Minimum kao alibi: kako gasimo jedni druge

Minimum može sačuvati privid ispravnosti, ali ne može sačuvati srce, ni odnose koje svakodnevno gasimo riječima i prezirom.

Postoji ona pobožnost koja voli uredne rubrike: ne ubij, ne ukradi, ne počini preljub, i savjest je čista poput formulara uredno ovjerenog na šalteru. No baš u toj urednosti skriva se zamka: čovjek može ostati formalno “ispravan”, a iznutra postati tvrd, hladan i razoran prema drugome, bez da ikad prekrši ijedan zakon. Evanđelje ove nedjelje ne ulazi u paragraf, ulazi u nutrinu: ne pita što smiješ, nego što nosiš u srcu.

Kad zakon postane minimum

Isus se obraća pobožnima svog vremena koji su itekako upoznati sa zakonima i rado se drže minimuma. Zatim izgovara rečenicu koja i nas tjera iz zone ugode: “Čuli ste da je rečeno… ja vam kažem.” Zakon ostaje, ali prestaje biti minimum. Miče fokus s ruku i stavlja ga na nutrinu: na misli, stavove, motive, na ono što se kuha ispod površine i onda izlazi kroz jezik, ton, poruku, pogled.

Sve počinje ranije

Kada zapravo počinje ubijanje? Ne samo kad netko posegne za oružjem. Počinje ranije: u rečenici “s njim sam gotov” ili “ona je mrtva za mene”, u onoj unutarnjoj odluci da nekoga prekrižimo. Počinje u pomno njegovanoj ogorčenosti koja nas drži budnima do dva u noći. Fizički zločin je rijedak; svakodnevno “gašenje” ljudi je masovno. Rječnik nas odaje: nekoga “izbrisati”, “prekrižiti”, “ignorirati”, “sahraniti”. Isus kaže da je gnjev već početak ubojstva, jer čovjeka možeš “ubiti” i bez noža: tako da mu ubiješ odnos s tobom.

Mnogi dakle stradavaju riječju i prezirom.

Kada se događa preljub? Ne samo u hotelskoj sobi. Događa se i u pogledu koji drugu osobu svodi na objekt moje fantazije, u mašti koja drugoga pretvara u stvar za upotrebu. Isus tu ne traži paranoju nad svakim pogledom. Pokušava sačuvati dostojanstvo: čovjek nije predmet, osoba nije projekt, tijelo nije roba, ni moje ni tuđe.

Kada počinje laž? Ne kad kažeš “kunem se”, već kad se stalno izvlačiš. Kad “da” postane “vidjet ćemo”, a “ne” postane “možda”. Sve je toliko otvoreno da ljudi jednostavno više ne znaju na čemu su s nama. Isus od svojih vjernika očekuje da se na njihovu riječ može računati.

Ovdje Isus ne lovi prekršaje. Ide dublje, kao liječnik koji odbija liječiti samo simptome. Tableta protiv boli pomaže kratko, ali infekcija ostaje. Zato se usmjerava na korijen: nije problem toliko u samim situacijama koliko u stavu s kojim ulazimo u situacije.

Brak se rijetko raspadne na papiru; češće se raspada godinama tihe hladnoće, prešućenih povreda, sitnog prezira koji se normalizira. Slično je i u zajednicama i tvrtkama: rijetko se sve slomi u jednoj sceni, češće kroz niz ogovaranja, podbadanja i “bezazlenih” poniženja.

Obred može čekati

Tu Isus postaje zapanjujuće praktičan: ako se sjetiš da netko ima nešto protiv tebe, ostavi dar pred oltarom i kreni prema pomirenju. Pobožni čin može čekati, rana u odnosu ne bi trebala. Ne prolazi se pored čovjeka da bi se stiglo do Boga. To je provjera stvarnosti: vjera koja ne zahvaća naše odnose lako sklizne u lijepu, ali praznu koreografiju.

Sve to zvuči kao program za one koji nikad nisu imali loš dan. Tko od nas može bez ljutnje, bez riječi koja ubode, bez pogleda koji pobjegne u požudu, bez dvosmislenosti koja nas čuva od odluke? Isusov zahtjev na prvu izgleda kao uvjet za azil u savršenom Kraljevstvu za koji nitko nema vjerodostojne papire. Sirah, međutim, kaže nešto jednostavno i ozbiljno: pred tebe su stavljeni oganj i voda; pruži ruku za čim hoćeš. Bog nas ne drži na lancu. Sloboda je dar i rizik: pobožnost bez slobode postaje bijeg, sloboda bez odgovornosti pretvara se u moć nad drugima.

Oganj ili voda

U tom svjetlu “veća pravednost” nema veze s time tko bolje zna pravila. Gleda se po odnosima. Po tome kako govorim, kako slušam, kako se vraćam. Moja sloboda ne smije pregaziti tvoju, da i ti možeš disati kraj mene.

Primjeri nisu daleko. Dovoljno je sjetiti se svađe koja traje tjednima, mjesecima, pa čak i godinama, iako nitko više ne zna kako i od čega je počela. Formalno, svi su “u pravu”. Ništa se službeno ne krši, ali zrak u stanu ili na poslu postane težak. Isus u takav prostor ne unosi “još jedno pravilo”, nego jasnu intervenciju: prestani sakralizirati vlastitu verziju priče i kreni prema pomirenju. Rješenje ne dolazi preko noći, ali prvi korak mijenja smjer.

Isto vrijedi i za Crkvu, bez ikakva romantiziranja. Možemo se beskrajno nadmetati oko pravovjernosti, citata, “ispravne strane”. Evanđelje danas nudi drugi test: kako govorimo o drugima kad nisu u prostoriji?

Postoji li želja da se razumije čovjeka prije nego se pobijedi u raspravi?

Bez elementarne pristojnosti i spremnosti na pomirenje sve ostaje puka forma. Proroci su stalno naglašavali da je Bog alergičan na obred bez srca.

Radikalizam ove nedjelje nije u spektaklu, niti u moralnom super-herojstvu. Radikalizam je u tome da prestanemo skrivati srce iza minimuma i pristojno upakiranih izgovora. Bog ozbiljno računa na našu slobodu i pred nas stavlja stare, jasne alternative: oganj i voda, život i smrt, pomirenje i ogorčenost. Izbor se ne donosi samo teoretski. Donosi se danas: u tonu kojim govorim, u poruci koju šaljem, u odluci da drugoga ne “ugasim”, nego mu ostavim prostor za odnos.