Disati bez dokazivanja: korizma kao izlazak iz igre

Kad kušnja ne nudi zlo, nego dokazivanje, korizma postaje prilika za izlazak iz igre u kojoj se vrijednost mjeri rezultatom.

U evanđelju prve korizmene nedjelje ništa ne zaziva spektakl, iako se sve događa u pustinji. Nema velikih efekata, nema trenutka koji traži aplauz. Ostaje situacija do srži poznata: pritisak da se stalno iznova pokaže tko si. Zanimljivo je da kušnja ne dolazi kao poziv na zlo. Ona se javlja kao poziv na dokazivanje. Ne traži pokvarenost. Traži potvrdu: pokaži, potvrdi se, isporuči rezultat.

Tri kušnje. Tri teme. Tri jezika jedne te iste unutarnje potrebe.

Glad i pretvorba

Prva kušnja je najprizemljenija, i upravo zato najopasnija: kamen i kruh. Glad. Nedostatak. Tijelo. Onaj trenutak kad sve u nama želi da se stvar riješi odmah, pod svaku cijenu. Ponuda je jednostavna: pretvori sirovu stvarnost u nešto probavljivo. Pretvori nelagodu u komfor. Neka više ništa ne žulja, ne čeka, ne otvara pitanje.

To je logika “instant rješenja”, moderna i ljudska do boli. Praznina se mora nekako ispuniti. Tišina se mora prekriti galamom. Nemir se mora utišati. Glad, bilo koja glad, mora se što prije pretvoriti u kruh.

Kad rezultat preuzme ulogu jedinog mjerila vrijednosti, čovjek se počne trošiti do neprepoznatljivosti: od opsesivnog bubnjara u „Whiplashu“ do balerine u „Black Swanu“ koja doslovno nestaje u potrebi da bude savršena.

Sigurnost bez rizika

Druga kušnja je nešto elegantnija: skok s hrama. Tema više nije glad nego sigurnost. “Baci se, pa će te anđeli nositi.” U toj rečenici stanuje jedna zavodljiva misao: da se može živjeti s garancijom, da se znak može naručiti, a potvrda iznuditi, kao da je nebo servis.

U stvarnosti to izgleda manje dramatično od skoka, a psihološki zvuči isto: potreba da se bude nepovrediv. Da se ne pogriješi. Da se ne izgubi obraz. Da nas život ne zatekne nespremne. Zato nastaju sitni rituali kontrole: još jedna provjera, još jedna kalkulacija, još jedan “daj mi znak”, još jedan plan koji bi trebao spriječiti mogućnost pada.

Cijena kraljevstava

Treća kušnja je najotvorenija, gotovo politička: moć i kraljevstva svijeta. “Sve ovo dat ću ti.” Ulog više nije puko preživljavanje ni osjećaj sigurnosti. Ulog postaje važnost. Utjecaj. Glas koji se čuje. Pozicija s koje se odlučuje.

Ta kušnja ne pogađa samo pojedinca. Pogađa zajednice, institucije, pa i samu Crkvu, čim se pojavi napast da se u ime dobra posegne za mehanizmima kontrole i prisile. Kad se, gotovo neprimjetno, istina pretvori u polugu, moral u alat, vjera u legitimaciju. Kad se želi “spasiti svijet”, a u tom procesu se preuzme logika svijeta.

Tri kušnje, tri varijante iste rečenice: pokaži da vrijediš, i to odmah. Hrani se dokazima, osiguraj se dokazima, vladaj dokazima. Budi netko.

Isusova reakcija zanimljiva je upravo zbog svoje nenametljivosti. On odbija igrati ovu igru. Ne radi čudo da bi zatvorio raspravu. Ne skače da bi dobio potvrdu s neba. Ne uzima moć da bi sve konačno sjelo na svoje mjesto. Na svako “pokaži” odgovara izlaskom iz logike spektakla.

Tu se može naslutiti korizma u jednoj gesti: ne kao sezona samokažnjavanja, već kao pauza od potrebe da se sve pretvori u natjecanje, rezultat, dokaz, pobjedu.

Pauza od trikova, religioznih i nereligioznih, kojima se život pokušava učiniti neupitnim.

Pitanje pritom nije jesu li kušnje “loše”. Pitanje je što se s čovjekom događa kad u njima traži svoj spas i identitet. Kad kruh postane dokaz vrijednosti. Kad sigurnost postane dokaz ljubavi. Kad moć postane dokaz smisla.

Korizma, ako uopće ima smisla, počinje upravo u mogućnosti da čovjek ne odigra sve što mu se nudi, a da pritom ne izgubi sebe.

Pustinja tada više nije prijetnja. Pretvara se u prostor u kojem se čovjek vraća sebi i uči disati bez dokazivanja.