Anđeli čuvari: između pobožnosti, reklame i zaborava

Anđeli čuvari stoljećima su prisutni u vjeri i pučkoj pobožnosti, a danas se sve češće pojavljuju i u reklamama, umjetnosti i svakodnevnim izrazima, no što zapravo znači vjerovati u njih?

Osiguravajuća društva oglašavaju se “osjećajem anđela čuvara”. Na automobilskim naljepnicama stoji natpis: “Ne vozi brže nego što tvoj anđeo čuvar može letjeti.” Na prvi pogled riječ je o šali, no iza nje se možda krije dublja čežnja.

Istraživanja pokazuju da gotovo dvije trećine Europljana vjeruje u nebeske pratitelje i njihovu ulogu zaštitnika. Kada netko preživi prometnu nesreću samo s lakšim ozljedama, često se kaže da je imao „dobrog anđela čuvara“. U jeziku svakodnevice isti se motiv širi dalje: prometni znakovi nude „žutog anđela“ za sigurnost, „plavog anđela“ za zaštitu okoliša.

Od kraja 19. stoljeća jedno je likovno rješenje postalo gotovo obavezno u građanskim domovima: anđeo čuvar vodi dvoje djece preko klimavog mosta, dok pod njima buči planinski potok. Slika je to koja otkriva pučku teologiju: anđeo je ponajprije zamišljen kao zaštitnik najranjivijih.

Vjera u anđele čuvare oslanja se na Psalm 91: „Jer anđelima svojim zapovijeda da te čuvaju na svim tvojim putovima.“ Još snažnije odzvanja Isusovo upozorenje u Evanđelju po Mateju: „Pazite da ne prezrete jednoga od ovih malenih, jer kažem vam: njihovi anđeli na nebesima uvijek gledaju lice Oca mojega nebeskoga.“

U ranijoj predaji sveti Bazilije zapisuje da „svaki vjernik ima uza se anđela čuvara i pastira“. Toma Akvinski proširuje tu misao: svaki čovjek, bez obzira na vjeru, ima svojega anđela. Anđeli nisu samo dio povijesti spasenja, nego i reda stvaranja.

Katolička Crkva 2. listopada slavi blagdan anđela čuvara. Molitva toga dana podsjeća: „Bože, u svojoj providnosti brineš za sve što si stvorio. Pošalji nam svoje svete anđele u pomoć, da nas čuvaju na svim našim putovima.“ No, kako primjećuju suvremeni duhovni autori, teologija je anđele posljednjih desetljeća gotovo gurnula u zaborav. Ostali su prisutni ponajviše u umjetnosti i pučkoj pobožnosti – sve slađi, gotovo djetinjasti, pretvarajući se u ukrase, dok je njihova biblijska snaga blijedila.

Ipak, i u toj slatkastoj transformaciji skriva se paradoks. U svijetu koji sve manje vjeruje u Boga, ljudi i dalje vjeruju u anđele. Nije li to ironija dostojna srednjovjekovnog teologa? Čini se da suvremeni čovjek lakše prihvaća figuru glasnika nego Onoga koji šalje poruku.

Možda se zato valja vratiti Augustinu: „Anđeo je ime zadatka, a ne naravi.“ Anđeo nije puka figura s krilima, nego znak da Bog ne ostavlja svoje stvorenje. Anđeo može doći u snu, u susretu s drugim čovjekom, u trenutku neočekivane utjehe.

U tom smislu, svaki čovjek može postati anđeo drugome: biti glas nade, svjetlo na klimavom mostu, jamstvo da nismo sami.