Ruglo koje je postalo spasenje

Križ, nekoć ruglo i znak poruge, danas stoji u središtu naše vjere, podsjećajući da spasenje nikada ne dolazi logikom sile, nego ludosti ljubavi.

Križ je možda najprepoznatljiviji simbol kršćanstva, ali njegova prvotna poruka bila je sve samo ne sveta. Većina nas, koji od djetinjstva dolazimo u crkvu, toliko se navikla na križ da ga često vidimo tek kao tradicionalni znak kršćanstva. Zaboravljamo da na početku kršćanstva križ gotovo uopće nije imao ulogu. Najraniji prikaz križa jest podrugljivi grafit u Rimu iz 2. stoljeća: nacrtan je čovjek koji se klanja raspetome s magarećom glavom, a ispod piše: “Aleksamen štuje svoga boga”. Križ nije bio sveta slika, nego ruglo.

Od rugla do znaka

Kroz stoljeća se prikazivao bez Kristova tijela, često bogato ukrašen. Najstarije monumentalno raspelo nastaje u 10. stoljeću. Od tada križ nosi bezbroj tumačenja.

Za mnoge je, nažalost, križ postao tek mutan znak identiteta, više nacionalnog nego duhovnog. A u stvarnosti on nas podsjeća na jedno okrutno smaknuće, na nasilnu smrt Isusa iz Nazareta. No ono što doista razotkriva križ nije njegova simbolika, nego brutalnost samog pogubljenja.

Drvo koje ubija

Za razliku od današnjih križeva, Isusov križ nije bio uglađen ni ukrašen, nego grubo oruđe za smaknuće. Nitko ga nije čistio. Natopljen krvlju, okružen smradom i krikom, ponižavao je jednako koliko je ubijao. Smaknuće je bilo udar na sva osjetila: uši su pucale od krikova, oči od rana i nasilja, nosnice od smrada raspadanja, a duša od nemoći. I upravo to mjesto, užasno i odbojno, postalo je središte naše vjere. No, prava strahota nije bila u samom križu i njegovoj smrtonosnoj brutalnosti, nego u tome što su ga uzdizali oni koji su sebe smatrali čuvarima Božje časti. Isusa nisu pogubili nikakvi „neprijatelji Crkve“, nego ozbiljni i „pravovjerni“ vjernici. Smetao im je jer je razotkrivao njihovu karikaturalnu pobožnost i prividnu pravednost. Oni koji su se najviše pozivali na Boga postali su ubojice Božjega Sina.

Poraz koji rađa život

Na tim gredama visio je i čovjek: ranjiv, pun ljubavi i milosrđa, stvoren na sliku Božju. Ecce homo. Onaj koji je, prije nego što je predao duh Ocu, proživio sve dimenzije ljudskog života: rođen od žene, skrovito živio u Nazaretu, bio tesar, prijatelj, učitelj. Ništa mu ljudsko nije bilo strano. Dok su jedni oduševljeno prihvaćali njegovo oslobađajuće tumačenje vjere, drugi su ga odlučno odbacivali. Iskusio je svu okrutnost koju ljudi mogu nanijeti jedni drugima, uključujući i bolnu nemoć pred zlom koje se ne može zaustaviti. Bio je dirnut ljubavlju, ali i ponižen sramotom. I sve je to stavio u molitvi pred Oca. Njegova smrt na križu nije bila kraj, nego početak. Svu ljudsku sudbinu položio je u Očeve ruke i time je križ postao izvor života.

Najniže mjesto ljudske egzistencije postalo je odskočna daska u život. Ne samo za Isusa, nego i za sve koji idu njegovim putem.

Jer što bi Uskrs bio bez Velikog petka? Što bi povjerenje bilo bez izdaje? Što bi ljubav bila bez rana koje nosimo? Bez simbola muke i patnje, Uskrs bi bio prazan i sterilan. Križ je, međutim, sidro koje nas drži u stvarnosti. On ne dopušta da vjera postane opijum, nego ostaje snaga koja spašava.

Križ provocira jer nas vraća pred lice najtamnije stvarnosti: u ratove i bolesti, u raspadnute odnose, u feed preplavljen mržnjom, u populističke politike podjela, u zlostavljanje onih najranjivijih i u tihu ravnodušnost onih koji bi ih trebali štititi. Križ je znak svega pred čim smo nemoćni.

Ali baš zato on je i znak nade. Govori nam da nas Bog ne spašava bijegom iz svijeta, nego solidarnošću do kraja. Suočava nas s tamnim stranama života kako bi otvorio put prema nečemu boljem i ljepšem.

Ludost koja spašava

Film Život je lijep Roberta Benignija to dočarava na dirljiv način. Guido svome sinu užas logora prikazuje kao igru. Sam pogiba, ali sina spašava i ostavlja mu nadu da je život vrijedan življenja. Film završava riječima malog Giosuèa: „Ovo je moja priča. Ovo je žrtva koju je moj otac podnio. Ovo je dar koji mi je dao. Pobijedili smo.“ Guidova ludost nije bila bijeg od stvarnosti, nego čin ljubavi. Tako i križ: ono što izgleda kao ludilo postaje jedina istinska snaga života.

Ta priča nas vraća u naše vlastite logore, u trenutke kada je jedino moguće preživjeti ako netko unese ludost ljubavi.  Život je doista lijep – to je naša najdublja čežnja i nada, ali prije ili kasnije svatko od nas suoči se i s njegovom tamnom stranom. Od nje se ne može pobjeći. Za mene je križ simbol prijetnji koje ne mogu ukloniti i okrutnosti ljudi koji i danas zlorabe ime Božje.

Upravo ondje gdje čovjek gubi sve, rađa se ono što nitko ne može oduzeti.

Zato pred Raspetim ne molim da mi ukloni patnju, nego da mi da snagu da je nosim bez mržnje. Ne da mi povjeri mač, nego da mi podari povjerenje u pravednost veću od svake ljudske. Križ me uči da prava snaga nije u sili, nego u ludosti ljubavi.

Na uvredu odgovoriti dobrotom uvijek izgleda besmisleno.
Ali upravo ta ludost jedina prekida začarani krug.
Osveta množi zlo, dobrota ga dokida.

Netko mora biti prvi i riskirati.
Tada neprijateljstvo prestaje.
Tada križ prestaje biti znak smrti i postaje izvor života.