Što se događa na KBF-u u Splitu?

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu godinama prate sporovi, otkazi, sudski postupci i javne prozivke. Umjesto presuda, vrijeme je za konkretna pitanja i jasne odgovore.

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu posljednjih se godina u javnosti ne pojavljuje ponajprije po teološkim raspravama, znanstvenim projektima ili akademskoj izvrsnosti, nego po sporovima, otkazima, sudskim postupcima, unutarnjim napetostima i pitanjima koja se uporno vraćaju. Ponekad tiho, ponekad kroz medijske tekstove, ponekad kroz istupe pojedinaca koji tvrde da su unutar institucije doživjeli nepravdu. Sve to zajedno otvara jedno jednostavno, ali neugodno pitanje: što se zapravo događa na KBF-u u Splitu?

To pitanje nije izraz neprijateljstva prema Fakultetu. Naprotiv. Upravo zato što je riječ o katoličkoj teološkoj ustanovi, povezanoj i sa Sveučilištem i s Crkvom, pitanje odgovornosti ne može biti tretirano kao napad. Crkvene institucije ne bi smjele zazirati od svjetla, osobito onda kada same drugima govore o istini, savjesti i moralnoj odgovornosti. Ako teologija ima javnu riječ, onda i teološke ustanove moraju biti spremne na javna pitanja.

Splitski KBF nije običan fakultet. On obrazuje buduće svećenike, vjeroučitelje, teologe i ljude koji će sutra oblikovati crkveni i društveni govor. Upravo zato svaka ozbiljna sjena nad njegovim radom ima veću težinu od obične administrativne epizode. Ono što se događa na takvoj ustanovi ne tiče se samo zaposlenika, dekana, velikog kancelara ili užeg akademskog kruga. Tiče se i vjernika, studenata, Crkve u Hrvatskoj i javnosti koja ima pravo znati funkcioniraju li institucije koje se pozivaju na moral doista prema moralnim kriterijima.

Fakultet koji se godinama ne uspijeva smiriti

O splitskom KBF-u već se godinama govori kao o ustanovi opterećenoj unutarnjim podjelama i sporovima. U crkvenim krugovima spominjalo se da je svojedobno Vatikan upravo zato poslao Dražena Kutlešu u Split kako bi stabilizirao stanje na Fakultetu. Spominjalo se i da su postojali profesori čiji su istupi ili stavovi bili problematični u odnosu prema papi Franji i njegovu pontifikatu. Ako su te tvrdnje bile točne, pitanje glasi: što je tada stvarno utvrđeno, koje su mjere poduzete i zašto javnost nikada nije dobila jasnu sliku?

Kutleša je u Split došao s imidžem čovjeka koji treba uvesti red. No prema onome što se može čuti od ljudi upućenih u prilike, stanje se možda samo privremeno smirilo, dok ključni problemi nisu do kraja riješeni. Ako je tako, onda se mora postaviti pitanje je li se u Splitu rješavala stvarnost ili samo dojam. Je li cilj bio ozdravljenje institucije ili tek kratkotrajno stišavanje buke?

Dodatnu sjenu na tu epizodu baca i činjenica da se u javnosti uz Kutlešino razdoblje spominjala i zajednica Omnia Deo, koja je u međuvremenu i sama postala predmet ozbiljnih kontroverzi. Ako su osobe povezane s tom zajednicom doista imale ulogu u pokušajima sređivanja stanja u Splitu, onda se mora otvoreno pitati: po kojim su kriterijima birane? Kakvu su ulogu imale? Tko ih je ovlastio? I je li Crkva iz jedne krize pokušala izaći oslanjajući se na krugove koji su kasnije sami postali izvor novih pitanja?

Križićev dolazak i naslijeđeni problemi

Nakon Kutleše u Split je došao nadbiskup Zdenko Križić. Kao splitsko-makarski nadbiskup on je i veliki kancelar KBF-a, što znači da njegova odgovornost nije samo simbolična ni protokolarna. On nije tek počasni gost na akademskim svečanostima. Njegova je uloga vezana uz crkveni identitet i institucionalni nadzor Fakulteta.

No čini se da ni njegov dolazak nije donio jasno razrješenje. Ako je KBF godinama opterećen sporovima, sudskim odlukama, unutarnjim prijeporima i javnim prozivkama, onda nije dovoljno govoriti o miru, zajedništvu i akademskom poslanju. Lijepe riječi imaju smisla samo ako iza njih stoji uredan sustav. Inače postaju dekoracija na zidu koji puca.

Zato se mora pitati: zna li veliki kancelar stvarno što se događa na Fakultetu? Ima li jasnu sliku odnosa, sporova i odgovornosti? Je li provedena ozbiljna unutarnja analiza stanja? Jesu li saslušani svi relevantni akteri, uključujući i one koji tvrde da su oštećeni? Ili se i dalje pokušava održati privid normalnosti dok se problemi guraju u ladice?

Slučaj sestre Miljenke Grgić

Najnoviji povod za ponovno otvaranje ovih pitanja jest slučaj sestre Miljenke Grgić, docentice svetopisamskih predmeta na KBF-u u Splitu. Prema javno objavljenim navodima, ona tvrdi da joj je veliki kancelar Zdenko Križić odlučio dati otkaz kako bi zaštitio dekana Ivana Bodrožića. Ako su ti navodi točni, riječ je o vrlo ozbiljnom problemu. Ako nisu točni, Fakultet i veliki kancelar trebali bi imati interes jasno, mirno i argumentirano objasniti o čemu se radi.

U svakom slučaju, šutnja nije rješenje. Pogotovo ne u Crkvi koja bi trebala znati da se nepravda ne liječi tako da se o njoj ne govori. Sestra Miljenka Grgić u javnosti se predstavlja kao osoba koja smatra da je žrtva nepravde i koja se ne boji o tome govoriti. Već sama ta činjenica zaslužuje ozbiljan odgovor, a ne institucionalno slijeganje ramenima.

Zato treba postaviti nekoliko konkretnih pitanja. Koji je točan razlog eventualnog otkaza? Je li protiv sestre Miljenke vođen jasan, transparentan i pravno uredan postupak? Je li imala mogućnost očitovanja? Jesu li isti kriteriji primijenjeni i na druge zaposlenike Fakulteta? Postoje li osobe čiji su slučajevi godinama ostajali neriješeni, dok se prema njoj postupilo brzo i strogo? I najvažnije: je li njezin slučaj povezan s time što je upozoravala na moguće nepravilnosti?

Ako jest, onda problem više nije samo radnopravni. Onda je riječ o pitanju institucionalne kulture. A ako katolička akademska ustanova kažnjava one koji govore o mogućim nepravilnostima, dok štiti one koji imaju moć, onda se ne radi o krizi komunikacije, nego o krizi savjesti.

Sudske odluke i kriteriji odgovornosti

U javnosti su se posljednjih godina pojavljivale i informacije o sudskim postupcima povezanima s KBF-om. Takvi slučajevi ne mogu se svesti na neugodnu birokratsku fusnotu. Kada sudovi utvrđuju nezakonitosti ili kada se oko zapošljavanja i radnih odnosa vode ozbiljni sporovi, tada se mora pitati tko snosi odgovornost.

Je li itko na KBF-u zbog toga akademski, crkveno ili moralno odgovarao? Jesu li oni koji su donosili sporne odluke ikada objasnili svoje postupke? Je li Fakultetsko vijeće raspravljalo o tim slučajevima kao o ozbiljnom pitanju institucionalnog integriteta ili samo kao o neugodnoj točki dnevnog reda? Jesu li veliki kancelari, bivši i sadašnji, tražili cjelovito izvješće o stanju?

U svakoj ozbiljnoj ustanovi sudski sporovi, osobito oni koji završe nepovoljno po instituciju, trebali bi biti povod za unutarnje preispitivanje. Ne za osvetu, ne za lov na vještice, nego za jasno utvrđivanje odgovornosti. Ako se to ne događa, onda se stvara dojam da pravila vrijede samo za slabije, dok se moćniji uvijek nekako izvuku u ime mira, ugleda ili “višeg dobra”. A to “više dobro” u crkvenom kontekstu često bude samo pobožno ime za običan institucionalni kukavičluk.

Što se smije pitati u katoličkoj ustanovi?

Ono što posebno zabrinjava nije samo sadržaj pojedinih slučajeva, nego način na koji se o njima govori ili ne govori. U Crkvi se često poziva na poslušnost, mir, jedinstvo i izbjegavanje sablazni. Sve to može imati smisla. Ali samo ako ne služi kao izgovor da se problemi ne rješavaju. Mir nije isto što i šutnja. Jedinstvo nije isto što i zatvaranje očiju. A sablazan ne nastaje onda kada netko postavi pitanje, nego onda kada se na ozbiljna pitanja uporno ne daje odgovor.

Zato je važno pitati: postoji li na splitskom KBF-u prostor za kritiku? Smiju li zaposlenici, profesori i suradnici upozoravati na ono što smatraju nepravilnostima bez straha od posljedica? Postoje li jasni mehanizmi zaštite onih koji prijavljuju probleme? Ili se i dalje njeguje kultura u kojoj se lojalnost instituciji mjeri spremnošću da se šuti?

To su pitanja koja nadilaze jedan fakultet. Ona se tiču načina na koji Crkva razumije vlastitu vjerodostojnost. Jer ako katoličke ustanove ne mogu podnijeti unutarnju kritiku, kako će onda uvjerljivo govoriti društvu o istini, pravednosti i odgovornosti?

Hoće li se sve opet gurnuti pod tepih?

Najveći problem splitskog KBF-a možda više nije nijedan pojedinačni slučaj. Problem je dojam kontinuiteta. Jedan slučaj mogao bi biti nesporazum. Dva slučaja mogla bi biti loše upravljanje. Ali ako se godinama nižu sporovi, prozivke, sudski postupci, otkazi, šutnje i nedorečena objašnjenja, onda se mora pitati postoji li na Fakultetu dublji obrazac.

Taj obrazac treba imenovati pitanjima. Zašto se problemi ne rješavaju javno i jasno? Zašto se čini da se odgovornost stalno premješta, od jednog dekana do drugog, od jednog velikog kancelara do drugog? Zašto se ljudi koji govore o mogućim nepravilnostima često doživljavaju kao problem, umjesto da se najprije provjeri ono na što upozoravaju? Zašto katolička ustanova, koja bi morala biti škola savjesti, tako često izgleda kao zatvoreni sustav samoodržanja?

Posebno je važno postaviti ta pitanja u trenutku kada se sve glasnije čuje da je opstanak splitskog KBF-a doveden u pitanje. Ako je to točno, onda je zadnji trenutak da se stvari prestanu skrivati iza fraza. Fakultet ne ugrožavaju oni koji postavljaju pitanja. Fakultet ugrožava eventualna nespremnost da se na pitanja odgovori.

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu mogao bi biti važno mjesto teološkog mišljenja, crkvene zrelosti i akademske ozbiljnosti. Ali za to nije dovoljna tradicija. Nije dovoljna ni crkvena zaštita. Nisu dovoljni svečani govori, liturgijska slavlja i akademske titule. Potrebna je vjerodostojnost.

A vjerodostojnost počinje ondje gdje institucija prestaje štititi vlastiti mir pod svaku cijenu i počinje odgovarati na neugodna pitanja.

Zato pitanje nije tko napada KBF u Splitu. Pitanje je mnogo jednostavnije i mnogo važnije: što se na tom Fakultetu doista događa, tko je za to odgovoran i tko će napokon imati hrabrosti reći istinu?

Ivan Horvat