Kad krivnja prestane biti religija

U duhovnom životu ponekad nije problem što padamo, nego što stalno mislimo da moramo prvo “zaslužiti” pravo na početak.

Ima onih početaka koji nas ne puštaju na miru. Ne zato što su romantični, nego zato što su nedovršeni. U njima uvijek ostane izvjesna praznina: ono što bismo rado znali, a ne znamo. I to vrijedi i za život i za vjeru. Čovjek može biti sposoban za sjajne uvide, ali ostaje omeđen prirodom i poviješću, vlastitim iskustvom, jezikom, pamćenjem. Zato su naši odgovori gotovo uvijek privremeni, otvoreni za dopune i ispravke. U području religije i filozofije to postaje osobito osjetljivo: kako bismo rado stajali na čvrstom tlu, gotovo “nepogrešivi”. A onda se sjetimo da u rukama držimo priče i tekstove koje su pisali pogrešivi za pogrešive, i to o nebu govoreći ljudskim glasom. Nekad to djeluje kao poticaj, nekad kao propuštena prilika. I baš ta napetost ostaje u pamćenju.

O pogrešivima koji sanjaju čvrsto tlo

Jedan takav škrto ispričan početak jest i početak Isusova javnog djelovanja. Evanđelja o tome ne daju puno biografskih objašnjenja, nema psiholoških razrada, nema “motivacijskog govora”. A ipak je to početak koji nosi težinu: tridesetogodišnji Galilejac napušta dom, obitelj, uhodani ritam života i kreće putem. Što se mora dogoditi u čovjeku da ostavi sigurnost i krene govoriti o kraljevstvu Božjem koje dolazi, i to ne iz jedne sinagoge ili učionice, nego jednostavno hodajući, od susreta do susreta, od čovjeka do čovjeka?

Ivan ili teologija sjekire

Evanđelja sugeriraju jednu vrlo jednostavnu mogućnost: susret s Ivanom Krstiteljem. Ivan govori oštro. Njegov je jezik britak, bez umotavanja: sud, obraćenje, ozbiljnost života pred Bogom. Ima onu sliku koja ne ostavlja prostora za ugodu: “sjekira je već položena na korijenje drveća” (usp. Lk 3,9). Krsti one koji žele promjenu “na obraćenje, na oproštenje grijeha”. Taj ton religije poznajemo i danas: ili se popravi, ili si izgubljen. Ili si “unutra”, ili si “vani”. A u unutarnjem svijetu taj se ton lako pretvori u rečenicu koja zvuči kao automatska presuda: nikad nisi dovoljno dobar.

Zašto i bezgrešni stoji u redu

I onda dolazi Isus. Ne dolazi kao netko tko izvana drži predavanje Ivanu, nego kao netko tko ulazi u isti prostor. “Tada je Isus došao iz Galileje na Jordan da ga Ivan krsti.” (Mt 3,13). To je detalj koji je vjerojatno smetao i prvim kršćanima: ako je Isus bez grijeha, zašto stoji u redu s ljudima koji priznaju krivnju i traže novi početak? No možda je baš u tome evanđelje pošteno: nitko ne počinje iz vakuuma. Nitko ne kreće “od nule”. Svi počinjemo iz nečega. Iz tuđih riječi, tuđih očekivanja, obiteljskih priča, tradicije, rana, strahova, pravila. Mi smo nasljednici. Djeca tuđih priča.

Tu dolazimo do jedne temeljne scene ljudskog života: primiti i krenuti dalje. Stalno smo u toj dinamici. Primimo nešto vrijedno, ali često i nešto teško. Prihvatimo vjeru, ali nerijetko i krivi način vjerovanja. Upijemo moral, ali i strah. Preuzmemo disciplinu, ali i krivnju koja se zalijepi za kožu i dušu. I onda, prije ili kasnije, moramo to naslijeđe promisliti i odlučiti kojim ćemo putem.

Isus to čini bez jeftine pobune. On ne poništava Ivana. Dapače, o njemu može reći najveću pohvalu: “Od onih koji su rođeni od žene nitko nije veći od Ivana Krstitelja” (Mt 11,11). Dakle, priznanje, zahvalnost, poštovanje. Ali rečenica se ne završava tu. Odmah slijedi provokacija: “Ali u nebeskom kraljevstvu i najmanji je veći od njega.” Drugim riječima: možeš čuvati naslijeđe, a ipak ne ostati zarobljen u njemu. Možeš cijeniti prethodnika, a ipak napraviti korak dalje.

Zahvalnost ne znači ukopati se.

I upravo tu dolazi do promjene tona. Ivan govori jezikom sjekire. Isus počinje govoriti jezikom blizine. Ne znači da ozbiljnost nestaje, već da batina prestaje biti metoda. Isus izgovara rečenicu koja zvuči kao šok i kao oslobođenje: “Vidio sam Sotonu kako je pao s neba kao munja.“ (Lk 10,18). To nije glas čovjeka koji samo najavljuje kaznu. To je glas čovjeka koji vjeruje da se preokret već dogodio, da zlo ne može glumiti vlasnika svijeta. Odatle se evanđelje može čitati kao dobra vijest upravo za one koji su zapeli u vlastitoj nemoći: za ljude koji se ne osjećaju “dovoljno dobri”, koji stalno padaju, koji nose umor i sram. Za njih je radost u tome da Bog nije udaljen, nego da čeka, kao Otac koji ne može drugačije nego čekati svoje izgubljene sinove i kćeri.

I zato je obraćenje u Isusovoj logici povratak, a ne udarac. Nije nastup savršenstva, nego put istine. Ne “postani bolji u tri koraka”, nego: prestani glumiti, prestani se skrivati, prestani se vrtjeti u krivnji kao u vlastitoj maloj religiji ili, bolje rečeno, u svemu onome što trpamo pod pojam “religija”. Ne perfekcionizam, nego istinitost.

Kad obraćenje prestane biti batina

Ovdje taj evanđeoski početak postaje vrlo praktičan.

Koliko nas živi s unutarnjim Ivanom koji stalno govori u istom registru: strogo, nepovjerljivo, bez milosti prema pogrešci? Koliko nas je naučeno da je vjera stalna provjera, stalno dokazivanje, stalno “jesam li dovoljno dobar”? Isus, čini se, ne poništava poziv na promjenu. Ali mu mijenja osnovu: promjena se ne rađa iz prijetnje, nego iz odnosa. Ne iz panike, nego iz povjerenja. Ne zato što “moram”, nego zato što me nešto povuklo prema životu.

Možda je zato najduhovniji potez često najprizemljeniji: izaći iz zapetljanog klupka krivnje i napraviti sljedeći mali, pošteni korak. Ne spektakularan, ne savršen, nego stvaran. Jer kršćanski put, ako ga shvatimo ozbiljno, ionako nema “konačnu verziju” na ovoj strani vremena. On se stalno događa u toj dinamici: primiti, promisliti, krenuti dalje. I to je već dovoljno.

A početak na Jordanu ostaje kao suptilan podsjetnik: ne moraš imati sve razjašnjeno da bi krenuo. Ne moraš biti “gotov” da bi Bog bio blizu. Dovoljno je da ne dopustiš da najtvrđi glas u tebi ima zadnju riječ. I da se, umjesto još jedne runde samoprijekora, odlučiš za istinu umjesto drame: reci sebi i Bogu gdje si, pa kreni odatle.

To je za početak i više nego dovoljno.