Što je bilo avignonsko papinstvo i zašto se opet spominje?

Dok Trumpova administracija posljednjih dana zaziva Avignon kao upozorenje u odnosu prema Papi i Vatikanu, vrijedi se prisjetiti što taj pojam doista znači. Avignonsko papinstvo nije tek epizoda iz crkvene povijesti, nego simbol trenutka kada se Petrova stolica našla pod snažnim političkim utjecajem jedne sile.

Ovih je dana Trumpova administracija u nekoliko navrata spominjala Avignon u kontekstu Pape i Vatikana. Time je u javni govor vraćen jedan od osjetljivijih i nelagodnijih pojmova crkvene povijesti. No o čemu je zapravo riječ? Što je bilo avignonsko papinstvo i zašto se to razdoblje i danas priziva kao upozorenje na moguću političku kontrolu nad Crkvom?

Dok moćna rijeka Rhône teče iz Švicarske kroz Francusku prema Sredozemlju, prolazi i kroz grad koji je ušao u povijest kao “grad papa”. Na stijeni iznad rijeke uzdiže se golema gotička građevina, Papinska palača, jedno od najvažnijih papinskih zdanja izvan Rima. Upravo je ondje, tijekom 14. stoljeća, stolovalo sedam uzastopnih papa, svi redom Francuzi.

To je bilo središte avignonskog papinstva, razdoblja u kojem je papinska rezidencija premještena iz Rima u južnu Francusku. I premda se na prvi pogled može činiti da je riječ samo o geografskoj promjeni adrese, u stvarnosti je posrijedi mnogo više od toga. Avignon je u crkvenom pamćenju postao simbol epohe u kojoj je papinska sloboda bila osjetljivo isprepletena s interesima jedne krune, jedne politike i jedne nacionalne elite.

Kako je sve počelo

Na početku 14. stoljeća Avignon nije bio osobito važan grad. Katolička enciklopedija čak ga opisuje kao mjesto “bez veće važnosti”. No upravo će se ondje uskoro preseliti težište čitave zapadne Crkve.

Povod za preokret bila je smrt pape Benedikta XI. 1304. godine u Perugi, tada dijelu Papinske Države. Kardinali su pozvani da izaberu njegova nasljednika, ali izbor nije išao lako. Od 19 živućih kardinala na konklavu ih je stiglo samo 15, a među njima su vrlo brzo izbile duboke podjele između profrancuske i antifrancuske struje.

Trebao im je gotovo cijeli jedan godinu dana da postignu dogovor. Na kraju su izabrali čovjeka koji uopće nije bio kardinal: Raymonda de Gota, nadbiskupa Bordeauxa, koji je uzeo ime Klement V.

Kardinali su očekivali da će novi papa doći u Perugiu, a zatim otići u Rim na krunidbu. No Klement V. to je odbio. Umjesto toga pozvao ih je u Lyon, gdje je obred održan u prisutnosti francuskoga kralja Filipa IV., poznatoga kao “Željezni kralj”. Već je sam taj prizor govorio dovoljno: novi papa nije želio započeti svoj pontifikat pod rimskim, nego pod francuskim horizontom.

Ni sama ceremonija nije prošla bez tamne simbolike. Tijekom svečane povorke srušio se zid, zbacivši Papu s konja, oštetivši njegovu tijaru i usmrtivši njegova brata te jednoga starijeg kardinala. Bio je to gotovo alegorijski početak pontifikata obilježenog nesigurnošću.

Klement V. potom se selio iz Bordeauxa u Poitiers, zatim u Toulouse, da bi 1309. konačno stigao u Avignon, u dominikanski priorat smješten u gradu koji je tada bio pod vlašću napuljskoga kralja kao grofa Provanse, ali unutar granica Francuskoga Kraljevstva. Time je započelo ono što će povijest zapamtiti kao avignonsko papinstvo.

Papinstvo izvan Rima

Ni nakon Klementove smrti 1314. nevolje nisu stale. Prema jednom izvještaju, dok je njegovo tijelo ležalo izloženo u crkvi, grom je udario u zgradu, izazvao požar i gotovo ga potpuno spalio. Povijest, kako to često biva, ne odustaje od dramatike kad se jednom zaleti.

Ni izbor njegova nasljednika nije bio jednostavniji. Među kardinalima su se do tada oblikovale tri jake skupine: talijanska, gaskonjska i provansalska. Talijani su željeli povratak papinstva u Rim, Gaskonjci su nastojali sačuvati privilegije stečene pod Klementom V., a provansalska je struja pokušavala spriječiti prevlast bilo koje od prve dvije.

Nakon dugih sukoba 1316. izabran je kompromisni kandidat Jacques Duèze, koji je uzeo ime Ivan XXII. Za njim dolazi Benedikt XII., koji 1334. započinje gradnju velike papinske palače u Avignonu, monumentalnoga kompleksa koji i danas svjedoči o tome da ondje nije bila riječ o privremenom utočištu, nego o stvarnom središtu crkvene vlasti.

Njega 1342. nasljeđuje Klement VI., papa čiji se pontifikat poklopio s dolaskom Crne smrti, pandemije koja će odnijeti desetke milijuna života. No usred tog mračnog doba Klement nije živio asketski. Palaču je proširio velikom kapelom, stare prostorije dao ukrasiti raskošnim freskama s prizorima lova i ribolova, a 1348. kupio je sam grad Avignon od Ivane I. Napuljske za 80.000 florina.

Peti avignonski papa bio je Inocent VI., koji je vladao od 1352. do 1362. Bio je ozbiljan i discipliniran, ali nije ostao bez kritika. Sveta Brigita Švedska prekoravala ga je zbog oštrog odnosa prema spiritualnim franjevcima, pokretu koji je inzistirao na radikalnom siromaštvu.

Nakon njega dolazi Urban V., jedini avignonski papa kojega je Crkva priznala blaženim. Upravo je on 1367. uspio otputovati u Rim i tako postao prvi papa koji je nakon šezdeset godina ponovno stigao u vlastitu biskupiju. No taj povratak nije dugo potrajao. Razbolio se i umro na povratku u Avignon.

Povratak u Rim i katastrofa raskola

Sedmi i posljednji avignonski papa bio je Grgur XI., izabran 1370. godine. Na njega je snažno djelovala sveta Katarina Sijenska, koja mu je pisala oštra i izravna pisma, pozivajući ga da prekine oklijevanje i vrati papinstvo u Rim.

“Budi muževan i ne boj se”, napisala mu je u jednom od njih. Njezin ton nije bio diplomatski, nego proročki. U tim je pismima odzvanjao zahtjev da se Crkvi vrati srce, odlučnost i sloboda.

Grgur XI. naposljetku je 1377. napustio Avignon i vratio se u Rim. No ubrzo nakon dolaska umro je. Naslijedio ga je Urban VI., Talijan, a Crkva je ubrzo nakon toga ušla u jedno od najdramatičnijih razdoblja svoje povijesti: Zapadni raskol.

Tada su, naime, u Rimu i Avignonu istodobno postojali suparnički pretendenti na papinstvo. Dva su dvora polagala pravo na istoga Petra. Dvije su lojalnosti razdirale isti crkveni prostor. Bio je to ne samo institucionalni nego i duhovni potres, znak koliko duboko može puknuti jedinstvo kada se crkvena vlast previše veže uz političke interese.

To razdoblje protupapa završilo je tek 1417. izborom Martina V. kao jedinoga i općepriznatoga rimskog prvosvećenika.

Zašto Avignon i danas izaziva nelagodu

Od Grgura XI. nijedan Francuz više nije izabran za papu. Papinska palača u Avignonu opljačkana je tijekom Francuske revolucije, pod Napoleonom služila je kao vojarna i zatvor, a početkom 20. stoljeća pretvorena je u muzej.

No simbolička težina Avignona nije nestala. Dapače, ostala je trajno upisana u povijesnu svijest Crkve. Jer avignonsko papinstvo nije bilo samo pitanje mjesta boravka. Ono je označavalo epohu u kojoj je papinska služba izgledala preblizu jednoj naciji, jednoj političkoj logici i jednome centru moći.

Zato se Avignon i danas spominje s dozom nelagode. Kada ga netko prizove u suvremenim raspravama o Papi i Vatikanu, ne priziva tek jedan grad na jugu Francuske. Priziva staru zebnju da bi Petrova stolica mogla postati talac tuđih interesa, da bi duhovna vlast mogla biti podvrgnuta političkoj sili, i da bi Crkva ponovno mogla izgledati manje kao slobodna savjest svijeta, a više kao produžena sjena nečije države.

U tome i jest razlog zbog kojeg Avignon nije tek prošlost. On ostaje upozorenje.