Sveti Antun Padovanski: Propovjednik

Njegov kip rijetko izostaje iz crkvi, a gotovo svatko mu se barem jednom obratio za pomoć: fra Ante Padovanski jedan je od najomiljenijih svetaca Katoličke crkve. Njegov spomendan slavi se 13. lipnja.

Jedno je sigurno: sveci su iznimne osobe. A među njima, Antun Padovanski zauzima posebno mjesto. U svoje je vrijeme bio štovan čak i više od osnivača vlastitog reda, svetog Franje Asiškog. Samo jedanaest mjeseci nakon smrti, Antun je, kroz najbrži kanonski postupak u povijesti, proglašen svetim. Unatoč činjenici da iza sebe nije ostavio opsežna pisana djela, Crkva ga je proglasila crkvenim naučiteljem.

Rođen je oko 1195. godine u Lisabonu kao Fernando Martins de Bulhões, u plemićkoj i imućnoj obitelji. Dobio je temeljitu vjersku naobrazbu te je 1212. stupio u red augustinaca. Kao mladi svećenik u Coimbri, 1220. godine duboko ga je potreslo mučeništvo petorice franjevačkih misionara ubijenih u Maroku. Te iste godine pridružio se franjevcima, uzeo ime Antun – prema svecu-pustinjaku svetom Antunu – i otputovao u Maroko. No tamo se teško razbolio, pa se nakon mjeseci provedenih prikovan za krevet, morao vratiti u Europu bez ispunjenja svoje misionarske želje.

Na povratku prema Portugalu, oluja ga je bacila na obalu Sicilije. Tako je stigao do Asiza, gdje se upravo održavao drugi opći kapitul franjevačkog reda. Ondje je napokon osobno upoznao svetog Franju. Braća su ubrzo prepoznala njegov izniman dar govora i Antun je postao propovjednik u sjevernoj Italiji. Ubrzo je stekao toliku popularnost da su crkve postale pretijesne, pa je morao propovijedati na livadama i trgovima. Njegova je zadaća bila borba protiv krivovjerja katara, albigenza i valdensa. No Antun to nije činio polemikom: njegovi „Sermones“ otkrivaju stil propovijedanja bez napada, pun slikovitih i živopisnih slika kojima je tumačio istine vjere i upućivao opće moralne opomene.

Teolog i pokornički propovjednik

Godine 1224. Franjo Asiški ga je imenovao teološkim učiteljem Reda, što ga je odvelo u Bolognu. Potom odlazi u južnu Francusku, gdje propovijeda sve do 1227. Po povratku u sjevernu Italiju djeluje još tri godine kao provincijal u Padovi, pokornički propovjednik i voditelj studija. Iscrpljen od brojnih obveza i putovanja, 1230. povlači se na seoski posjed pokraj Padove – Camposampiero. Ondje si je dao izraditi drveni osmatrački stolac na orahu, a o njemu su se brinule klarise. Umro je 13. lipnja 1231. kod sestara u Arcelli – imao je samo 36 godina.

Još za njegova života kružile su brojne legende, osobito o propovijedima. U Riminiju, gdje su ga ljudi odbijali slušati, propovijedao je – ribama. Legenda kaže da su ribe pažljivo slušale, što je ganulo i ljude. U drugoj priči, tvrdoglavi trgovac nije želio vjerovati u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. No kad je njegov magarac, za vrijeme procesije, kleknuo pred posvećenom hostijom, trgovac je bio obraćen. Prikaz propovijedi ribama postala je čest motiv u umjetnosti, iako ga je kasnije donekle potisnula slika Antuna s malim Isusom u naručju ili s ljiljanom u ruci – simbolom čistoće. I ta slika potječe iz legende: jedan je grof svjedočio kako je Antuna zatekao u noći s Isusom u naručju.

Kip svetog Antuna nalazi se danas gotovo u svakoj crkvi. U Italiji je stoljećima bio najomiljeniji svetac – sve dok mu 1960-ih nije „konkurenciju“ počeo praviti Padre Pio. Bazilika svetog Antuna u Padovi jednostavno se naziva „Il Santo“ – „Svetac“, jer tko bi drugi mogao biti u pitanju. U toj se bazilici čuvaju njegovi zemni ostaci, a osobitu pažnju privlači netaknuti jezik – simbol njegova dara govora – pohranjen u zlatnom relikvijaru iz 1436. Papa Pio XII. uvrstio ga je 1946. u red crkvenih naučitelja.

U mnogim je zemljama poznat i kao „zaštitnik izgubljenih stvari“. Prema predaji, jedan je novak koji je odlučio napustiti red, ukrao Antunov psaltir. Na putu iz Padove imao je zastrašujuće viđenje te je knjigu vratio. U Bavarskoj se zbog te njegove zaštitničke uloge udomaćio nadimak „Schlampertoni“. U španjolskom govornom području ljudi ga zazivaju da im pomogne pronaći bračnog partnera – toliko da se u Padovi već organiziraju i „hodočašća samaca“.