Kad se tuđe molitve pripisuju poznatim svecima

Sveti Franjo Asiški poznat je kao zaštitnik mira, ekologije i siromašnih. No jeste li znali da najpoznatija molitva koja nosi njegovo ime – “Gospodine, učini me oruđem svoga mira”– zapravo nije njegovo autentično djelo?

Apostol Pavao, Hildegarda iz Bingena i Franjo Asiški među najpoznatijim su svecima u kršćanstvu. No upravo zbog te prepoznatljivosti često im se pripisuju tekstovi koji nisu njihovo autentično djelo. Kako se postaviti prema takvim, nerijetko duboko duhovnim, ali pogrešno pripisanim molitvama? Stručnjak za duhovnost, fra Niklaus Kuster, nudi razborito pojašnjenje.

„Gospodine, učini me oruđem svoga mira“ – ovim riječima počinje jedna od najpoznatijih molitava koju mnogi povezuju sa svetim Franjom Asiškim. No, povijesno gledano, Franjo nije autor tih riječi. „Već sam stil i jezik jasno ukazuju na to da Franjo ne može biti pisac ove molitve“, ističe kapucin fra Niklaus Kuster, predavač povijesti duhovnosti i jedan od vodećih poznavatelja franjevačke tradicije. „Postoje usmena predanja s Franjinim opomenama koje zvuče slično, no ova molitva jasno izražava brige suvremenog čovjeka u sjeni ratnih prijetnji.“

Molitva iz 20. stoljeća s Franjinim potpisom?

U stvarnosti, tzv. „Molitva svetog Franje“ potječe iz 20. stoljeća. Prvi put je objavljena 1912. godine u jednom francuskom duhovnom časopisu. Autor je nepoznat, no pretpostavlja se da je riječ o osnivaču katoličke udruge „Liga svete mise“. Molitva je stekla popularnost za Prvoga svjetskog rata, a već 1916. papa Benedikt XV. dao je njezinu talijansku verziju objaviti na naslovnici L’Osservatore Romana.

Tek kasnije počinje se povezivati s Franjom. Godine 1927. molitva se širi SAD-om, prvi put pod nazivom „Molitva svetog Franje“. Tijekom Drugog svjetskog rata, nadbiskup New Yorka i vojni biskup, Francis Spellman, dao je tiskati milijune letaka s tom molitvom. Čitana je čak i u američkom Kongresu. Popularnost joj raste do danas – britanski skladatelj John Rutter i uglazbio ju je – a njezina privlačnost ne jenjava.

Kad poznati sveci postanu ‘autori’ tuđih molitava

Za fra Kustera nije ništa neobično da se popularni duhovni tekstovi pripisuju poznatim svecima. „To je praksa koja postoji još od Novog zavjeta. Mnoge poslanice koje se pripisuju Pavlu zapravo nisu njegove“, objašnjava. Slično se dogodilo s Hildegardom iz Bingena kojoj su pogrešno pripisane knjige o liječenju i magiji, ili s mističnim spisima pod imenom Katarine Sijenske. Čak je i „Molitva za smisao za humor“, koju svakodnevno moli papa Franjo, najvjerojatnije pogrešno pripisana Tomi Morusu.

Zašto se to događa? „Autori se često nadaju većoj vidljivosti i širem prihvaćanju svojih tekstova ako ih objave pod imenom poznate osobe“, tumači Kuster. I suvremeni autori, poput Antona Rotzettera, Anselma Grüna ili Andree Schwarz, svjedoče da njihove misli često kolaju u izmijenjenim verzijama, ponekad i bez njihova znanja.

Pošteno označiti duhovni okvir

Fra Kuster smatra da korištenje takvih tekstova nije problematično – sve dok se pošteno naznači da je riječ o tekstu „u duhu“ nekog sveca. „U Gotteslobu se već primjenjuje takav pristup“, napominje. Također je važno jasno reći da je tekst neko vrijeme bio pripisivan određenoj osobi, ali da danas znamo da to nije povijesno točno. „To može biti i korisno razočaranje“, kaže uz osmijeh.

Jedno od najčešćih pitanja koje dobiva kao predavač jest: „Je li taj citat stvarno od Franje?“ Često mora odgovoriti negativno. Jedan od primjera je poznati franjevački pozdrav „Mir i dobro“ (Pax et bonum). Povijesni izvori potvrđuju da je Franjo rabio te izraze, ali ne zajedno. Tek desetljećima nakon njegove smrti, pozdrav se javlja u jednoj neslužbenoj legendi i počinje se povezivati s njim. Ipak, danas je to najprepoznatljiviji moto franjevačkog pokreta.

Između duhovne istine i sentimentalne projekcije

Za mnoge vjernike, otkriće da omiljena molitva nije povijesno vjerodostojna može biti bolno. „Neki me optužuju da im rušim duhovne temelje“, priznaje Kuster. Ipak, zalaže se za prosvijećeni i pošten odnos prema vjeri. „Duhovna vrijednost teksta ne mora ovisiti o poznatom imenu. Molitva je istinska ako iz nje progovara iskrena čežnja čovjekova srca – bez obzira tko ju je prvi izgovorio.“

Roland Müller / katholisch.de