Crkva i rod: borimo li se protiv stvarne rasprave ili vlastite karikature?

Bečki teolog i etičar Gerhard Marschütz upozorava da Crkva često kritizira pojednostavljenu sliku roda koja u ozbiljnoj znanstvenoj raspravi gotovo i ne postoji. Umjesto kulturnog rata, potreban je precizniji govor o osobi, dostojanstvu, savjesti i konkretnom ljudskom iskustvu.

U crkvenim raspravama pojam „rodna ideologija“ već je godinama jedna od onih sintagmi koje se brzo izgovaraju, a rijetko precizno objašnjavaju. U hrvatskom kontekstu to je osobito vidljivo: čim se spomenu rod, spol, seksualni odgoj, transidentitet ili prava LGBT osoba, razgovor se često pretvara u kulturni rat u kojem nijanse prve stradaju. Kao i obično, stvarnost je složenija od slogana.

Bečki teolog i etičar Gerhard Marschütz kritizira upravo takav pojednostavljeni crkveni pristup. U razgovoru za katolički portal Kirche und Leben upozorio je da Crkva često napada razumijevanje roda koje u takvom obliku zapravo ne postoji. Prema njemu, ne postoji jedna jedina rodna teorija, nego niz različitih pristupa. Oni uglavnom ne tvrde da su spolne razlike nevažne ili da ih treba izbrisati, nego naglašavaju da se predodžbe o muškom i ženskom uvijek oblikuju i u društvenim i kulturnim kontekstima.

Marschütz, nekadašnji izvanredni profesor teološke etike na Sveučilištu u Beču, pritom se osvrnuo i na vatikanski dokument Dignitas infinita iz 2024. godine. U tom dokumentu Dikasterij za nauk vjere upozorava na „rodnu ideologiju“ i mogući gubitak spolne razlike. Marschütz smatra da se ne može paušalno reći je li ta zabrinutost opravdana. Potrebno je, kaže, razlikovati stvarne rasprave od karikatura koje se često predstavljaju kao prijetnja vjeri, obitelji i društvu.

Između dvaju ekstrema

Prema Marschützu, pojmom „rodna ideologija“ često se konstruira protivnička slika koja se u znanstvenom diskursu jedva može pronaći. Rodni pristupi, objašnjava on, u pravilu ne žele izbrisati razlike, nego ih razumjeti drukčije: ne isključivo kao biološki zadane, nego i kao društveno i kulturno oblikovane.

Crkvena argumentacija često suprotstavlja dva ekstrema. S jedne strane postavlja se slika proizvoljnog izbora spola, kao da je identitet puka privatna odluka bez ikakve veze s tijelom, poviješću i odnosima. S druge strane stoji strogo prirodno zadani poredak u kojem se spol, rod, brak, seksualnost i društvene uloge gotovo bez ostatka izvode iz biologije. Stvarna rasprava, međutim, odvija se mnogo složenije između tih krajnosti.

Crkvenu skepsu prema homoseksualnosti i transidentitetu Marschütz povezuje s dugom tradicijom naravnopravnog mišljenja. U toj je tradiciji spolnost usko povezana s prokreacijom, odnosno rađanjem, pa se brak između muškarca i žene smatra normativnim oblikom spolnog i obiteljskog života. Sve što od toga odstupa lako se proglašava „nenaravnim“.

Rodne perspektive polaze od drukčijeg naglaska. One različite seksualne orijentacije i rodne identitete ne tumače nužno kao prijetnju ljudskosti, nego kao varijante ljudske egzistencije. To, naravno, ne znači da su sva pitanja time riješena niti da teologija mora nekritički preuzeti svaki društveni trend. Ali znači da rasprava mora biti ozbiljnija od ponavljanja izraza koji unaprijed zatvaraju razgovor.

Osoba, savjest i dostojanstvo

Marschütz mogući izlaz iz stalne konfrontacije vidi upravo u samoj crkvenoj tradiciji, osobito u Drugom vatikanskom koncilu. Ondje je naravnopravno mišljenje već bilo otvoreno i dopunjeno personalističkom perspektivom. Čovjek se ne definira samo preko svoje „naravi“, nego kao osoba s dostojanstvom, slobodom i savješću.

To je važan naglasak i za hrvatski crkveni i društveni prostor. Rasprave o rodu, seksualnosti i obitelji kod nas se često vode kao da postoje samo dva tabora: oni koji navodno žele razoriti svaku antropologiju i oni koji misle da je dovoljno pozvati se na „prirodni poredak“ pa je rasprava završena. No kršćanska teologija, ako želi biti vjerna vlastitoj najboljoj tradiciji, ne može se zadovoljiti ni panikom ni parolama.

Problem je, smatra Marschütz, u tome što je personalistička perspektiva nakon Koncila često ponovno potisnuta u drugi plan. Mnoge odluke crkvenog učiteljstva na kraju su se ponovno priklonile naravnopravnom pristupu. Time se gubi ono što bi u današnjim raspravama moglo biti presudno: sposobnost da se o čovjeku govori istodobno ozbiljno, odgovorno i s poštovanjem prema njegovoj konkretnoj životnoj situaciji.

Zato pitanje roda ne bi trebalo biti povod za nove crkvene rovove, nego poziv na precizniji govor. Crkva ima pravo kritički promišljati suvremene antropološke teorije. Ali ako želi biti vjerodostojna, mora najprije razumjeti ono što kritizira. Inače ne vodi raspravu, nego se bori protiv vlastite projekcije. A to je prilično siguran način da se umjesto istine proizvode novi nesporazumi.