UN-ova klimatska konferencija: Učiti od Amazone

U Brazil na klimatsku konferenciju dolaze donositelji odluka iz cijelog svijeta. Ondje se jasno vide i krize i moguća rješenja.

Danas u Belému, milijunskom gradu na ušću Amazone na sjeveru Brazila, započinje UN-ova svjetska klimatska konferencija. Očekuje se oko pedeset tisuća sudionika iz dvjestotinjak država. Teško je zamisliti simboličnije mjesto za ovako velik skup. U saveznoj državi Pará, kao i u cijelom amazonskom području, već se više od šezdeset godina sudaraju interesi gospodarskog modela koji se ravna isključivo po logici rasta profita i goli nagon za preživljavanjem autohtonog stanovništva. Indigeni narodi već desetljećima doživljavaju progone i nasilje, bez poštovanja prema njihovoj tradicijskoj kozmoviziji „dobrog života za sve“ u skladu s prirodom.

Od početka vojne diktature 1964. u tom je golemom, do tada zemljopisno izoliranom prostoru nastala cestovna mreža, a kroz samu amazonsku prašumu probijena je 890 kilometara duga željeznička pruga za prijevoz željezne rude. U potragu za zemljom, zlatom i dijamantima te za radnim mjestima na megaprojektima državnih vlasti krenuli su mnogi: osiromašene seljačke obitelji s juga zemlje, trgovci drvom, tragači za zlatom i špekulanti agroindustrije. Društvene i ekološke posljedice tog „osvajanja“, koje je pratila slijepa euforija razvoja, ostaju do danas dramatične. Procjenjuje se da je već oko 17 posto prašume nepovratno uništeno.

Crkva otpora i hrabrosti

Vrijedi se prisjetiti da je upravo u tom procesu društvenih napetosti i ekološke drame Katolička Crkva u amazonskoj regiji razvila zadivljujuću tradiciju otpora i hrabrosti. Na projektnim putovanjima za organizaciju Adveniat, između 1983. i 2007., prilikom godišnjih posjeta prelaturama i biskupijama u amazonskom bazenu, autorica je često susretala male poljoprivrednike, obespravljene bezemljaše i pripadnike autohtonih naroda. Oni su živjeli usred tog konflikta te su svjedočili o svojim bolnim iskustvima, ali i o konkretnim projektima nade.

U tadašnjem ozračju crkvenog poleta u Brazilu nastala su sasvim nova pastoralna područja: Indijenski misijski savjet (CIMI), Pastoral zemlje (Pastoral da Terra), afropastoral, zdravstveni programi za majke i djecu te, ne manje važno, sustavni rad na području ljudskih prava. Tako se postupno razvijala nova svijest: Crkva s „amazonskim licem“. Sve je jasnije postajalo da Crkva toga prostora, nakon duge faze zapadnjačkog obilježja kroz različite strane misijske redove, želi pronaći vlastiti put, osobito suočena sa smrtonosnim iskorištavanjem ljudi i prirode.

Nasilje od strane državnih struktura i veleposjednika bilo je tada, a i danas ostaje, realnost. Dojmljiva svjedočanstva pastoralnih djelatnika i djelatnica govore o ljudima koji su, zajedno s najsiromašnijima, izloženi stalnim prijetnjama po život i tjelesnu sigurnost.

Korizmene kampanje kao škola društvene svijesti

Mnogi društveno-politički gorući problemi nisu bili prisutni samo u Amazoniji, nego su postajali vidljivi i u drugim regijama Brazila te su tražili jasnu javnu riječ Crkve. Posebno je dojmljivo koliko je hrabro Brazilska biskupska konferencija u svojim godišnjim korizmenim kampanjama preuzimala teške teme, ne bježeći ni od kritičke samorefleksije: nasilje (1983.), glad (1984.), zemlja (1986.), crnačka populacija (1988.), žena (1990.), droge (2001.), autohtoni narodi (2002.), Amazonija (2007.).

Nerijetko su nacionalni susreti bazičnih crkvenih zajednica bili kreativni pokretači tih kampanja. Radni materijali bili su istodobno realistični i lako razumljivi, nastajali su u participativnom procesu „odozdo“. Najvažnije: stizali su do zajednica u posljednjim zabačenim krajevima zemlje. Sa svojih 17 regionalnih centara Crkva je tada bila iznenađujuće dobro umrežena, i to bez interneta. Za promatračicu koja dolazi izvana bilo je snažno vidjeti kako se može probiti kruti odnos „gore“ i „dolje“ u crkvenoj hijerarhiji i kako nastaje novi oblik uzajamnog prepoznavanja.

Proces učenja koji se tiče i nas

Ta iskustva crkvenog poleta u Brazilu svjedoče o procesu učenja koji budi nadu, i za nas. U vremenu u kojem se ekosustav planeta sve brže urušava, taj proces, sa svojom jasnom opcijom za autohtone narode, može na kreativan način potaknuti nužne promjene. Ključno je pritom priznanje pojma Axé, uvažavanje samog života kao dara i zajedničkog dobra.

Brazilski teolog Leonardo Boff to sažima u jednu sliku: ne radi se ni o čemu manjem nego o „katedrali bioraznolikosti našeg planeta“. Amazonija nije samo daleki egzotični pejzaž, nego svojevrsna katedrala u kojoj se odlučuje hoće li teologija života ostati puka metafora ili će postati kriterij politike, ekonomije i crkvenog djelovanja.