Bog, tišina i zrno vjere

Ponekad je vjera tek šapat u tišini, ali i to je dovoljno da svijet ne utone u beznađe.

I ove nedjelje biblijska čitanja pred nas stavljaju teme koje čovječanstvo muče tisućljećima: zašto Bog dopušta zlo? Zašto ne zaustavlja ratove? Je li svemoćan ili to samo glumi? Pitanja koja pune večeri i biblioteke, ali ne daju mir savjesti.

Kad prorok viče, a Bog šuti

Prvo čitanje vodi nas u Knjigu proroka Habakuka. Njegove riječi nisu pobožne fraze; one su krik. Habakuk ne ulazi u Bibliju kao poslušan ministrant, nego kao čovjek kojem je više dosta svega. Gleda nasilje i nepravdu i ne glumi poput većine domaćih biskupa da je sve u redu. On viče. Bogu postavlja pitanje koje i mi gutamo svaki dan: gdje si? Zašto šutiš dok slabiji padaju pod čizmama jačih? Habakukov urlik nije negacija molitve; to je njezin najautentičniji oblik: molitva bez filtera, bez uljepšavanja, bez liturgijskog celofana.

Odgovor koji dobiva nije bajka za laku noć. Bog ne obećava happy end, ne briše krvave slike.

Vjera nije za one koji zatvaraju oči

Kaže samo: „Pravednik će živjeti od svoje vjernosti.“ Drugim riječima: nije sve propalo, nije sve ni besmisleno. Još nije otpjevana posljednja pjesma. Habakuk pokazuje da vjera nije za one koji zatvaraju oči, već za one koji se usuđuju (pro)gledati.

Na istom tragu stoji i Isusov odgovor učenicima. Oni dolaze s pobožnom molbom: „Umnoži nam vjeru!“ Isus im ne popušta. Nema dodatne doze, nema duhovnog bonusa. „Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušice…“

Ne znam je li ovo zamišljeno kao ruganje, ali definitivno je provokacija.

Njegovi učenici vjeru zamišljaju kao zalihu. Isus im pokušava objasniti da je ona odnos. I da i najmanje, gotovo nevidljivo zrno, ako je živo, nosi snagu koja može pomaknuti ono što se čini nepomično.

Vjera je u svojoj biti čin povjerenja.

Bog na vješalima: kraj iluzija, početak vjere

Nobelovac Elie Wiesel pripovijeda svoje iskustvo iz Auschwitza. Jedne večeri, pred okupljenim logorašima, SS-ovci su hladno i bez trunke sućuti objesili dvojicu muškaraca i jednog dječaka. Odrasli su umrli brzo. Dječak je dugo visio, trzajući se između života i smrti. I dok je cijeli logor gledao, iza Wiesela je netko šapnuo: „Gdje je Bog?“ A on je u sebi čuo odgovor: „Eno ga tamo, na vješalima.“

Bog ne nestaje. Nestaje naša iluzija o njemu.

To je vjera bez maske. Bez garancije. Bez sigurnosti. Vjera koja se usuđuje reći da je Bog ondje gdje sve govori protiv njega.

Ali opet… Gdje je Bog kada se nevino biće zlostavlja, osobito dijete? Odgovora nemam. I Habakuk je pitao isto. Gdje je Bog pred nasiljem, potlačenošću i podjelama među ljudima? Takva pitanja našu vjeru ne poništavaju, nego je izazivaju. I to je dobro. Jer vjera bez borbe nije vjera. Ako i dalje vjerujemo unatoč neodgovorenim molitvama i neispunjenim očekivanjima, onda to nije zasluga nego dar, velika milost.

A još nešto je važno: Isus je rekao da ga možemo susresti u „najmanjima među nama“. U onima koji su izmučeni, potlačeni, lišeni života i nade. Vjera nije bijeg od njihove patnje, već prepoznavanje Boga u njihovim ranama. A to znači i izazov nama: da učinimo sve što je u našoj moći da umanjimo bol i nepravdu svijeta. Vjera je dar, ali je i zadatak.

Vjera bez garancije

Drugi dio evanđelja nas udara drugačije. Sluga koji je cijeli dan radio ne očekuje zahvalnicu. Nama to zvuči nepravedno, gotovo skandalozno. Ali Isus razbija našu trgovinsku logiku: Bog nije knjigovođa naših zasluga. Vjera nije ugovor. Nije račun koji će se jednog dana isplatiti.
Ovdje smisao nije u nagradi. Smisao je u odnosu.

I tu se lomi sve. Jer mi bismo htjeli vjeru koja garantira sigurnost, koja uklanja rizik. Isus nudi vjeru koja ne računa. Nema jamstva. Nema sigurnosti. Ali daje snagu. Ne snagu da premještamo planine, nego snagu da ostanemo uspravni kad sve oko nas tone.

Vjera nije spektakl. Ona je tiha i gotovo nevidljiva. Jedna molitva u tišini. Jedna gesta dobrote bez publike. Jedno „da“ koje se ne piše u bilance. Sitni čini. Velika snaga.

Rahner je jednom rekao da se ljudi boje prepustiti Bogu jer ne znaju kamo će ih njegova ljubav odvesti. To je izazov ovog evanđelja: ne čekati da vjera postane velika i sigurna. Jer i najmanje zrno, ako je živo, već razbija logiku smrti.

Za početak, i to je već dovoljno. I više nego dovoljno.