Ravnodušnost koja uvijek skupo košta

Lukina prispodoba o bogatašu i Lazaru ne dopušta neutralnost.

Ona je brutalno jasna i literarno profinjena. Luka zna kako postaviti neugodno pitanje, a da nas ne posrami, već da nam pod kožu posadi nemir.

Na sceni su dva lika: jedan u purpuru i svili, drugi u ranama i prašini. Jedan, prepun. Drugi, prazan. Ono što priču čini nepodnošljivom nije kontrast bogatstva i siromaštva, nego blizina. Lazar leži pred vratima bogataša. Vidljiv je i ignoriran. Ironija je u tome da bogataš zna njegovo ime. Tek kad je prekasno, izgovara ga. Ime koje je moglo postati početak odnosa, postaje optužnica.

Ime koje postaje optužnica

Granica o kojoj Evanđelje govori nije biološka, nego moralna. Granica ravnodušnosti. Abraham u priči taj jaz proglašava nepremostivim. Jer jednom kad se naviknemo ne vidjeti, više nema povratka. Granica se ne vidi. Nema je ni na karti ni u dogovoru. Ona je tišina dok je prelazimo, a ne znamo kada smo je prešli.

Naša kultura razvila je rafinirane oblike obazrivosti. Tabelice alergena, meniji bez glutena, bez laktoze, veganski i vegetarijanski izbori. Sve to pripada svijetu onih koji imaju luksuz izbora. Lazar ne bira. Njegov jelovnik su mrvice koje su promakle psima. Možda bismo u te tablice, između intolerancija i alergena, trebali dodati još jedan stupac: tko je Lazar u ovom meniju i zašto ga nitko nije pozvao za stol?

Miris bogate večere probija iz stanova. Na stubištu, uz radijator, netko cijelu noć spava. Naše riječi o solidarnosti lebde poput pare iz lonca. Ali lonci, ponekad, ostaju prazni. I nevidljivi.

Prispodoba ne govori samo o ekonomiji. Ona govori o svemu što čini život podnošljivim: o dostojanstvu, o odnosima, o sposobnosti Drugoga prepoznati kao čovjeka. Tko je ikada bio prezren, tko je ikada u vlastitom domu osjetio da je višak, tko je na poslu postao meta mobbinga ili ružnih tračeva jako dobro zna što znači Lazarova bol. Jer siromaštvo se ne mjeri samo praznim želucem. Ono se mjeri i praznim pogledom koji nas preskoči, tišinom koja nas prešuti, ravnodušnošću koja nas podijeli s nulom.

Vlatko Stefanovski u svojoj pjesmi „Gipsy Song“ pjeva: „Ej, da imam, ko što nemam, pa da kupim bijelog konja. I da jašem, danju noću, i na javi i na snu.“ Bijeli konj nije konj. On je metafora odsutnog, želje koja opstaje baš zato što se ne može ispuniti. I tu se susreću bogataš i Lazar. Jedan sanja kruh. Drugi sanja kap vode. Dva sna, isti jezik čežnje. Ali razlika je golema: Lazarova glad rađa smisao. Bogataševa praznina ostaje jalova. Ironija Evanđelja jest u tome da ondje gdje sve imamo, nestaje čežnje; ondje gdje nemamo ništa, rađa se nada.

Kad šutnja zatvara vrata

Koliko puta sam vrata zatvorio pažljivo, tiho, da nitko ne čuje? Ponekad vrata ostanu zatvorena. Ponekad ih sami zatvorimo. I dok gledam, pitam se hoće li ova priča završiti dok još imam šansu odgovoriti vlastitim životom.

Nitko od nas nije samo Lazar ili samo bogataš. Svi povremeno igramo obje uloge. Bogataši smo kad odbijamo molbe iz komfora, kad se pretvaramo da nemamo vremena, kad zadržavamo sigurnost samo za sebe. Lazar smo kad nas zaborave, kad nas previde, kad naše rane ne zanimaju nikoga. Život se stalno miče između te dvije pozicije. I zato je priča toliko nemirna: jer se u njoj prepoznajemo.

Luka nas podsjeća da najstabilnija valuta Kraljevstva nisu ni euri ni dolari, već dobra djela. To nije pobožna iluzija, to je stvarna ekonomija neba. Sve ostalo se raspline. Ostaju samo geste koje su vidjele i dotaknule drugoga.

Prispodoba ne završava happy endom, ona se lomi u otvoreno pitanje. Što nas može probuditi? Susret s čovjekom u potrebi? Čitanje Pisma? Odlazak u crkvu? Ili nam čak ni uskrsnuće ne bi bilo dovoljno? Jer ironija Evanđelja jest da ni povratak iz mrtvih nije promijenio one koji nisu htjeli gledati.

Možda netko sada čeka pred tvojim vratima. Možda je tvoje ime ono koje Lazar našeg vremena sanja da čuje. Zavjesa se spušta i pred vratima ostaje tiha sjena. Jesmo li je vidjeli? Hoćemo li je upiti kao miris večere u magli? A sjena ostaje. Možda čeka prvi korak. Možda na kraju, upravo u toj tišini, počinje prava molitva.