60 godina tzv. Pakta iz katakombi

Pakt iz katakombi bio je sporedni događaj Drugog vatikanskog koncila, ali je doticao samu srž crkvene poruke i otvorio put viziji siromašne Crkve za siromašne.

Pakt iz katakombi bio je sporedni događaj Drugog vatikanskog koncila. Ipak, doticao je samu srž crkvene poruke. Skupina od četrdesetak biskupa iz cijeloga svijeta uputila je Crkvu putem koji će kasnije snažno naglasiti i papa Franjo.

„Kako samo želim siromašnu Crkvu za siromašne!“ Taj vapaj iz prvih dana pontifikata pape Franje (2013.–2025.) mnoge je u Crkvi prenuo iz ugodnog sna. Siromašna Crkva? Mnogi su se naježili. Papa iz Latinske Amerike neprestano je usmjeravao pogled na raskoš, samodostatnost i brigu za vlastiti imidž, na klerikalizam i opsjednutost sobom. Nije tu rekao ništa bitno novo. Stao je u dugu tradiciju u koju se izričito upisao i papa Lav XIV. svojom prvom enciklikom Dilexi Te.

Ta tradicija ne obuhvaća samo srednjovjekovne rasprave o siromaštvu, nego i takozvani Katakombni pakt. Pred sam završetak Drugog vatikanskog koncila, 16. studenoga 1965., prije točno šezdeset godina, oko 40 biskupa sa svih kontinenata okupilo se u rimskim katakombama svete Domitile. Tamo su se obvezali na Crkvu koja služi i na Crkvu koja je sama siromašna. Nadovezali su se na geslo koncilskog pape Ivana XXIII. (1958.–1963.) o „Crkvi siromaha“. Njihovoj se osobnoj obvezi kasnije pridružilo još oko 500 biskupa.

U svom su se tekstu, među ostalim, obvezali da će živjeti „onako kako žive ljudi oko nas, s obzirom na stan, hranu, prijevoz“, te da će se odreći toga „da izgledamo kao bogataši ili da doista budemo bogati“, posebno u odjeći i crkvenim oznakama.

Služba onima koji su potisnuti

Biskupi su najavili da će financije i upravljanje imovinom svojih biskupija povjeriti stručnim laicima „kako bismo mogli biti pastiri i apostoli, a ne upravitelji“. Odbijali su da ih se oslovljava titulama koje naglašavaju društveni ugled i moć (Eminencija, Ekscelencija, Monsinjor). Željeli su da ih se jednostavno zove „padre“, otac. Izričito su se obvezali na „služenje onima koji su u gospodarskoj nevolji, zakinuti i nerazvijeni“. Svoj su tekst završili molitvom: „Neka nam Bog pomogne da ostanemo vjerni svojim odlukama.“

Više od pola stoljeća kasnije, u listopadu 2019., u sklopu Amazonske sinode, više od 40 biskupa okupilo se ponovno na istom mjestu i potpisalo drugi „Pakt iz katakombi za naš zajednički dom“. Obvezali su se na zaštitu Amazonske regije i njezinih stanovnika, na naviještanje Evanđelja s poštovanjem, na sinodalnu Crkvu u kojoj laici, osobito žene, imaju stvarnu ulogu i suodgovornost, te na održiv i trijezan stil života.

Drugo izdanje 2019.

Drugi Pakt iz katakombi htio je potvrditi i aktualizirati onaj prvi iz 1965. godine. Istodobno je bio nova, vlastita obveza: u duhu enciklike Laudato si’ povezati socijalne, kulturne i ekološke teme i rješavati ih zajedno, a ne odvojeno. Preminuli brazilski kardinal Claudio Hummes, izvjestitelj Amazonske sinode, pozivao je svoje subraću da ono što potpisuju i stvarno žive, te da sve prate molitvom.

Pokretači prvog pakta bili su Helder Camara (1909.–1999.), tada novoimenovani nadbiskup Olinde i Recifea u Brazilu, i biskup Manuel Larrain iz Talce u Čileu (1900.–1966.), predsjednik latinoameričkog biskupskog vijeća CELAM. Kontinuitet s tim vremenom kardinal Hummes je 2019. naglasio simboličnim gestom: jednom od inicijatora drugog pakta, dugogodišnjem biskupu Xingu, Erwinu Kräutleru (86), predao je Camarinu štolu iz 1965. godine.

Siromaštvo, diktature i „mali biskupi“

Na Koncilu šezdesetih godina latinoamerički biskupi, iako su činili više od petine sudionika i gotovo polovicu katolika u svijetu, nisu se isticali u broju govora. Oni i njihovi vjernici nosili su drukčiju perspektivu „današnjeg utjelovljenja“ crkvene poruke i sasvim druge probleme od europske postmoderne: masovno osiromašenje u gradovima i selima, kršenja ljudskih prava, nadolazeće građanske ratove i diktature, s desna i slijeva.

Drugi koncilski papa, Pavao VI. (1963.–1978.), itekako je imao sluha za biskupe koji su se borili za Crkvu oblikovanu po logici Evanđelja. Izričito je povjerio latinoameričkim biskupima zadaću da se pastoralno suoče s problemom nerazvijenosti i glasno progovore o tome. Jedan od plodova toga bili su takozvani „mali biskupi“ Latinske Amerike koji su se svjesno svrstali na stranu radnika na zemlji (campesinos) i protiv tlačitelja, umjesto da, kao toliko puta ranije, stoje uz moćne.

„Sanjam dan kada će Kristov namjesnik biti slobodan od svakog sjaja“

Iz koncilskog dnevnika Heldera Camare (1909.–1999.), tada pomoćnog biskupa u Rio de Janeiru, 3. studenoga 1962.:

„Upravo se vraćam s pontifikalne mise u čast Papi koji slavi četvrtu obljetnicu svoje krunidbe. Otišao sam ondje otvorena srca, jer je Ivan XXIII. čovjek kojeg je poslala Providnost. Ipak, vratio sam se kući žalostan, kao i nakon pontifikalne mise na otvaranju Koncila. (…) Na nekatoličke promatrače dojam je krajnje negativan: pretjerani sjaj, a ni traga zajedničkoj liturgiji. Boli me što vidim kako narod, uključujući hodočasnike koji su došli iz daleka, mora ostati vani na Trgu svetog Petra. U baziliku ulaze biskupi, a vrata se zatvaraju.

Papinska garda u teškim uniformama djeluje gotovo karikaturalno, osobito kada pri blagoslovu kleknu na desno koljeno, a lijevom rukom salutiraju, jer desnicom moraju držati koplje. Zatim dolazi Papa na prijestolju koje četvorica muškaraca nose na ramenima, s trostrukom krunom na glavi, u savršeno režiranoj renesansnoj scenografiji. Nitko ništa ne govori, nitko ne pjeva.

Sve je to u oštrom proturječju s Papinim riječima o „sluzi slugu Božjih“, o dobrom pastiru, skromnosti i poniznosti. Osjećam da je riječ o prisilnoj predstavi iz koje se on još nije uspio osloboditi. I sanjam dan kada će Kristov namjesnik biti slobodan od svake pompe i sjaja koji vesele snobove i plemstvo, ali su za male ljude i one koji ne vjeruju samo sablazan.“

Alexander Brüggemann (KNA)