Zašto ortodoksni Židov ne smije ući u crkvu?

Prije 60 godina koncilski dokument Nostra aetate donio je prekretnicu u kršćansko-židovskom dijalogu. Biskup Ulrich Neymeyr i rabin Julian-Chaim Soussan osvrću se na postignute korake, simboličke geste i ono što ni danas nije moguće premostiti.

Za frankfurtskog rabina Juliana-Chaima Soussana, člana upravnog odbora Ortodoksne rabinske konferencije Njemačke, Nostra aetate je značila zaokret od 180 stupnjeva u katoličko-židovskom dijalogu. Tom je deklaracijom Katolička crkva otvorila vrata razgovoru s nekršćanskim religijama. Zajedno s erfurtskim biskupom Ulrichom Neymeyrom, u Njemačkoj biskupskoj konferenciji odgovornim za dijalog sa židovstvom, Soussan govori o antisemitizmu u Njemačkoj, prvoj ministrici s židovskim korijenima, bliskoistočnom sukobu i poteškoćama kada je riječ o zajedničkoj molitvi.

Gospodine biskupe Neymeyr, gospodine rabine Soussan, koje biste trenutke izdvojili kao najveće prekretnice u katoličko-židovskom dijalogu nakon Nostra aetate?

Neymeyr: Sigurno je važno da je Ivan Pavao II. 1986. godine kao prvi papa posjetio sinagogu. Kao prekretnicu vidim i apostolsko pobudnicu Evangelii gaudium pape Franje, u kojoj on ponovno jasno objašnjava zašto mi, kao Katolička crkva, ne provodimo misijsko djelovanje među Židovima. Tu je i naše redovito, godišnje dijaloško okupljanje rabinskih konferencija s Njemačkom biskupskom konferencijom i Evangeličkom crkvom u Njemačkoj, na kojima intenzivno razmjenjujemo mišljenja o etičkim pitanjima.

Soussan: Uvijek me iznova iznenadi činjenica da mi, kao ortodoksni rabini, često imamo više zajedničkog s katoličkim biskupima nego s neortodoksnim rabinima. Dijelimo sličan vrijednosni okvir, primjerice kad je riječ o obitelji. Što se konkretnih prekretnica tiče, te se promjene zaista ne mogu dovoljno cijeniti. Gotovo 1.900 godina Katolička je crkva njegovala antijudaizam, između ostalog i tako da je Židovima kolektivno predbacivala bogoubojstvo. Nostra aetate se od toga jasno distancirala i izričito osudila antisemitizam. Taj dokument je, po mojem mišljenju, u mnogočemu potpuni zaokret u temeljnim teološkim polazištima Katoličke crkve. U to spada i napuštanje stava da je kršćanstvo „zamijenilo“ judaizam. Umjesto toga, jasno se kaže da savez između Boga i židovskog naroda i dalje ravnopravno traje.

Nostra aetate poziva da se u dijalogu uklone nesporazumi. Koji su još uvijek prisutni?

Neymeyr: Radije bih govorio o određenim iritacijama nego o „običnim“ nesporazumima. Primjerice, naši su židovski sugovornici 2007. bili ozbiljno uznemireni kada je papa Benedikt XVI. ponovno dopustio raniji oblik liturgije kao izvanredni oblik misnog slavlja, čime je opet postala moguća i stara velika petkova prošnja u kojoj se moli da Židovi budu „prosvijetljeni u vjeri“. To je bila ozbiljna poteškoća u kršćansko-židovskom dijalogu. Uspjeli smo je donekle ublažiti, ali bojim se da tragovi toga i dalje ostaju.

Soussan: Tu je ključna osjetljivost u jeziku. Kada se susrećemo u dijalogu, time ne nestaje činjenica da su se tijekom više od 1.900 godina događali progromi, prisilna pokrštavanja i prisilna krštenja. Ipak, naš dijalog stvara uvjete za rast povjerenja. No to je povjerenje krhko i brzo dolazi u pitanje kada pojedine izjave ponovno otvore stare rane. Unatoč tome, moram reći: kršćansko-židovski dijalog u Njemačkoj spada među najbolje na svijetu.

Nekoliko je papa u međuvremenu posjetilo sinagoge. Kada će jedan ortodoksni rabin posjetiti katoličku crkvu?

Soussan: To je doista osjetljivo pitanje. Ortodoksnim, dakle tradiciji vjernim Židovima, nije dopušteno ući u crkvu. To ima različite teološke i povijesne razloge. Primjerice, Židove se u prošlosti silom uvodilo u crkve. Još je 1950-ih i 1960-ih vrijedilo paradoksalno pravilo: u kršćansko-židovskom dijalogu može se govoriti o svemu, osim o teologiji. Danas smo tu ipak mnogo dalje. No ono što i dalje nije moguće jest zajednička molitva, barem iz ortodoksne perspektive. Ono što priželjkujem jest međusobno poštovanje teoloških razlika. Nitko, naime, ne bi došao na ideju reći: „Bilo bi lijepo da na Jom Kipur zajedno sjednemo na zajednički obrok.“

Koje biste izazove u bližoj budućnosti željeli rješavati zajedno?

Neymeyr: Zasigurno borbu protiv rastućeg antisemitizma u Njemačkoj. Nevjerojatno je, gotovo nezamislivo i krajnje alarmantno što se trenutačno događa: Židove se vrijeđa, fizički napada, s vrata im se čupa Davidova zvijezda. U Njemačkoj danas postoji jedna pogubna kombinacija islamistički motiviranog antisemitizma s jedne strane i nacionalsocijalističkog, odnosno krajnje desnog antisemitizma s druge.

Soussan: Neizmjerno je važno da zajedno šaljemo jasne signale protiv svih ekstrema u društvu te za demokraciju i toleranciju, osobito s obzirom na predstojeće izbore. pritom moramo vidjeti i lijevi antisemitizam, a osobito „salonizirani“, intelektualni antisemitizam koji dolazi u odori radikalnog anti-izraelizma. Imate dojam da pritisak dolazi sa svih strana. Upravo zato su jasne izjave, posebno Njemačke biskupske konferencije, stalno važan element učvršćivanja povjerenja.

Na što točno mislite?

Soussan: Njemačka biskupska konferencija je povodom druge godišnjice masakra Hamasa 7. listopada objavila opsežno priopćenje koje je, za razliku od mnogih relativizirajućih izjava iz drugih krugova, vrlo uravnoteženo i diferencirano, ali istodobno jasno izražava solidarnost: sa Židovima koji zbog toga trpe antisemitizam i s Izraelom, a da se pritom ne gubi iz vida patnja Palestinaca. Upravo ta diferenciranost djeluje umirujuće. Osjećamo snažnu empatiju. Ipak, želio bih imenovati i „slona u sobi“.

Na što ciljate?

Soussan: Imam dojam da se u svijetu često misli ovako: „Dobro, vi Nijemci sa svojim kompleksom krivnje u odnosu na Židove to jednostavno morate.“ Ponekad u javnom diskursu u Njemačkoj čujem rečenice poput: „Ne sviđa nam se ono što Židovi ili Izraelci rade, ali budući da smo mi prouzročili Šou, moramo svejedno biti solidarni.“ Smatram da je to potpuno pogrešan pristup. Polazište bi trebalo biti drugo: budući da smo prouzročili Šou, učimo iz tih pogrešaka, zato smo posebno oprezni i osjetljivi, dodatno se informiramo i nastojimo biti još empatičniji. Ne iz osjećaja krivnje, nego iz osjećaja odgovornosti.

Vatikan nastoji zadržati diplomatsku neutralnost, osobito u bliskoistočnom sukobu. Ipak je Sveta Stolica 2015. priznala Palestinu kao samostalnu državu. Je li to problematično iz ortodoksne perspektive?

Soussan: Priznanje palestinske države prije svega je čin simboličke politike. Time se želi izraziti želja za rješenjem s dvjema državama. No otkako se Izrael 2005. povukao iz Gaze, ondje vlada Hamas, a on zagovara rješenje s jednom državom – bez Izraela. Zbog toga danas zapravo nitko ne može ozbiljno zazivati rješenje s dvjema državama, a da nema jasnu predodžbu o tome tko bi u toj zamišljenoj Palestini doista priznao Izrael i mogao jamčiti mir.

Neymeyr: Ne smije se zanemariti činjenica da je Izrael jedina država kojoj su druge države otvoreno najavile uništenje. To je i cilj Hamasa.

Vratimo se Njemačkoj. Gospodine biskupe, Savezna Republika s Karin Prien sada ima prvu ministricu s židovskim korijenima. Koliku važnost tome pridajete?

Neymeyr: S jedne strane, tomu ne bismo smjeli pridavati posebno značenje, jer bi trebalo biti samorazumljivo da i Židovi u Njemačkoj mogu preuzeti političku odgovornost. No naravno da to ipak ima određenu težinu. Mislim da time činimo mali korak prema nekoj vrsti normalnosti. Razumljivo je da netko tko je Židov ima osobito razvijenu osjetljivost za židovstvo, ali zapravo bi se to moglo očekivati od svih koji u društvu, politici i Crkvi preuzimaju odgovornost.

Gospodine rabine, prema židovskom vjerskom zakonu gospođa Prien nije Židovka. Ima doduše dva židovska djeda, ali se pripadnost židovstvu prenosi preko majke. Čini li to, po vama, razliku?

Soussan: Mislim da moramo doći do točke u kojoj će za širu javnost biti nebitno kojoj religiji netko pripada. Kao ministrica obrazovanja i obitelji može se pozivati na brojne vrijedne židovske impulse. Ako to „nasljeđe“ koristi na dobar način, tim bolje. No ne vjerujem da će biti bolja ili lošija ministrica zato što ima židovske korijene. U tom smislu za mene nije presudno je li ona, prema židovskom zakonu, Židovka ili ne. Ono što se nadam i želim jest da jednostavno odgovorno i dobro obavlja svoj posao.

Karin Wollschläger (KNA)