Uskrs: blagdan radosti, slobode i čiste ljubavi

Uskrs nas uvijek gleda u proljeće.

U dobrom dijelu starih kultura, nova godina počinjala je s prvim danima ožujka. Zato prosinac i je – decembar, deseti mjesec, a ne dvanaesti. Kada se budi priroda, kada iz snijegom okovane zime ulazi se u toplinu probuđenih biljaka, kada se životinje bude iz zimskoga sna.

Uskrs, barem onaj u Zapadnoj crkvi, preklapa se najčešće s Pashom (što doduše nije slučaj ove godine), dok ga Istočna crkva uglavnom slavi tjedan dana iz pashe. Hrvatska enciklopedija definira pashu: Židovski blagdan u spomen oslobođenja iz egipatskoga sužanjstva; ujedno svetkovina početka dozrijevanja žitarica u Palestini i prvi od triju blagdana hodočašća u Jeruzalem radi prinošenja žrtava (prvina od stada). Glavno je obilježje blagdana žrtvovanje pashalnoga janjeta u hramu (nakon razorenja hrama 70. god. samo kod Samarijanaca) te blagovanje beskvasnoga kruha (maca), od čega potječe naziv Blagdan beskvasnih kruhova, na obiteljskim gozbama gdje su tumačeni događaji iz Knjige izlaska vezani uz oslobođenje iz egipatskoga sužanjstva. Slavi se 14/15. nisana (prvi proljetni puni mjesec) (ožujak–travanj) i traje u Izraelu sedam, a u dijaspori osam dana.

Knjiga izlaska, događaji u Egiptu, Mojsijevo djelovanje, temelji su judeokršćanske kulture i mislim da su rijetki oni koji ne znaju za njih. Stara (i po meni loša) vjeronaučna praksa upoznaje nas s Petoknjižjem, bez pardona i bez ikakvog povijesnog konteksta u prvim razredima. U prošlom tekstu pisao sam o pokojnom Gianniju Vattimu, ali priznajem da mi je Heidegger postao donekle bistar tek nakon što sam čitao Vattimovo tumačenje njegove misli (ako vas filozofija smeta, preskočite ovaj odlomak). Od gimnazijske filozofije do svakoga faksa koji ima filozofske predmete, Heidegger je nezaobilazan, iako ga se rijetko kad tumači. Nesuđeni svećenik i isusovac vrlo vjerojatno će za koje desetljeće biti apsolutno nerazumljiv ljudima koji će tada živjeti, a ostat će zapisano da je bio filozof koji je četiri godine varao ženu (koja je pak usred braka napravila dijete s obiteljskim prijateljem) s Hannah Arendt, a onda poslije dvije židovske ljubavnice (prva je bila Elisabeth Blochmann), mrtav-hladan se upisao u nacističku stranku.

Maleni je korak od pashe do Heideggera, na tome tragu možemo reći da se Uskrs zbiva u ovom našem vremenu. Isusov odlazak na križ kao finalna i posljednja žrtva u pashalnom ciklusu. Bog ne traži više žrtve ni od koga. Bog ne uživa u vlastitom trpljenju, a kamoli u tuđoj muci. Bog kršćanstva, Bog s veliko b, s križa oslobađa i grli sve ljude. Iz pozicije poganskoga načina razmišljanja koje traži non-stop nekakve rituale (npr. odvajanje smeća je tipična poganština), nezamislivo da bilo kakvo božanstvo moglo sići među ljude, a kamoli još patiti. Kršćanstvo prvih stoljeća imalo je podosta problema tako nešto rastumačiti. Doketizam bio je smjer rane teologije koji je bio protiv toga da se Isus stvarno utjelovio u ovome svijetu. Riječ je o teškom pesimizmu, ali i u čvrstoj vjeri da je Bog iznad ovoga svijeta.

Život u Rimu i njegovom Carstvu bio je za većinu poprilično radan. Radilo se dan i noć. Ako uzmemo da je npr. Luka (kojem pripisujemo treće evanđelje) bio liječnik, doktor, njegov život je bio sve samo ne glamurozan. Smrtnost je bila velika i obitelji su bile vrlo ljute kada su pacijenti umirali. Treba reći da nije bilo antibiotika i bilo kakve suvremene dijagnostike. Tadašnji liječnici bili su spoj psihologa i vrača koji su se non-stop seljakali od grad do grada, od sela do sela. Trebalo je imati vrlo brze noge, vrlo dobrog konja i vrlo dobar sluh i vid, kako bi se preživjelo. Jedan od argumenata da je treće evanđelje Lukino, nalazimo u krajnje solidarnom tonu toga spisa i njegovom odličnom poznavanju ljudske psihe i krajnjem nepoznavanju geografije Svete zemlje. Arheološko-geografski najtočnije evanđelje je ono Ivanovo, što je argument za pomicanje njegovoga datiranja u vremena prije pada Hrama, ali o tome koji drugi put.

Danas živimo slično kao za vrijeme Rima. Ostarjeli političari se svađaju, svi su preokupirani igrama (današnja verzija Koloseuma je Internet), većina država ipak hrani svoje stanovnike i živi se relativno dobro. Iako se ni o čemu ne odlučuje te bogataši vode ovaj svijet, kao što su vodili onaj rimski. Imamo demagoge kao što smo imali za vrijeme Rima. Smiješno je kako ljudi, koji su dio establishmenta otkako su se rodili i koji cijeli život uživaju u svakome pogledu, pozivaju na pravdu.

Činjenica da mi danas govorimo o Židovima, o pashi, o Rimljanima i njihovom svijetu, svakako je zasluga Isusa Krista. Da nije bilo kršćana, kao jedinoga zdravoga dijela rimskoga stanovništva, tko zna što bi bilo sa svijetom. Zasigurno bi svijet bio gori. Krist s križa, baklja je slobode koja je obasjala tamu cijeloga svijeta. Krist, legalist, koji poštuje zemaljske sudske vlasti, dobrovoljno prolazi muku, na najgori način proživljava najgore trenutke čovjeka. Taj čin koji započinje političkim spletkama s četvrtka na petak pred dvije tisuće godine i trijumfira u nedjeljno jutro pobjedom nad smrti i grijehom, taj Uskrs, on se zbiva i danas.

Više od ičega, Uskrs, Pasha, Vazam, Vuzem, daje kršćanstvu vječnu mladost, vječnu aktualnost, vječan impuls. Krist osloboditelj, Krist kralj, Krist pobjednik, koji je trpio neslućenu bol i ponizio se do smrti… Takav Krist daje svima mogućnost već sada i ovdje, u ovome vremenu, stvoriti bolji novi svijet, sada i već ovdje širiti njegovo kraljevstvo ljubavi i istinske pravde. Čudesan i besplatni dar Božji koji donosi svakome čovjeku neograničenu radost.