Pobožnost s mjerom: Mater populi fidelis vraća središte vjere

Kada pobožnost izgubi mjeru, Crkva je vraća Pismu i liturgiji: to je poruka Mater populi fidelis. 

Religioznost bez mjere često se zna pretvoriti u buku u kojoj više ne čujemo riječi spasenja. U toj kakofoniji jedna je zadaća Crkve trijezna i iznenađujuće ljudska, ona štiti vjernike od razuzdanih, prave mjere lišenih praksi i običaja koje na kraju štete čovjeku kojem su navodno namijenjene. Najnovija nota Dikasterija za nauk vjere o marijanskim titulama, Mater populi fidelis, mnogi će možda protumačiti kao hladan tuš takozvanoj pravoj pobožnosti. No ona je zapravo čaša vode. Vraća balans i mjeru, vraća središte, vraća jezik koji ne brka ljubav s hiperbolom.

Polazište je istovremeno i jednostavno i teško, jedini posrednik između Boga i ljudi jest Isus Krist.

Sve što govorimo o Mariji, govorimo u svjetlu ove jedincate činjenice. Zato dokument bez ikakve buke skida temperaturu s pojmova kao što su „suotkupiteljica“ i „posrednica svih milosti“. Ne zbog polemika, već zbog općeg dobra, ti izrazi, koliko god zvučali pobožno, lako zamagle ono ključno. Milost ne kruži kao roba kroz tuđe ruke. Milost je Božji ulazak u nutrinu čovjeka. Bog zahvaća izravno. Marija stoji uz nas kao Majka, moli, uči nas poniznosti, pripravlja srce. To je više i ljepše od svake metafore o posredovanju.

Dokument Mater populi fidelis ne zatvara vrata tradiciji. Naprotiv, upućuje nas u prostor gdje je marijanska misao oduvijek najčišća, Pismo i liturgija. Žena iz Postanka, „Ženo“ u Kani Galilejskoj i pod Križem, Knjiga Otkrivenja koja vidi Majku i njezine potomke, Lukina tišina koja pamti i pohranjuje. Istočni i zapadni oci. Ikone koje ne prave paralelizme nego upućuju, Hodēghētria (grč. Ὁδηγήτρια) ili Ona koja pokazuje Put, prstom pokazuje na Sina. Theotokos (grč. Θεοτόκος), Bogorodica, ne zato da bi zasjenila Krista, nego da bi nas natjerala da ga doista vidimo.

U praksi to znači sljedeće, narodna pobožnost nije smetnja koju treba sasjeći u korijenu. Ona je jezik siromašnih i onih koji vjeruju srcem prije razuma. No pobožnost traži pravog pastira koji zna razlučiti pravo od iskrivljenog, a ne propagandu. Potrebne su riječi koje nose, a ne koje zavaravaju, Majka vjernika, Majka vjerničkog Božjeg naroda, Zagovornica, Prva učenica.

To su naslovi koji ne postavljaju Mariju između Boga i čovjeka, nego je stavljaju uz čovjeka na putu prema Bogu.

Bitno je imati na umu i ekumensku dimenziju. Kada Katolička crkva snažnije naglašava kristološko središte i biblijski kriterij, eliminira se ono što kod katolika odbija pravoslavne i protestantske kršćane, retorika koja Mariju pretvara u paralelni sustav spasenja. Ostaje ono što svi mogu prepoznati i prihvatiti, žena koja je prva čula Riječ, prva je nosila Isusa, prva je stajala, prva šutjela, prva vjerovala.

I za propovjedaonicu i za učionicu dovoljna su tri koraka, prvi, Krist jedini spašava. Drugi, Marija nas uči slušati njega i činiti što on kaže. Treći, njezina blizina i zagovor pripravljaju srce za milost koju Bog daruje. Takav govor ne gasi pobožni žar. Gasi samo pretjerivanja koja se, kada ostanu bez mjere i bez korektiva, znaju pretvoriti u ideologiju pobožnosti.

Na kraju vrijedi onaj staromodni, ali u današnje vrijeme itekako bitan savjet koji nam danas pada teško, mjeriti i vagati svaku riječ kako bismo sačuvali misterij. Katolička crkva ovim dokumentom ne disciplinira ljubav, već razvrstava i preslaguje pojmove. Vatikan ne umanjuje Mariju nego vraća njezinu ljepotu tamo gdje je najautentičnija, u rečenici koja iz Kane Galilejske odjekuje kroz tisućljeća i ulazi u svaku sakristiju, stan i bolničku sobu: “Učinite sve što vam on kaže”. To je prava mjera. I to je više nego dovoljno.