Kad Bog sjedne za stol s otpisanima

Čovjek nije samo svoj pad ni najgora rečenica koja se o njemu može izgovoriti: evanđelje o Mateju otkriva Boga koji ne dolazi popisivati naše grijehe, nego dotaknuti rane iz kojih nas želi vratiti u život.

U seriji Game of Thrones Theon Greyjoy dugo ostaje zarobljen u najgorem što je učinio: izdajnik i kukavica. Bio je čovjek koji je prodao one koji su mu vjerovali samo da bi napokon postao netko u očima onih koji ga nikada nisu znali voljeti. Njegova krivnja nije mala i priča je ne pokušava uljepšati. Ali upravo zato njegovi kasniji trenuci imaju težinu: negdje ispod srama, straha, poniženja i razbijenog identiteta još postoji čovjek koji nije do kraja izgubljen. Čovjek je, očito, više od najgore rečenice koju se o njemu može izgovoriti.

Čovjek iza etikete

Evanđelje ove nedjelje počinje na sličnom mjestu: pred Matejem, carinikom, kompromitiranim kotačićem nepravednog sustava. Pred čovjekom kojega su svi već pročitali, osudili i smjestili u ladicu. Čovjekom čije je ime drugima već govorilo dovoljno. Nekad su se ljudi približavali bogovima noseći žrtve. Matej pred Isusa ne donosi žrtvu. On donosi sebe: svoju krivnju, svoju prazninu, svoje kompromise i život koji izvana možda funkcionira, ali iznutra više nema kamo. I baš njemu, za stolom na kojem je računao tuđe dugove i vlastitu izgubljenost, Isus kaže: „Pođi za mnom.“

Kakve to veze ima s nama danas?

Postoje naime ljudi koji izvana izgledaju kao da su dobro. Rade, odgovaraju na poruke, izvršavaju obveze, smiju se kad treba i znaju reći: „Sve je u redu.“ A zapravo su umorni do kostiju. Ne dramatično, ne filmski, nego tiho, iza pristojnosti i u rečenicama koje se ne izgovaraju. Kao da smo se naviknuli na društvo i vrijeme u kojem se od čovjeka očekuje da stalno funkcionira: uspješno, sređeno, učinkovito i po mogućnosti još duhovno stabilno. Civilizacija, eto, napreduje, samo čovjek sve češće ostaje bez daha.

U evanđelju ove nedjelje Isus vidi ljude. Ne masu, ne statistiku, ne „vjernike“, ne problem koji treba riješiti. Vidi izmučene i shrvane, „kao ovce bez pastira“. Mi često prvo vidimo ono što kod drugih ne valja: tko je pogriješio, tko ne pripada, tko nije dovoljno čist, dovoljno pobožan, dovoljno „naš“. Tako religijski ispravni ljudi gledaju Mateja. Za njih je on čovjek s pogrešne strane ulice, netko tko surađuje s okupatorom i zarađuje na tuđoj nesreći. Isus ga, međutim, ne gleda kroz moralni dosje, nego kroz ranjivost koju drugi više ne žele vidjeti. U njihovim očima on je slučaj; u Isusovim očima on je čovjek.

Zato mu Isus prilazi i kaže: „Pođi za mnom.“ Malo riječi. Bez uvoda, bez provjere karaktera, bez zahtjeva da najprije postane dostojan poziva. Pravo čudo ne događa se tek u Matejevu ustajanju, već u onom trenutku prije toga, kad Isus zastaje pred čovjekom kojeg su drugi već smjestili u ladicu, zatvorili je i na nju zalijepili ceduljicu.

Liječnik naših rana

Drugi skandal tek slijedi: Isus sjeda za stol s carinicima i grešnicima. Ulazi u prostor koji pristojni vjernici radije zaobilaze. Farizeji se sablažnjavaju, a njihovo pitanje nije nestalo s njima: zašto vaš učitelj jede s takvima? To pitanje i danas mijenja oblike, ali ne i narav. Čujemo ga u župama, obiteljima, komentarima, urednim crkvenim krugovima i malim privatnim sudnicama. Zašto njima dati prostor? Ne relativizira li se time istina? Isusov odgovor reže naše religiozne obrambene mehanizme: „Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.“ Bog dolazi kao liječnik, a ne kao inspektor. Njegov pogled ne traži uredne nalaze; zaustavlja se na ranama koje treba dotaknuti i iscijeliti. I zato dodaje rečenicu koja razotkriva srce Božje logike: „Milosrđa mi je milo, a ne žrtva.“

Tu pada naša najtvrdokornija religiozna zabluda: da se Boga može pridobiti učinkom, savršenstvom ili popisom zasluga. Bog nije nadređeni kojem donosimo izvještaj o duhovnoj produktivnosti. Ne traži religiju koja uredno čuva granice, a više ne prepoznaje lice. Traži srce koje se otvara milosrđu. Jer vjera bez milosrđa postaje hladna, opasna i vrlo brzo zadovoljna sobom. A od toga, čini se, ni pobožni ljudi nisu cijepljeni.

Isus tu logiku rastavlja upravo ondje gdje je najranjivija: za stolom s onima koji je ne mogu ispuniti. Ne proglašava grijeh nevažnim, već čovjeku vraća mogućnost života. Ozdravljenje počinje odnosom, a ne pravilnikom. Nitko se ne vraća u život tako što ga najprije uvjerimo da je nepoželjan.

Poziv koji dolazi do našeg stola

Zato je poziv Mateju poziv svima koji su umorni od glume da su dobro. Svima koji su se negdje izgubili pa se navikli na vlastitu izgubljenost. Svima koji su mir tražili ondje gdje ga nema: u novcu, priznanju, kontroli, tuđem odobravanju, savršenoj slici o sebi. Matej nije samo carinik iz evanđelja. Matej je svaki čovjek koji sjedi za svojim stolom, okružen dokazima da život izvana još nekako funkcionira, dok u njemu, tiho i gotovo posramljeno, čeka netko tko će ga pogledati drukčije.

Nitko od nas ne želi biti zauvijek sveden na najgore što je učinio. Nitko ne želi da ga se pamti samo po trenutku slabosti. Istina o čovjeku ne stanuje samo u njegovu padu; ona se otkriva i u onom tihom, nesigurnom pokušaju da, nakon darovane prilike, ponovno ustane.

Možda ozdravljenje počinje onog trenutka kad prestanemo čekati da najprije sve posložimo i dopustimo Bogu da nas vidi ondje gdje stvarno jesmo: ne u našoj najboljoj verziji, ne u času kad budemo dovoljno čisti, jaki i uvjerljivi, već sada, za stolom našeg zapetljanog života, u umoru koji skrivamo i u čežnji koja se još nije ugasila.

Isus ne kaže Mateju: promijeni se, pa ću te pozvati. Kaže mu: pođi za mnom, i taj će te hod promijeniti. U toj razlici počinje kršćanstvo: u susretu, u Božjoj spremnosti da uđe u kuću bolesnih i u milosrđu koje čovjeka vraća u život prije nego što ga je mogao zaslužiti. Zato ni Crkva, ako želi biti vjerna tom evanđelju, ne može biti klub moralno uspješnih. Ona je prostor ozdravljenja, zajednica onih koji pamte da ih je netko podigao kad više nisu mogli ustati sami, stol za umorne, ranjene, zapetljane i gladne novog početka.

Možda je zato pošteno zapitati se ove nedjelje: gledam li ljude očima farizeja ili Isusovim očima? Vidim li u drugome najprije prijestup ili mogućnost? Etiketu ili lice? Bolest ili čovjeka koji još može ozdraviti?

Ako u sebi nađem barem malo Mateja, umornog, zapetljanog, ali još uvijek sposobnog ustati, tada poziv „pođi za mnom“ nije rečenica iz dalekog galilejskog dana. To je riječ koja i danas dolazi do stola za kojim sjedim.