A što drugo? Ne možemo drukčije. Jer i kada vjerujemo da je Bog beskrajno iznad naše stvarnosti, mi o njemu ipak možemo govoriti samo riječima i slikama iz našeg ograničenog svijeta.

Trojstvo se ne razumije ponajprije umom, nego u iskustvu odnosa, ljubavi, povjerenja.

Eckhart piše: „Tko je u stanju shvatiti različitost u Bogu bez brojanja i bez količine, taj spoznaje da su tri osobe jedan Bog.“

Broj tri, dakle, nije matematička oznaka, nego slikoviti izraz za činjenicu da u Bogu postoji različitost, pluralnost, bogatstvo odnosa. Trojstvo ne znači tri entiteta, već jednu cjelovitu, uključivu stvarnost koja iznutra ništa ne isključuje – koliko god nešto bilo različito – ali pri tom ne dominira, ne guši, ne trijumfira, ne totalizira.

Trojstveni Bog – i trojstvena Crkva?

Slika Boga ima posljedice i za samu Crkvu. Bog koji je trojstven, bogat odnosima i dijaloškom otvorenošću, ponekad se teško može prepoznati u Crkvi koja je strogo hijerarhijska i često zatvorena za stvarni dijalog sa svijetom.

Ako život dolazi od Boga – trojstvenog Boga – tada smisao života, društva i Crkve nije u tome da se uspostavi jedna norma za sve, već da se prepozna i razvija potencijal naše različitosti. Cilj nije stvoriti jedinstvo po svaku cijenu – uz gušenje razlika – nego prostor u kojem različiti glasovi mogu zajedno zvučati.

Bog – u ovom slikovitom jeziku – može se razumjeti kao višeglasje koje se neprestano mijenja i zato nikad ne postaje jednozvučno. A svugdje gdje se čuje samo jedan glas, trojstveni Bog teško da je prisutan u svom punom sjaju.

Jedinstvo u različitosti

Zato vjerujem: Bog želi našu različitost. I dobro je da nismo isti. Jer kako bi život uopće mogao biti čudesan bez disonanci, nijansi, promjena ritma?

Zato život uspijeva samo kada uspijemo očuvati jedinstvo u različitosti i različitost u jedinstvu.