Zašto je novi nobelovac Jon Fosse prešao na katolicizam?

Jon Fosse je katolik i do svog (javnog) katolicizma prošao je zanimljiv put.

Norveški pisac Jon Fosse dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Rođen je 1959. u Haugesundu i danas je najpoznatiji norveški dramatičar nakon Henrika Ibsena. Napisao je više od četrdeset drama koje su prevedene na pedeset jezika. Na hrvatski mu je preveden roman „Jutro i večer“ (Naklada Ljevak).

Jon Fosse je prvo predložio legendarnu kavanu “Bräunerhof” kao mjesto našeg susreta u Beču zato što je tamo rado boravio Thomas Bernhard. No, nakon što je pristigao vlakom iz Hainburga u Beč, predomislio se i odabrao mirniju alternativu bez previše turista. Njegov novi “dom” je gradić s oko 6000 stanovnika koji se nalazi na samoj obali Dunava.

“Supruga i ja kupili smo stan u Hainburgu zato što ona potječe iz Slovačke, iz Bratislave. Budući da privodi kraju svoj doktorat, bitno joj je da se tu i tamo pojavi ovdje.”

Fosse je sa sobom ponio knjigu: riječ je o šestom tomu njegovih drama prevedenih na britanski engleski, koji je upravo objavljen. Pisanje je Jona Fossea učinilo religioznim čovjekom. Došlo je, nije bilo planirano i nije ništa izmišljeno. Jednostavno se dogodilo. No, odakle potreba za tim?

Fosse kaže da to do dan-danas nije uspio shvatiti. Ali svjestan je da ga je iskustvo pisanja odvratilo od njegova prijašnjeg vulgarnog materijalističkog razmišljanja, objašnjava Fosse s izraženom ozbiljnošću.

Prisjeća se da je sa 23 ili 24 godine postao religiozan.

“Protestantizam je nastojao odstraniti misticizam i poeziju iz crkve i vjere. Posljedica toga je da danas u našim prosvijećenim vremenima nitko više ne može doslovno vjerovati. Doslovno. Potrebno je iščitavati Bibliju na alegorijski način, a  vjeru kao misterij. Ne kao nešto objektivno ili kao činjenicu. To je misterij, a ne nekakva faktičnost.”

Kvekeri su mu se u početku činili kao izlaz

Fosse svako malo miješa engleski i njemački dok pokušava formulirati svoje razloge napuštanja Norveške protestantske crkve, koja je sve do 2012. imala status državne crkve.

Fosseu se godinama činilo da su upravo kvekeri izlaz iz protestantskog i sekulariziranog društva u njegovoj norveškoj domovini. Članom vjerske zajednice, koja u Norveškoj broji jedva stotinjak članova, bio je do 2013.

“S jedne strane udaljenost između kvekerskih ‘tihih’ sastanaka – bez svećenika, bez sakramenata i bez liturgije – i ‘kazališta’ Katoličke crkve činila se prilično velikom. No, s druge strane i nije to tako različito kako se na prvu činu. Jer u središtu kvekerskog vjerovanja je ono što oni smatraju Bogom u sebi, odnosno unutarnjim svjetlom, za koje kvekeri vjeruju da je Božje svjetlo u čovjeku. Kroz susrete pokušavate se što više približiti tišini i svjetlu u sebi, ali i u drugima, naravno. U katolicizmu se Bogu pokušavate približiti kroz pričest.”

Jon Fosse spominje svoju novu knjigu “Tajna vjere”, koja je objavljena u Norveškoj u travnju. U njoj ima govora i o njegovu obraćenju na katolicizam. No, taj ključni moment može se i kraće sažeti.

“Od osamdesetih godina puno sam čitao Meistera Echkarta i pomislio sam: ‘Pa ako je on mogao biti katolik, zašto to ne bih mogao biti i ja?’ To je nekakvo najjednostavnije objašnjenje.”

Razmišljanja njemačkog dominikanca i filozofa Eckharta vrtjela su se oko pitanja susreta Boga i duše. Meister Eckhart je dušu nazivao “unutarnjim svjetlom” i mjestom rođenja Boga.

Mistična duhovnost, jedinstvo s Bogom, tj. “unio mystica” – to mu je bilo važno. I to je ono što je važno i Jonu Fosseu.

“Ne može se vjeri pristupiti znanstveno. Jer onda Bog ne postoji. On stoji iza svega što postoji. Ili je pak možda dio svega što postoji, ali ne na takav način da ga možete otkriti u ovoj ili onoj stvari. Sve što postoji može se i znanstveno istražiti. Ali ne i ono što je zajedničko svemu što postoji i što se na njemačkom, prema Heideggeru, smatra  “pitanjem bitka” (njem. Seinsfrage).”

I njegova supruga je također uvjerena katolkinja

“Ne može se na to odgovoriti. Pitanje bitka i pitanje o Bogu su za Meistera Eckharta jedno te isto: apsolutni bitak i apsolutno ništavilo je jedno te isto, kao što je rekao Hegel.”

Jon Fosse ide na misu u Beč i Hainburg, ali i u Oslo, naravno. Katolička zajednica u Norveškoj broji oko 5000 članova.

“Velika je razlika u tome što su u Norveškoj, kada primjerice idete na misu u Oslo,  obično na misi samo stranci: Poljaci, ljudi iz Azije i Latinske Amerike. Ovdje u Hainburgu su sve Austrijanci, ha-ha. Zapravo gotovo su svi Austrijanci, ako izuzmem samog sebe.”

Je li se novopečeni katolik nastanio u Austriji zato što ta zemlja ima izraženu katoličku tradiciju? Ne, odgovara pjesnik. To je zato što je njegova žena, također predana katolkinja, Slovakinja, a slovački jezik je tako teško naučiti. Stoga su se preselili blizu Slovačke. To što u Austriji sve više ljudi napušta Katoličku crkvu za njega nije problem. On to jako dobro razumije, odgovara Fosse kroz smijeh. Da je Austrijanac, možda bi i on slično reagirao.

Deutschlandfunk Kultur (2015.)