Peter B. Steiner: Voda u Crkvi

“Tajanstvena je voda. Jednostavna, bistra, nesebična, spremna oprati ono što je uprljano, okrijepiti ono što žeđa… Ona je slika iskona iz kojega izvire život i iz kojega smrt doziva.”

Tako je o vodi pisao Romano Guardini. A ipak, kad danas uđemo u mnoge katoličke crkve, teško da ćemo na ulazu osjetiti išta od te dubine i otajstva. Škropionice doduše još uvijek jasno označuju crkvu kao katolički prostor, ali rijetko koja od njih doista govori o „iskonu i tajni” vode. Većina je toliko mala da se razina vode jedva može vidjeti. Mnoge su prazne. Na nekima tek naslage kamenca svjedoče da su nekoć bile redovito punjene i pražnjene. Malo tko u njih još uranja vrhove prstiju. A još manje onih koji pritom pomisle da su svi kršćani „nanovo rođeni iz vode i Duha Svetoga”.

Zapadni posjetitelji džamija u Istanbulu ili Egiptu često sa začuđenjem promatraju s koliko ozbiljnosti i predanosti muslimani koriste vodu kako bi se prije molitve očistili. U kršćanstvu se odnos prema vodi danas tek nazire, gotovo do granice neprimjetljivosti, a nerijetko, nažalost, i do granice onoga što djeluje zapušteno i neprivlačno.

Dva su razloga zašto je voda u crkvenom prostoru svedena gotovo na minimum. Prvi je opća liturgijska nemoć: sve teže živimo vjeru tijelom, gestom i dodirom, a sve više je svodimo na nešto unutarnje, misaono i privatno. Drugi je razlog to što Crkva razlikuje dvije vrste vode i čuva ih na različitim mjestima: krsnu vodu i blagoslovljenu vodu. No kako uopće sačuvati svijest o temeljnom značenju vode ako je odmah moramo razvrstavati prema stupnju blagoslova i prema posudi u kojoj se nalazi?

Ako blagoslovljena voda treba podsjećati na krštenje, na „novorođenje iz vode i Duha” (Iv 3,5), tada se ne bi smjela nuditi gotovo neprimjetno, praktično i usputno, u maloj posudici uz dovratak. Škropionica bi, naprotiv, trebala stajati gotovo kao izazov, kao znak nasred puta. U crkvi Srca Isusova u münchenskom Neuhausenu arhitekti Allmann, Sattler i Wappner postavili su upravo takav kameni zdenac u središnji prolaz. Zamišljen je kao krsni zdenac i tako se i koristi. No vjernici ga s pravom koriste i kao škropionicu. Od Uskrsa do Duhova ispunjen je krsnom vodom blagoslovljenom u uskrsnoj noći, istom onom kojom se u uskrsnoj liturgiji škrope svi okupljeni.

Slična se praksa može vidjeti i u drugim crkvama, primjerice u crkvi svete Uršule u Kalscheurenu, gdje se krsni zdenac u središnjem prolazu koristi i kao škropionica. Takav bi običaj, smatra autor, trebao postati pravilom, ako nam je doista stalo da vodu sačuvamo kao znak vjere i da njezino značenje prenesemo drugima. Ondje gdje se povijesni krsni zdenci nalaze u ulaznom prostoru, moguća je njihova dvostruka uporaba: i kao krsnog zdenca i kao škropionice. U mnogim je slučajevima dovoljno samo malo podići poklopac kako bi vjernici mogli posegnuti rukom do vode.

Vjerojatno će u brojnim župama biti potrebno iznova probuditi svijest o značenju krsne i blagoslovljene vode. U tome može pomoći stari obred Asperges, na početku župne mise, kada se okupljena zajednica škropi blagoslovljenom vodom. Taj se obred može objasniti u nekoliko jednostavnih rečenica, a upravo bi takvo podsjećanje, zajedno s dostojanstveno oblikovanim i pozivajućim krsnim zdencem ili škropionicom, moglo ponovno izgraditi smisao za blagoslov vode i njezinu uporabu. Inače će se lako dogoditi da kućne posudice za blagoslovljenu vodu završe na buvljacima, a one na grobljima postanu tek obične posude za cvijeće.

Guardini je zapisao: „U blagoslovu je Crkva vodu učinila čistom… kao znak da nas Bog štiti od svega nečistoga i tamnoga.” Kad se prekrižimo svetom vodom, u znaku križa susreću se otkupljena duša i otkupljena priroda.

Prevedeno s njemačkog. 

Iz knjige: Peter B. Steiner, Glaubensästhetik. Wie sieht unser Glaube aus? 99 Beispiele und einige Regeln. Verlag Schnell & Steiner, Regensburg 2008.