Pretposljednja nota vjere

U vjeri, kao i u glazbi, ono što ostane neodsvirano često nosi najdublji smisao.

Priča o mladom Mozartu koji bi svjesno zaustavio skladbu na pretposljednjoj noti kako bi iznervirao svoga oca, podsjeća nas da nerazriješeni akord često stvara nemir. Leopold Mozart nije mogao podnijeti nedovršenost pa bi se svaki put ustao i sam pritisnuo posljednju tipku.

Današnje evanđelje o deset gubavaca i jednom strancu koji se vraća zahvaliti slično nas stavlja pred osjećaj nepotpunosti. Tekst završava na pretposljednjem tonu: „Vjera te tvoja spasila.“ A mi znamo da nedostaje još jedan zvuk, završna rečenica: „Kraljevstvo Božje je među vama.“ Bez nje riskiramo pogrešno čitanje, kao da se sve vrti oko bolesti i ozdravljenja, kao da je riječ o Isusovoj osjetljivosti na ljudsku nezahvalnost. No prava tema je drukčija. Radi se o oslobođenju od stigme, o skidanju društvenih lanaca s onih koji su izgurani na rub.

Samaritanac i granice pripadnosti

U središtu današnjeg stoji Samaritanac. On je dvostruko „obilježen“ i isključen: kao gubavac i kao pripadnik prezrenog naroda. Židovi su Samaritance gledali s prezirom, smatrali ih izdajnicima i krivotvoriteljima vjere. Isusovo isticanje jednog Samaritanca kao uzora bila je provokacija prvog reda, pljuska religioznim uvjerenjima i nacionalnim predrasudama. Evanđelist Luka ne uljepšava: u središte stavlja čovjeka koji po svim tadašnjim mjerilima zaslužuje prezir, a upravo on postaje svjedok Božje blizine. Ovime se ruši logika zatvorenih zajednica koje i opstaju na strahu i isključivanju.

Naš problem danas nije u tome što ne razumijemo priču, već u tome što je prebrzo neutraliziramo. Učini nam se da se radi o moralnoj lekciji o zahvalnosti, pa se zadovoljimo površnom poukom da trebamo biti uljudni i zahvalni. To je najbrži način da evanđelje pretvorimo u bezopasnu doskočicu. A poruka je daleko oštrija. Riječ je o tome tko ima pravo pristupa, tko smije biti dio zajednice i čiji se glas uopće čuje. Samaritanac razotkriva kako Bog prolazi kroz pukotine naših sustava, kako uvijek iznova dolazi među one koje smatramo manje vrijednima i nečistima.

Suvremeni gubavci među nama

Zato se priča iz Nazareta ne završava u prošlosti nego se svakodnevno ekranizira u našoj stvarnosti. U prebrzo osuđenom svećeniku koji bez kolara odlazi u opskurne kavane i birtije kako bi konačno čuo one koji (više) ne žele čuti za njega i za Crkvu. U ženi koja nakon razvoda sjedi u zadnjoj crkvenoj klupi jer joj nije dopušteno primiti pričest. U imigrantima koji unatoč radu i plaćanju poreza ostaju građani trećeg reda. U djeci koja nose prezime „krive“ etničke skupine i odrastaju pod sumnjom. U bolesnicima koji postaju nevidljivi jer nemaju novca za odgovarajući tretman. To su naši suvremeni „gubavci“, ljudi na koje društvo, Crkva i institucije rado spuštaju zavjesu šutnje. Ako tvrdimo i s razlogom vjerujemo da je Evanđelje živa Riječ, zašto je uporno pokušavamo sterilizirati?

Zahvalnost kao čin prkosa

Zahvalnost Samaritanca, koji se jedini vraća zahvaliti, nije sentimentalna gesta. Ona je čin prkosa. Onaj tko se vraća zahvaliti Isusu prepoznaje da mu je darovan novi život, ali ne pristaje da se ta nova sloboda pretvori u novu konvenciju. Vraća se iz zahvalnosti, ali i zato da bi javno posvjedočio: Božje kraljevstvo ne stoji na propisima ni na granicama, već na iskustvu susreta. I to iskustvo se ne može ušutkati.

Mistici i filozofi znali su da zahvalnost nije pitanje pristojnosti već pitanje istine. Meister Eckhart je tvrdio da bi i jedna jedina riječ „hvala“ bila dovoljna kao molitva. Francis Bacon zapisao je da nisu sretni ljudi zahvalni, nego da su oni koji su zahvalni zapravo sretni. A prvi kršćani nazvali su svoje nedjeljno slavlje Euharistija, što doslovno znači zahvaljivanje. Oni su shvaćali da zahvalnost nije rutina, već otpor kulturi samodostatnosti u kojoj se sve podrazumijeva.

Evanđelje nas danas ne poziva da budemo samo pristojni ljudi koji znaju reći hvala. Ono nas poziva na zaokret: na metanoiu. Na promjenu načina mišljenja i djelovanja. Na odbacivanje logike prezira i na otvaranje prostora u kojem i oni najudaljeniji i najodbačeniji ponovno postaju dio zajednice. Kraljevstvo Božje je tu, među nama, ali ga vidimo tek kad skinemo naočale predrasuda i usudimo se prepoznati Boga u licu stranca.

Posljednja nota ove priče ne svira se na oltaru ni u nekoj udaljenoj nebeskoj dvorani. Ona se svira u našim odnosima. Kad prestanemo određivati tko je dovoljno čist da pripada, kad se zahvalnost pretvori u slobodu i kad stranci postanu braća. Tek tada će skladba vjere zazvučati punim tonom.