Koliko dugo bi jedan biskup trebao biti na čelu biskupije?

Katolička crkva prilično precizno zna kada bi jedan biskup trebao otići. Prema važećem crkvenom pravu, dijecezanski biskup s navršenih 75 godina pozvan je papi ponuditi odreknuće od službe, a papa potom odlučuje kada će ga prihvatiti.

Postoje, naravno, i izvanredne okolnosti u kojima biskup zbog bolesti ili nekog drugog ozbiljnog razloga može zatražiti razrješenje prije te dobi.

Između tih dviju mogućnosti, međutim, ostaje vrlo širok prostor o kojem se u Crkvi gotovo i ne razgovara.

Koliko bi, zapravo, jedan čovjek trebao biti na čelu iste biskupije?

Pitanje nije bezazleno. Biskup imenovan u svojim pedesetima može istu mjesnu Crkvu voditi dvadeset ili više godina. Netko imenovan ranije može ostati još dulje. Za to vrijeme mijenjaju se generacije svećenika, društvene okolnosti, pastoralni izazovi, politički sustavi, tehnologija, način na koji ljudi žive vjeru i odnos društva prema Crkvi.

Sve se može promijeniti, osim čovjeka koji tom promjenom upravlja.

To ne znači da je duga biskupska služba sama po sebi problem. Kontinuitet ima očite prednosti. Biskup tijekom godina upoznaje svoju biskupiju, ljude, župe, institucije i njihove probleme. Može pokrenuti procese kojima je potrebno vrijeme, graditi odnose i pratiti razvoj zajednice kroz više desetljeća. Neke se stvari u Crkvi jednostavno ne mogu napraviti u jednom mandatu od četiri ili pet godina.

Upravo tu, međutim, počinje druga strana priče.

Kada kontinuitet postane nepokretnost

Čovjek koji desetljećima vodi istu instituciju neizbježno je oblikuje prema vlastitom temperamentu, prioritetima i načinu razmišljanja. Istodobno i institucija oblikuje njega. Nakon dovoljno vremena lako nastane sustav u kojem iste osobe godinama ostaju dio istog kruga odlučivanja, određene ideje prestaju se propitivati, a kritički glasovi sve teže dolaze do mjesta na kojima se donose odluke.

Problem pritom ne mora biti ničija loša namjera.

Dovoljna je ljudska priroda.

Svatko od nas s vremenom razvija obrasce, navike i slijepe točke. Upravo zato suvremene institucije nastoje izgraditi mehanizme koji ne ovise samo o dobroj volji pojedinca. Vodstva se mijenjaju, odgovornost se preispituje, odluke evaluiraju.

Katolička Crkva pritom ima neobičnu situaciju: od župnika, pastoralnih vijeća, redovničkih zajednica i crkvenih ustanova očekuje različite oblike provjere, promjene i odgovornosti, dok dijecezanski biskup u pravilu ostaje na svojem mjestu sve dok ne dođe do dobne granice ili neke izvanredne situacije.

Zato bi možda trebalo prestati pitanje postavljati isključivo kao pitanje godina života.

Važnije je pitati što se događa nakon deset, petnaest ili dvadeset godina upravljanja istom biskupijom.

Biskup nije direktor, ali nije ni izvan svake provjere

Jedan od prvih prigovora ideji vremenskog ograničenja biskupske službe sasvim je razumljiv. Biskup nije direktor poduzeća koji dolazi na mandat, ostvaruje planirane rezultate i zatim odlazi. Katoličko razumijevanje biskupske službe daleko je dublje. Biskup je sakramentalno zaređen, povjerena mu je mjesna Crkva, a njegova služba uključuje poučavanje, posvećivanje i upravljanje zajednicom.

U simbolici Crkve zato postoji i biskupski prsten kao znak posebne povezanosti biskupa s njegovom mjesnom Crkvom.

Ipak, sakramentalna biskupska služba nije isto što i desetljećima upravljati jednom konkretnom biskupijom.

Crkva poznaje premještaje biskupa iz jedne biskupije u drugu. Poznaje pomoćne biskupe, biskupe koadjutore i umirovljene biskupe. Biskup koji prestane upravljati biskupijom ne prestaje biti biskup. Sama crkvena praksa, dakle, već pokazuje da odnos između biskupa i određene biskupije nije apsolutan ni neraskidiv.

Zato pitanje trajanja službe nije napad na autoritet biskupa. Radi se o pitanju kako taj autoritet sačuvati zdravim.

Možda rješenje ne bi trebala biti jednostavna odredba prema kojoj svaki biskup nakon, primjerice, deset godina mora napustiti biskupiju. Takav bi sustav bio previše mehanički i teško bi mogao uzeti u obzir razlike među biskupijama i ljudima.

Između automatskog odlaska nakon deset godina i gotovo automatskog ostanka do 75. godine postoji mnogo mogućnosti.

Jedna od njih mogla bi biti ozbiljna evaluacija nakon određenog razdoblja službe.

Tko danas može biskupu reći da griješi?

Zamislimo da se nakon deset ili petnaest godina upravljanja biskupijom provede ozbiljna i neovisna procjena. Ne anketa popularnosti i ne svojevrsni crkveni referendum o tome sviđa li se nekome biskup, nego promišljen proces u kojem bi se postavila vrlo jednostavna pitanja.

Kako biskup vodi biskupiju? Kako donosi odluke? Kako se odnosi prema svećenicima, zaposlenicima i vjernicima? Kako reagira na kritiku? Postoji li u biskupiji kultura dijaloga ili kultura straha? Jesu li financije transparentne? Kako se rješavaju sukobi? Jesu li oko biskupa ostali samo ljudi koji se s njim slažu? Postoje li problemi koji se godinama ne rješavaju upravo zato što su postali dio ustaljenog načina upravljanja?

Takva bi evaluacija prije svega mogla koristiti samom biskupu.

Jedan od najvećih problema svake moćne službe nije nužno moć sama po sebi. Problem nastaje kada čovjek s vremenom ostane bez ljudi koji mu mogu iskreno reći da griješi.

Što je položaj viši, to je manje takvih ljudi.

Biskup koji desetljećima vodi istu biskupiju lako može završiti okružen ljudima koji vrlo dobro znaju što želi čuti. Neki to čine iz straha, neki iz interesa, neki iz lojalnosti, a neki jednostavno zato što se s vremenom u svakoj instituciji nauči što prolazi, a što ne prolazi.

U takvom sustavu čak i dobronamjeran čovjek može izgubiti dodir sa stvarnošću.

Zato bi razumijevanje biskupske odgovornosti moralo uključivati i pitanje kome je, osim papi, biskup u stvarnom životu odgovoran.

Ne samo formalno, nego stvarno.

Tko mu može reći da nešto ne radi dobro? Tko ga može upozoriti da je izgubio povjerenje ljudi? Tko mu može pokazati da su odluke koje njemu izgledaju razumne proizvele dugogodišnje podjele, strah ili pasivnost?

Ako odgovor glasi da takvih ljudi nema ili da ih biskup ne mora slušati, problem nije samo u duljini mandata.

Problem je u sustavu.

Promjena nije kazna

U crkvenoj kulturi odlazak s neke službe još se prečesto doživljava kao poraz. Ako netko zatraži razrješenje prije propisane dobi, odmah se traže skriveni razlozi, sukobi i skandali. Kao da je jedini dokaz uspješnog služenja ostati na položaju što je moguće dulje.

Možda bi upravo tu trebalo promijeniti način razmišljanja.

Nakon petnaest ili dvadeset godina netko može biti izvrstan biskup, a ipak zaključiti da je za biskupiju dobro da dođe novi čovjek. Može imati snage za neki drugi oblik služenja. Može procijeniti da je zajednici potrebna nova energija, drugačiji pogled ili drukčiji način vođenja.

Takva odluka ne bi morala značiti neuspjeh.

Ponekad je upravo sposobnost da čovjek prepozna trenutak odlaska znak zrelosti.

Jednako vrijedi i za Crkvu. Institucija koja vjeruje da njezin život ovisi o jednoj osobi zapravo priznaje da nije uspjela izgraditi dovoljno zdrave strukture. Nijedna biskupija ne bi smjela biti toliko vezana uz karakter jednoga čovjeka da njegov odlazak izgleda kao kraj epohe nakon koje nitko više ne zna kako dalje.

Biskup je važan.

Biskupija, međutim, nije njegova.

I biskup je čovjek

Postoji na kraju još jedna dimenzija koju je lako previdjeti upravo zato što smo crkvene službe stoljećima obavijali snažnom simbolikom.

I biskup je čovjek.

Od njega se očekuje da bude duhovni vođa, upravitelj, poslodavac, javna osoba, krizni menadžer, teolog, komunikator i osoba koja donosi odluke o ljudima, novcu i institucijama. Mora se baviti pastoralom, nedostatkom svećenika, financijama, reorganizacijama, padom broja vjernika, slučajevima zlostavljanja, unutarnjim sukobima i sve složenijim odnosom Crkve i društva.

Pritom se često podrazumijeva da će tu odgovornost nositi desetljećima.

Teološki je moguće govoriti o službi, poslanju i pastirskoj odgovornosti. Ljudski je jednako potrebno govoriti o umoru, granicama i sposobnosti čovjeka da nakon dvadeset godina još uvijek vidi ono što bi netko novi možda odmah primijetio.

Možda zato Crkvi nije potrebna još jedna čvrsta dobna granica. Potrebna joj je kultura u kojoj se nakon određenog vremena može bez drame i bez straha iskreno postaviti pitanje: je li dobro da isti čovjek i dalje vodi ovu biskupiju?

Možda će odgovor i nakon petnaest godina biti isti: da, ovaj biskup treba ostati.

Crkva koja se boji čak i postaviti pitanje koliko dugo jedan čovjek treba imati toliku moć nad životom jedne mjesne Crkve, međutim, već je odgovorila na neko drugo, mnogo neugodnije pitanje.