Od Helene do križara: kako je Jeruzalem postao središte kršćanskog hodočašća

U četvrtome stoljeću, s caricom Helenom i hodočasnicom Egerijom, započinju kršćanska hodočašća u Jeruzalem. Ona će tijekom stoljeća oblikovati kršćansku pobožnost, ali i otvoriti prostor u kojemu se religija sve snažnije isprepleće s politikom. Jedan od najdramatičnijih ishoda toga procesa bit će križarski ratovi.

Ideja hodočašća danas nam je dobro poznata. Mnogi se i danas upućuju prema Santiagu de Composteli, Rimu, Asizu ili Svetoj Zemlji. Religijske znanosti pokazuju da je hodočašće prisutno u mnogim religijama, baš kao i ljudska potreba da se bude blizu mjestima za koja se vjeruje da je ondje sveto dodirnulo svijet.

U predmodernim vremenima, međutim, hodočašće nije bilo nimalo jednostavno. Zašto su ljudi ulagali goleme resurse i izlagali se velikim opasnostima kako bi bili blizu mjestima Isusova života ili grobovima važnih svetaca? Tim više što Isusova poruka, za razliku primjerice od islama, ne propisuje hodočašće kao obvezni dio vjere. Pogled na početke kršćanskoga hodočašća pokazuje kako su se u kršćanstvu postupno oblikovala različita shvaćanja hodočašća: kao molitve, pokore, nasljedovanja Krista, ali i političkog čina.

Hodočašće u antičkom židovstvu

Kršćansko hodočašće nije nastalo ni iz čega. Već je antičko židovstvo poznavalo tradiciju hodočašća u Jeruzalem. Prema prvome Salomonovu hramu, podignutom oko 950. godine prije Krista, redovito su se odvijale hodočasničke svetkovine. Nakon razorenja Hrama i babilonskog sužanjstva u 6. stoljeću prije Krista ta je praksa prekinuta. No nakon povratka iz progonstva i izgradnje Drugoga hrama oko 520. godine prije Krista ponovno se učvrstila.

Premda se židovski vjerski život sve više usmjeravao prema Pismu, tri godišnja hodočašća u Hram zadržala su veliko značenje. Tisuće su ljudi dolazile u Jeruzalem, slijedeći zapovijed Tore. Ta su hodočašća jačala unutarnje jedinstvo zemlje, ali i povezanost s dijasporom.

Psalmi svjedoče o radosti uspona prema Domu Gospodnjem. I proročki tekstovi govore o Jeruzalemu kao mjestu prema kojemu će se na kraju vremena uputiti narodi. Isus je stajao unutar te tradicije: Evanđelje po Luki opisuje kako je kao dvanaestogodišnjak s roditeljima došao u Hram. Prvi kršćani dobro su poznavali tu židovsku hodočasničku baštinu.

Nastanak kršćanske Svete Zemlje

Potkraj vladavine Konstantina Velikog Palestina se sve snažnije počinje oblikovati kao kršćanski prostor. Kršćanski autori tada od biblijske zemlje nejasnih granica postupno stvaraju pojam „Svete Zemlje“, a od Jeruzalema „Sveti Grad“. Ta se nova religijska karta prostora nije oblikovala samo riječima, nego i arhitekturom.

Konstantinov građevinski program obuhvaćao je, među ostalim, svetište Abrahamu u Mamreu te više crkava u Jeruzalemu. Crkve povezane s Kristovim rođenjem, grobom i uzašašćem trebale su u prostoru prikazati temeljne tvrdnje kršćanske vjere. Upravo u tom razdoblju započinju i kršćanska hodočašća u Svetu Zemlju. Uvjeti za takva putovanja sada su bili povoljniji: progoni kršćana prestaju, kršćanstvo postaje dopuštena, a zatim i povlaštena religija Rimskoga Carstva.

Carica Helena: pobožnost, relikvije i politika

Posebno snažan odjek imalo je putovanje carice Helene, majke Konstantina Velikog. Godine 326., u dobi od 76 godina, krenula je u Svetu Zemlju. O njezinu putovanju pisali su biskup Ambrozije Milanski i Euzebije Cezarejski, Konstantinov biograf, dajući mu time veliku važnost.

Prema predaji, Helena je u Betlehemu, na Maslinskoj gori i drugim mjestima dala graditi crkve. Kasniji hagiografski tekstovi pripisuju joj i pronalazak Kristova križa. Prema toj predaji, križ je podijeljen na tri dijela: jedan je Helena ponijela u Rim, drugi poslala Konstantinu u Carigrad, a treći je ostao u Jeruzalemu. Nad mjestom pronalaska Helena i Konstantin dali su podići baziliku Svetoga groba.

Znanstveno gledano, teško je potvrditi je li Helena doista pronašla Kristov križ i dala izgraditi brojne crkve koje joj se kasnije pripisuju. No njezino putovanje pokazuje kako su se u kasnoantičkom kršćanstvu međusobno povezivali hodočašće, relikvije, gradnja crkava, pobožnost i crkvena politika.

Helenino hodočašće imalo je i političku dimenziju. Njezin društveni položaj i status njezina odnosa s Konstantinovim ocem bili su predmet prijepora, a Konstantin je nastojao učvrstiti vlastitu carsku legitimnost. Helenino putovanje u Svetu Zemlju vjerojatno je služilo i tome da se konstantinovska vlast snažnije predstavi na istoku Carstva.

U Heleninu slučaju teško je strogo razlikovati osobno-duhovno hodočašće, pobožno putovanje, diplomatsku misiju i političku demonstraciju moći. Već jedno od prvih poznatih kršćanskih hodočašća pokazuje da se religija i politika od početka nisu mogle lako razdvojiti.

Egerija: Biblija upisana u prostor

U desetljećima nakon Helenina putovanja kršćani iz cijeloga Rimskog Carstva sve češće kreću u Svetu Zemlju. Željeli su vidjeti sveta mjesta i moliti ondje gdje su se, prema biblijskoj predaji, dogodili ključni događaji povijesti spasenja. Na takva su se putovanja uglavnom mogli uputiti imućniji kršćani jer su zahtijevala velika financijska sredstva, poznavanje prostora i jezika, a često i zaštitnu pratnju.

Iz 4. stoljeća sačuvano je više hodočasničkih dnevnika. Najpoznatiji je putopis hodočasnice Egerije, otkriven 1884. u Arezzu i datiran oko 380. godine. Smatra se prvim autobiografskim hodočasničkim izvješćem jedne žene. Egerija je putovala preko Carigrada i Male Azije prema Palestini, a iz Jeruzalema je odlazila u Judeju, Samariju, Galileju, Egipat, na Sinaj i druga mjesta povezana s biblijskom predajom.

Egeriju su zanimala gotovo isključivo kršćanski značajna mjesta. Njezin putopis oblikuje neku vrstu svete topografije evanđelja. Svetost se za nju ne nalazi u apstraktnim idejama, nego u konkretnim mjestima: ondje gdje je Krist hodao, propovijedao, trpio, umro i uskrsnuo.

Njezin najvažniji suputnik bilo je Sveto pismo. Mjesta koja posjećuje bira prema biblijskim spomenima, a opisuje ih često biblijskim riječima, manje vlastitim dojmovima. Egerijino putovanje pokazuje da se u doba cara Teodozija Sveta Zemlja intenzivno arhitektonski oblikuje. Sve više pojedinačnih događaja iz Isusova života dobiva svoje mjesto, svoju crkvu i svoj liturgijski okvir.

Egerijin putopis iznimno je važan i za povijest liturgije. Na svakome mjestu ona povezuje biblijski događaj, prostor i liturgijsko slavlje. Ono što se dogodilo prema Pismu sada se ponovno uprisutnjuje u molitvi i obredu. Hodočašće za Egeriju nije samo posjet svetim mjestima, nego aktualizacija biblijske povijesti spasenja. Ona želi Krista nasljedovati i tjelesno: hodati prostorima kojima je on hodao, moliti ondje gdje se dogodila povijest spasenja i sudjelovati u liturgiji koja povezuje prošlost i sadašnjost.

Od nasljedovanja Krista do pokore

U ranosrednjovjekovnim hodočasničkim tekstovima sve snažnije dolaze do izražaja asketski elementi. Kod Egerije oni još nisu u prvome planu. Kasnije se, međutim, hodočašće sve više povezuje s tjelesnim naporom, postom, odricanjem i pokorom. Nasljedovati Krista značilo je, barem dijelom, nasljedovati i njegovu patnju.

Kako u teologiji općenito raste važnost pokore, tako i hodočašće poprima novo značenje. Briga za spasenje duše, svijest o vlastitoj grešnosti i štovanje relikvija međusobno se pojačavaju. Sveta mjesta postaju prostori na kojima se čovjek može očistiti, približiti svecima i na osobit način slijediti Krista.

Križarski ratovi kao izopačeno hodočašće

Posebnu, ali i duboko problematičnu formu hodočašća predstavljaju križarski ratovi. Na njih je papa Urban II. pozvao u studenome 1095. godine. Politička karta Sredozemlja tada se već bitno promijenila širenjem islama u Levanti. Kršćanska hodočašća u Svetu Zemlju i dalje su bila moguća, ali su u nekim razdobljima bila otežana. Kada su muslimanski Seldžuci zaprijetili središnjem području Bizantskoga Carstva, iz Carigrada se zatražila pomoć Zapada.

Urban II. govorio je o pomoći istočnim kršćanima i oslobođenju svetih mjesta. No njegov je poziv brzo prerastao u vojni pohod za ponovno osvajanje Palestine. Umjesto ograničene viteške pomoći, prema Levantu su krenuli valovi ljudi iz različitih društvenih slojeva.

Križari su se, poput hodočasnika, nazivali peregrini, putnici ili hodočasnici. Nosili su znakove hodočasničkoga puta, torbu i štap, a vlastiti pohod shvaćali su kao put očišćenja i spasenja. No u odnosu na nenasilno hodočašće križarski je rat uveo presudno novo značenje: ideju posvećenja kroz borbu. Sveta mjesta predstavljena su kao oskvrnuta i kao prostor koji treba ponovno očistiti.

Posebno je važna bila i ideja potpunoga oprosta grijeha onima koji sudjeluju u križarskom pohodu ili u njemu poginu. Sudjelovanje u vojnom hodočašću predstavljalo se kao put prema oprostu i spasenju. Time je hodočašće, nekoć put molitve i pokore, u križarskoj logici pretvoreno u oružani pothvat s religijskim jamstvom.

U toj se točki pokazuje koliko opasno može biti kada se zemaljski Jeruzalem, biblijski Jeruzalem i nebeski Jeruzalem prestanu razlikovati. Križarski ratovi nastaju upravo iz takve opasne nediferenciranosti: sveto mjesto postaje politički cilj, vjerski zanos vojna mobilizacija, a hodočašće se pretvara u rat.

Uspon Santiaga de Compostele

Križari su privremeno osvojili dijelove Levanta, ali je putovanje u Jeruzalem u visokom srednjem vijeku zbog političkih okolnosti sve više postajalo povlastica elite. U isto vrijeme jedno europsko mjesto postaje novo veliko hodočasničko odredište: grob svetoga Jakova Starijega u Santiagu de Composteli.

Ostaje povijesno upitno jesu li se ondje doista nalazile autentične apostolske relikvije. No uspon Santiaga pokazuje sve veću popularnost svetaca kao zagovornika pred Bogom. Vjernici su vjerovali da sveci mogu posredovati za grešnike i pomoći im na putu spasenja.

Popularnost Santiaga nije bila slučajna. Od 11. stoljeća to je hodočasničko središte na Iberskom poluotoku snažno podupirano u kontekstu clunyjevskih reformi i gregorijanskoga papinstva. Relikvije, legende i čudesna izvješća dodatno su hranili njegov ugled. Uspjeh je bio golem: hodočašće na Jakovljev grob u visokom srednjem vijeku postalo je gotovo novi simbol hodočašća kao takvog.

Hodočašće između pobožnosti i moći

Od židovskih hodočašća u Jeruzalem, preko Helenina političko-religijskog putovanja i Egerijina biblijskog čitanja prostora, pa sve do križarskih ratova i uspona Santiaga, povijest kršćanskoga hodočašća pokazuje koliko je ta praksa slojevita. Ona je istodobno molitva i pokret, tijelo i sjećanje, pobožnost i politika.

U najboljem slučaju, hodočašće čovjeka izvodi iz zatvorenosti vlastite svakodnevice i otvara ga svetome. U najgorem slučaju, kada se sveto zarobi u politiku moći, put prema Jeruzalemu može postati put prema nasilju.

Zato povijest hodočašća nije samo povijest pobožnih putovanja. Ona je i povijest čovjekove opasne sposobnosti da vlastitu čežnju za Bogom pretvori u sredstvo moći.

Daniela Blum / HK