Je li ekološka neodgovornost grijeh? Kršćanski pogled na prirodu

Baciti otpad u rijeku, zapaliti vatru usred suše ili uništiti prostor zbog vlastite koristi lako je nazvati nemarom, nekulturom ili prekršajem. Ali ondje gdje čovjek zna da će posljedice njegova postupka snositi drugi, ekologija prestaje biti samo pitanje okoliša. Postaje pitanje savjesti.

Ekološka neodgovornost obično dolazi u vrlo običnim oblicima.

Netko baci smeće ondje gdje mu je zgodnije. Netko zapali korov iako zna da je zemlja suha. Netko ispusti otpad u potok. Netko betonira više nego što smije. Netko odluči da je nekoliko stabala, komad obale ili čista voda prihvatljiva cijena projekta od kojega će imati korist.

Svaki od tih slučajeva može se opisati jezikom propisa: prekršaj, kazna, nemar, nedopušten zahvat.

Ali moralno pitanje počinje malo ranije.

Što se događa kada čovjek razumije da će cijenu njegova postupka platiti netko drugi i ipak odluči nastaviti?

Tada više ne govorimo samo o lošoj navici prema prirodi. Govorimo o odnosu prema drugom čovjeku.

Priroda nije privatno skladište čovječanstva

Kršćanski pogled na prirodu počinje idejom koja je istodobno jednostavna i prilično neugodna za čovjekovu potrebu da se smatra vlasnikom svega što vidi: svijet nije naš.

Možemo ga koristiti, obrađivati, mijenjati i graditi u njemu. Kršćanstvo nikada nije zahtijevalo da čovjek prirodu ostavi netaknutom i vrati se životu u špilji.

Ali mogućnost korištenja nije isto što i pravo na neograničeno raspolaganje.

Biblijska slika čovjeka kojemu je povjeren vrt da ga obrađuje i čuva govori upravo o tome. Čovjek prima svijet prije nego što ga počinje mijenjati. On je korisnik dara koji mu prethodi.

Katekizam Katoličke Crkve govori o Zemlji i njezinim dobrima kao stvarnosti povjerenoj zajedničkoj odgovornosti čovječanstva te naglašava da su dobra stvorenoga svijeta u konačnici namijenjena svima.

To prilično mijenja perspektivu.

Ako nešto nije samo moje, onda moje pitanje više ne može biti samo: Mogu li ovo učiniti?

Moram pitati i: Što će nakon toga ostati drugima?

Ekologija je pitanje bližnjega

Upravo zato ekologija za kršćanina nije samo ljubav prema šumama, životinjama i lijepim krajolicima.

Ona je pitanje bližnjega.

Kada netko zagadi izvor, problem nije samo u vodi. Problem je u čovjeku koji će tu vodu poslije piti.

Kada se uništi plodno tlo, ne nestaje samo nekoliko centimetara zemlje. Smanjuje se mogućnost nekoga poslije nas da od te zemlje živi.

Kada se zbog kratkoročnog profita uništi cijeli prostor, račun ne nestaje. Samo se premješta na ljude koji ga nisu napravili.

Papa Franjo upravo je zato u Laudato si’ odbijao razdvajati ekološku i društvenu krizu. Briga za okoliš, položaj siromašnih, društvena pravednost i način na koji organiziramo gospodarstvo međusobno su povezani.

To je možda i najbolji odgovor na prigovor da je ekologija luksuz bogatih društava.

U stvarnosti siromašni vrlo često imaju najmanje mogućnosti pobjeći od posljedica uništenog okoliša.

Bogati čovjek može kupiti vodu, preseliti se, klimatizirati kuću ili otići s područja na kojem život postaje nepodnošljiv. Čovjek koji živi od zemlje, nema drugu nekretninu i nema politički utjecaj takav luksuz uglavnom nema.

Ekologija bez solidarnosti zato lako postane samo estetika: želja da krajolik ostane lijep, bez pitanja može li život u njemu ostati pravedan.

Razvoj koji svoj račun ostavlja drugima

Kršćanski pogled na prirodu ne znači protivljenje razvoju.

Ljudi moraju graditi kuće, ceste i gradove. Potrebna nam je energija. Obrađujemo zemlju, koristimo vodu, sijeku se stabla, proizvodi se hrana i razvija gospodarstvo.

Pitanje nikada nije bilo smije li čovjek ostaviti trag u svijetu.

Pitanje je kakav trag ostavlja.

Ako neki projekt donese profit jednoj generaciji, a sljedećoj ostavi zagađenu vodu, devastiranu obalu, osiromašeno tlo ili prostor u kojem više nije moguće normalno živjeti, riječ „razvoj“ počinje zvučati prilično raskošno za ono što se zapravo dogodilo.

Netko je jednostavno svoju korist naplatio tuđom budućnošću.

Kršćanska etika tu postavlja neugodno pitanje koje ekonomska računica ponekad izostavi: tko dobiva, a tko plaća?

Dobit koja je privatna, dok je šteta zajednička, teško se može proglasiti moralno neutralnom samo zato što je negdje uredno evidentirana u bilanci.

Može li uništavanje okoliša biti grijeh?

Tu dolazimo do riječi koja mnogima u raspravi o ekologiji zvuči neobično: grijeh.

Nije riječ o pokušaju da se svaka pogrešno odložena plastična boca pretvori u predmet religiozne panike.

Moralna odgovornost ovisi o namjeri, svijesti, slobodi i stvarnim posljedicama postupka. Ali ondje gdje čovjek zbog profita, obijesti ili komocije svjesno prihvati ozbiljnu štetu za druge ljude, zajednicu i stvoreni svijet, ekologija nedvojbeno ulazi u područje moralne odgovornosti.

Zanimljivo je da je Završni dokument Biskupske sinode o Amazoniji 2019. izrijekom predložio pojam „ekološkog grijeha“, opisujući ga kao djelovanje ili propust usmjeren protiv Boga, bližnjega, zajednice i okoliša.

Papa Franjo poslije je i sam upozorio na taj sinodski prijedlog.

Važna je upravo širina te perspektive.

Grijeh nije privatna mrlja koju čovjek nosi negdje duboko u vlastitoj savjesti, bez posljedica za ostatak svijeta. Naše odluke stvaraju okolnosti u kojima drugi žive.

Kad netko zapali šumu, možda nikada neće upoznati čovjeka kojemu je izgorio maslinik.

Kad netko otruje potok, možda neće poznavati obitelj koja će koristiti tu vodu.

Kad netko donese odluku koja nepovratno uništava prostor, možda će već biti daleko kada se pokažu posljedice.

Ali udaljenost od žrtve ne poništava odgovornost.

Zemlja nije tuđi problem

Zato kršćanska ekologija ne završava sentimentalnom ljubavlju prema prirodi.

Ona traži obraćenje pogleda.

Papa Franjo govorio je o „ekološkom obraćenju“ upravo kao o dubokoj osobnoj i zajedničkoj promjeni odnosa prema svijetu, prekidu s logikom iskorištavanja i prihvaćanju odgovornijeg načina života.

To obraćenje počinje vrlo običnim stvarima.

Ne ostaviti smeće zato što će ga ionako netko drugi pokupiti. Ne zapaliti vatru ondje gdje može ugroziti tuđu kuću. Ne trošiti kao da resursi nemaju granice. Ne šutjeti kada se rijeka, šuma ili obala uništavaju zato što od toga trenutačno nemamo osobnu štetu.

Ali završava mnogo dalje.

U prihvaćanju da budućnost nije problem ljudi koji još nisu rođeni. Da javno dobro nije ono što ne pripada nikome, nego ono za što smo odgovorni svi. I da pravo na korištenje svijeta nikada nije uključivalo pravo da ga nakon sebe ostavimo lošijim zato što smo od takvog poretka dobro živjeli.

Možda zato ekološka neodgovornost postaje moralno pitanje upravo u trenutku kada prestane biti odnos čovjeka prema stablu, rijeci ili komadu zemlje.

Postaje odnos čovjeka prema čovjeku.

Na kraju nije presudno pitanje koliko prirode smijemo uzeti za sebe. Mnogo je ozbiljnije pitanje koliko svijeta imamo pravo oduzeti onima koji dolaze poslije nas.