Tko si kada padne maska?

Lako je odgovoriti tko je Isus dok govorimo jezikom tradicije i tuđih uvjerenja. Mnogo je teže pokazati komu vjerujemo kada padne maska.

U filmu „The Dark Knight“ Joker izgovara jednu od svojih najmračnijih intuicija: ljudi u presudnim trenucima pokažu tko doista jesu. Dok je život miran, lako je biti pristojan, hrabar i dosljedan. Prava pitanja počinju kada se svijet zatrese, publika se raziđe, a uvježbane uloge više ne pomažu.

Bruce Wayne može mijenjati odijela, maske i društvena lica, ali ne može zauvijek izbjeći isto pitanje: tko si kada više nema maske iza koje se možeš sakriti?

Nešto od te napetosti nosi i današnje evanđelje. Isus vodi učenike u Cezareju Filipovu, prostor carske moći, tuđih bogova i velikih kamenih obećanja da će vlast trajati zauvijek. Upravo ondje, među simbolima pred kojima su ljudi saginjali glavu, postavlja jednostavno pitanje: „Što kažu ljudi, tko sam ja?“

Učenici bez poteškoća prenose tuđe odgovore. Jedni ga drže Ivanom Krstiteljem, drugi Ilijom, Jeremijom ili nekim od proroka. Sve su to časna imena i poznate ladice. Ljudi osjećaju da je Isus važan, ali ga još pokušavaju smjestiti među ono što već razumiju. Tako često postupamo s Bogom: pronađemo mu prikladno mjesto u svojem svijetu, a zatim mirno nastavimo živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Kad tuđi odgovori više nisu dovoljni

Pitanje tada dolazi bliže: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Mnoštvo nestaje iz prizora i više nema tuđih mišljenja iza kojih se može skloniti. Ostaje čovjek pred Bogom i odgovor koji ne može zauvijek posuđivati od obitelji, tradicije ili Crkve.

Petar progovara prvi: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ U tom trenutku više ne govori o Isusu, već govori njemu. Njegov odgovor nije samo točna rečenica. To je priznanje koje će jednom morati prijeći iz usta u život, a upravo ondje svaka velika riječ počinje pokazivati koliko doista vrijedi.

Isus Petrov odgovor ne pretvara u medalju za najbržeg učenika. Podsjeća ga da to nije rezultat njegove pronicljivosti, karaktera ili posebne duhovne nadarenosti. Primio je nešto što sam nije mogao proizvesti. Istina o Bogu nije trofej koji čovjek nosi na reveru. Ona je dar koji će ga postupno odvesti dalje nego što je namjeravao i zatražiti više nego što je u tom trenutku spreman dati.

Stijena nije čovjek bez pukotina

Zatim dolazi rečenica o stijeni: „Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.“ Stijena, međutim, nije čovjek bez pukotina. Petar će uskoro pokušati Isusa odvratiti od križa, u Getsemaniju će zaspati, a u dvorištu velikog svećenika tri puta tvrditi da ga ne poznaje. U istom čovjeku žive „blago tebi“ i „ne poznajem ga“. To nije samo Petrova proturječnost. To je jedna od poštenijih slika Crkve i svakoga tko tvrdi da vjeruje.

Riječi o ključevima, vezivanju i razrješivanju zato treba shvatiti ozbiljno, ali bez trijumfalizma. Crkvi trebaju odgovornost, služba, oproštenje i riječ koja čuva zajedništvo kada se sve raspada u buku pojedinačnih volja. Opasnost počinje kada netko svoje mjesto zamijeni za dokaz da Bog nužno misli isto što i on. Ključevi su dani da otvaraju, a povijest je dovoljno puta pokazala koliko ih lako prisvoje ljudi koji najviše uživaju u zaključavanju.

Kršćanski autoritet ima smisla samo dok upućuje prema Bogu.

Čim počne hraniti vlastitu važnost, ostaju možda položaj, odjeća i naslov, ali izvor je izdan. Petar nije važan zato što nikada ne griješi. Važan je zato što Bog gradi i s čovjekom koji u jednom trenutku jasno vidi, a u sljedećem bježi od onoga što je vidio.

Njegova snaga nije nepokolebljiva samouvjerenost, nego sposobnost da se nakon pada vrati. Petar zna izgovoriti istinu, ali tek mora naučiti što ona traži od njegova života. Možda se jedino na takvoj stijeni uopće može graditi: na čovjeku koji nije bez pukotina, ali dopušta da ga primljena istina ponovno podigne i promijeni.

Vjera se vidi kada nestane publike

Pitanje iz Cezareje Filipove nije ostalo među starim hramovima i carskim natpisima. Preselilo se u svaki život koji se još naziva kršćanskim: „A ti, za koga me držiš?“ Lako je odgovoriti jezikom katekizma, obiteljske tradicije ili crkvene pripadnosti. Mnogo je teže odgovoriti načinom na koji trošimo vrijeme, biramo saveznike, postupamo sa slabijima i ponašamo se kada od vjere nemamo nikakvu društvenu korist.

Tada se vraća i pitanje iz „The Dark Knighta“: tko si kada više nema maske? Tko si kada ti vjera ne donosi ugled, sigurnost ni potvrdu da pripadaš pravoj strani? Tko si kada se od tebe ne traži da nešto kažeš o Bogu, nego da pokažeš koliko mu stvarno vjeruješ?

Ima dana kada je Bog za nas doista živi oslonac kojemu možemo povjeriti i ono što ne razumijemo. Ima i dana kada postaje dio kulturnog inventara, lijepa riječ u pozadini koja ne remeti nijednu našu odluku. Ponekad ga pretvaramo u argument za vlastite stavove, kao da je došao potvrditi sve što smo ionako mislili, umjesto da dovede u pitanje nas.

Vjera zato nije odgovor koji smo jednom točno zaokružili.

Ona je odnos koji nas stalno vraća istom pitanju i traži novi odgovor u konkretnom životu. Komu vjerujemo kada nestane sigurnosti: strahu, moći, slici koju želimo sačuvati ili Bogu za kojega tvrdimo da je živ?

Crkva nije zajednica ljudi koji su jednom dali točan odgovor pa od tada žive bez proturječja. Ona je skup krhkih ljudi koji se, nakon vlastitih zatajenja, ponovno vraćaju Bogu i njegovu pitanju. Najpošteniji oblik vjere možda počinje ondje gdje s nas padnu maske, titule i naučene rečenice, a riječi „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ polako, uz mnogo pogrešaka i povrataka, počnu sličiti na naš život.