Emaus: mjesto na koje bježimo kad više ne znamo što s nadom

Ići u Emaus znači povući se, utišati očekivanja i pomiriti se s tim da život nije ispao onako kako smo vjerovali da mora.

Postoji onaj trenutak u Gospodaru prstenova kada put prestaje biti pustolovina i pretvara se u iscrpljujući hod kroz mrak, blato i gotovo ugašenu nadu. Frodo i Sam ne znaju koliko je još puta pred njima ni kako će sve završiti. Znaju samo da moraju ići dalje. Priča o Emausu nosi nešto od te iste istine. Pred nama je realistična slika čovjeka koji je ostao bez zadnje iluzije i upravo tu, usred bijega, susreće Uskrsloga.

Ova scena iz Lukina evanđelja jedna je od najljepših uskrsnih priča. Ne samo zato što je dirljiva, nego zato što s gotovo bolnom preciznošću razotkriva čovjeka. Budući da je danas teško odrediti gdje se točno nalazio taj Emaus, većina bibličara suglasna je da famozni „put za Emaus“ nije tek geografska točka, nego simbolična karta ljudskoga života. To je put svakoga od nas. Ići u Emaus znači povući se, utišati očekivanja i pomiriti se s tim da život nije ispao onako kako smo vjerovali da mora. Ako smrt i poraz imaju posljednju riječ, onda Emaus postaje mjesto na kojem čovjek pokapa i posljednji komad nade.

Kad se iz Jeruzalema odlazi slomljen

Zato dvojica učenika napuštaju Jeruzalem. Oni ne odlaze samo iz grada. Oni odlaze iz prostora obećanja. Jeruzalem je za njih bio mjesto Božje blizine, ali ondje više ne vide nikakav odgovor. Tamo je raspeta njihova priča, a ne samo njihov Učitelj. Jeruzalem je postao preglasan, previše okrutan i prazan. Ostala je trauma Velikog petka, pomutnja uskrsnog jutra i umor od svega što više ne razumiju. Dok se udaljavaju od Jeruzalema i približavaju Emausu, pridružuje im se stranac koji navodno ne zna što se dogodilo. Jedino on razumije dubinu njihove tame.

Bog koji najprije hoda i sluša

Njihove su oči, kaže Luka, bile spriječene. Zarobljene slikom poraza. Kao da hodaju kroz Saramagovu „lelujavu bjelinu“: vide, ali ne prepoznaju. Slijepi ne zato što im nedostaje vida, nego zato što im je srce preteško od tuge. I upravo tu počinje jedna od najdubljih istina ove priče: Uskrsli najprije staje uz njih kao suputnik, a tek onda otvara smisao. Ne docira. Ne prekida. Ne presijeca njihov očaj gotovim pobožnim formulama. Prvo hoda s njima. Sluša ih. Dopušta im da izgovore vlastiti poraz. Ulazi u njihov ritam. Bog koji sluša prije nego progovori možda je najtočnija slika Uskrsloga koju nam evanđelje nudi.

Dok razmišljam o toj dvojici učenika, vraćam se svom El Caminu. Prve kilometre od St. Jeana prema Santiagu prohodao sam slomljen i prazan. Imao sam previše misli i premalo odgovora. Ipak, upravo su mi tada godili razgovori sa suputnicima i susreti s ljudima koje inače nikada ne bih sreo. Jednoga žarkog dana, pred Astorgom, sustigla me osebujna mlada dama iz Glasgowa. Kad je shvatila da sam fratar, bez puno okolišanja upitala me: “Od čega ti bježiš?” Pitanje mi je tada zvučalo gotovo apsurdno, ali je zarezalo dublje od mnogih propovijedi.

Možda je upravo to pitanje srce Emausa.

Od čega bježimo kada odlazimo iz svojih Jeruzalema? Od tuđih očekivanja? Od vlastitih promašaja? Od srušene slike Boga? Od života koji nije ispunio ono što nam je obećavao? Učenici iz Emausa nisu loši vjernici. Oni su ranjeni ljudi. Ranjen čovjek najčešće ne odlazi od vjere iz pobune, nego iz iscrpljenosti koja ga je iznutra opustošila.

Trojica suputnika dijele svoje razočarane misli: razgovaraju i raspravljaju o svemu što se dogodilo. Vjerojatno padaju teške riječi, možda i međusobne optužbe. Prva dvojica ipak dopuštaju da im onaj treći, stranac, ponudi drukčije čitanje njihova loma. Polako im otvara Pisma i pokazuje da je priča veća od njihove verzije događaja. Luka zato ne raspravlja o uskrsnuću kao teoriji, nego pokazuje gdje se ono događa: ondje gdje uskrsli Krist susreće svoje učenike. Ne u apstrakciji, nego usred puta. Usred razgovora o propalim nadama. Usred onoga što je u nama još uvijek nejasno, grubo i bolno.

Zato ova priča nije samo priča o prepoznavanju. Ona je i priča o ozdravljenju pogleda. Tek kad im stranac otvara Pisma i kad s njima lomi kruh, oči im se otvaraju. Luka za taj trenutak koristi riječ dianoigo: otvaranje očiju i otkrivanje smisla. Ono što prije nisu mogli povezati odjednom dobiva smisao. Bol nije iščezla, ali više ne stoji pred njima kao slijepa ulica.

Prepoznat u kruhu, vraćen u zajedništvu

Vrhunac se ne događa na putu ni u raspravi, nego za stolom. Tek u lomljenju kruha shvaćaju da je dragi stranac Uskrsli. U trenutku prepoznavanja on nestaje, kao da Luka želi reći da Krista ne možemo posjedovati, zadržati kao dokaz ni pretvoriti u privatnu sigurnost. Ostaje prisutan drukčije: u lomljenju kruha, u otvorenoj Riječi i u zajedništvu koje se rađa ondje gdje se maloprije još lomila nada.

Iskustvo Emausa vraća nas na samu bit kršćanske zajednice. Isus i njegovi drugovi nisu bili sterilni ideal, nego živa družina koja je dijelila snove, nade, ljutnju i kruh. Učenici na putu u Emaus samo nastavljaju tu istu logiku: puštaju stranca u svoj krug i dijele s njim kruh. U toj se jednostavnoj gesti otkriva i nešto bitno za današnju Crkvu: nju nosi vjernost zajedništvu, ne dojam veličine. Povijest spasenja često počiva na tihima, neupadljivima, na onima koje svijet jedva primjećuje.

I zato je Emaus više od lijepe uskrsne priče. To je istina o čovjeku. O tome da vjera katkad izrasta upravo iz loma. Da se smisao rijetko otvara na početku puta, a mnogo češće tek dok hodamo. I da novi dan ne dolazi iz naše snage, već iz prisutnosti koja nas je pratila kroz noć.

Misao tjedna: Da bismo dočekali novi dan, prvo trebamo preživjeti noć.