Pukotina kroz koju ulazi vječnost

U svijetu u kojem brojke odlučuju tko će disati, a tko tonuti, evanđelje nas podsjeća da i u pukotini nepravednog sustava može proviriti zraka vječnosti.

Ljudske navike od biblijskih se vremena nisu se bitno promijenile; promijenile su tek svoje ruho. Iza novih pojmova i sofisticiranih sustava stoje iste stare želje: moć, profit, lagodniji život, često na račun onih slabijih. Prorok Amos, taj neumorni svjedok iz osmog stoljeća prije Krista, prepoznaje i raskrinkava: krivotvorene vage, pomaknute granice, svetkovine koje se žele ukinuti radi trgovine. Isti obrazac i danas: nedjelja se sve češće promatra kao izgubljena produktivnost, a odmor i zajedničko vrijeme s dragim ljudima kao nepotrebna luksuzna stavka u ekonomiji užurbanosti.

Drugo čitanje otvara još jedan sloj: moć kao dvosjekli mač. Ona može graditi ili rušiti. Zato Pavao upućuje poziv na molitvu za one koji vladaju, jer ondje gdje se pojave laž i licemjerje, uvijek stradaju ljudi, a ljubav se istiskuje kao suvišan trošak u računici interesa. U posljednje vrijeme često se susrećem s ljudima koje su institucije „nagradile“ relativno ozbiljnom moći. Policija, tužiteljstva, sudovi… Nisam siguran da su svi dorasli funkcijama kojima su ovjenčani. A poruke i iskustva onih koji su s njima imali posla nedvosmisleno svjedoče: zbog njihove nedoraslosti pate konkretne sudbine.

I upravo danas, gotovo kao kontrapunkt, dolazi Isusova parabola. Ona nije moralna pouka, nego enigma. Upravitelj, čovjek sumnjiva ugleda, suočen s otkazom, izmiče iz uobičajenih kategorija. Kada je shvatio da mu se bliži kraj, evanđelist donosi jedan od najupečatljivijih monologa cijele Biblije: „Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.“

Umjesto da se brani ili kukavno moli za milost, on povlači potez koji izaziva zbunjenost. Smanjuje dugove, vraća dah onima koje su gušili dugovi te koristi mrežu odnosa da bi osigurao vlastitu budućnost. Što time dobivamo? Sliku čovjeka koji je u istom potezu i sebičan i pronicljiv, i kriv i lucidan. Isus ne hvali prijevaru, nego pronicljivost. To je sposobnost da i u nepravednom sustavu pronađeš pukotinu kroz koju ulazi zraka zajedništva.

Teško se oteti dojmu da se vjernici ponekad samozadovoljno zatvaraju u sigurnost obreda i pobožnosti, zaboravljajući da vjera nije samo molitva, već i mudrost, snalažljivost, kreativnost. Ne radi se ovdje o lukavstvu koje vara, nego o sposobnosti da se preokrene logika moći u logiku odnosa.

Sve to podsjeća na još jedan Isusov savjet učenicima: ‘Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.’ Snalažljivost bez bezazlenosti postaje manipulacija. Bezazlenost bez mudrosti naivnost. Tek zajedno otvaraju prostor za onu mudrost koja nadilazi pukotinu sustava i postaje snaga odnosa.

„Napravite sebi prijatelje nepoštenim bogatstvom, da vas prime u vječne šatore“ – ova Isusova rečenica zvuči provokativno, gotovo blasfemično. A ipak, iza nje se krije jednostavna istina. Imanje, moć, posjed nisu božanstva. Vrijede samo u mjeri u kojoj služe životu. Ako postanu apsolutni cilj, pretvaraju se u idole koji porobljuju. Ako se preobraze u sredstva odnosa, otvaraju vrata vječnosti.

Parabola je ogledalo. Upravitelj je lik u kojem se nitko ne može potpuno prepoznati, ali se svatko može barem malo vidjeti. Svijet ostaje nesavršen, likovi nedovršeni, priča otvorena. Isus ne zatvara ovu priču, nego je predaje nama da je dovršimo u vlastitim životima.

Često se zaboravlja da kršćanin nije onaj koji sve zna, nego onaj koji se usuđuje tražiti. I upravo u tom traganju prepoznaje gdje su utezi krivi, gdje dugovi guše, gdje se snalažljivost može pretvoriti u dar zajedništva.

I upravo je u tome snaga evanđelja. Ono nas ne štedi od dvosmislenosti, nego nas u njih uranja. Jer srž kršćanskog života nisu gotovi odgovori, nego hrabrost da ostanemo u pitanjima. Pitanja su ona koja nas tjeraju da hodamo, da se mijenjamo, da ne dopustimo da nas uspava sigurnost. Najveća napast nije složenost života, nego zavodljivost (pre)jednostavnih rješenja koja obećavaju sigurnost, a zapravo nas zarobljavaju u plitkoći.

A ipak, upravo ondje gdje logika moći prijeti da uguši život, snalažljivost djece svjetla otvara prostor za pukotinu kroz koju može ući zraka vječnosti.