Karl Barth o Mariji: djevičansko rođenje, milost i protestantski identitet

Zašto se jedan od najutjecajnijih protestantskih teologa 20. stoljeća toliko ozbiljno bavio Marijom? Karl Barth u biblijskoj pripovijesti o Isusovoj majci vidi važan ključ za razumijevanje Božje milosti, Krista i samoga protestantskog identiteta.

Barthovo razmišljanje o Mariji kao dio „paketa“ za obnovu protestantizma

U jesen 1921. Karl Barth (1886. – 1968.), koji je do tada služio kao reformirani župnik u Safenwilu u Švicarskoj, pozvan je u zvanje honorarnog profesora teologije u Göttingenu. Taj poziv, a time i početak Barthove akademske karijere, nije se dogodio na temelju stečene akademske titule doktorata ili habilitacije, nego je uslijedio zahvaljujući iznimno dobroj recepciji Barthova Komentara Poslanice Rimljanima iz 1919. – knjige koja je, iako ju je pisao radi vlastite duhovne izgradnje te izgradnje svojih prijatelja, odjeknula daleko šire.

Premda se Barth – dijelom i zbog atipičnog početka svojega akademskog puta – u odnosu prema svojim sveučilišnim kolegama često osjećao inferiorno, upravo je njegov opus ostavio neizbrisiv trag u protestantskoj teologiji, i to do te mjere da ga se naziva i protestantskom patristikom.

Za protestantsku teologiju dvadesetoga stoljeća Barthov opus predstavlja jedan od najupečatljivijih podsjetnika na namjeru reformacije. Ta je namjera, koju su sami protestanti – prema Barthu – barem djelomice bili zaboravili, bila navijestiti Isusa Krista kao živu Riječ Božju.

Taj se zaborav u protestantskoj teologiji, prema Barthu, događao u dvije inačice. Prva je bila biblicističko poistovjećivanje Svetoga pisma kao svjedočanstva o objavi sa samom objavom. Druga je novoprotestantsko poistovjećivanje objave s ljudskom religioznošću.

Važno je ovdje napomenuti da Barth u „paket“ mjera za obnovu protestantske teologije ubraja i razmišljanje o Mariji. Ne u smislu da se Marijin biblijski lik, koji je za protestante u međuvremenu već bio postao poput kakve izblijedjele freske, u žaru borbe protiv posljednjih preživjelih ostataka rimokatoličanstva unutar protestantizma još samo „premaže“ nekom zidnom bojom, nego upravo suprotno: kako bi se biblijska slika Isusove majke na stanovit način „restaurirala“.

U tom je smislu moguće kazati da je Barth jedan od rijetkih protestantskih teologa koji se nakon vremena reformacije sustavno bavio Marijinim likom.

O važnosti razmišljanja o Mariji za protestantski identitet svjedoči, među ostalim, i činjenica da Barth svoje promišljanje o Mariji smješta na sam početak svoje velebne Crkvene dogmatike, u Prolegomena. Pritom razmišljanje o Mariji započinje baveći se tematikom djevičanskog rođenja.

Djevičansko rođenje – govor o Bogu kao jedinom akteru spasenja

Biblijska pripovijest o djevičanskom rođenju kazuje nam ponajprije to da spasenje koje nas susreće u Isusu Kristu nije vezano ni uz kakve preduvjete.

Drukčije kazano, izričaj natus ex Maria virgine, kojim Apostolsko vjerovanje na sržan način izriče ono o čemu govori biblijska pripovijest, znači: ovdje je Bog na djelu, ovdje Bog čini nešto izvanredno, odnosno ovdje se dogodilo nešto što je ponad ljudskih mogućnosti te nešto za što nikakve ljudske predispozicije niti su postojale niti su trebale postojati.

Važno je imati na umu da za Bartha pritom nije riječ samo o izostanku bioloških predispozicija, u smislu da je preduvjet rođenja čovjeka spolni čin između muškarca i žene, nego o izostanku bilo kakvih drugih predispozicija.

U takve ljudske predispozicije, prema Barthu, mogla bi se ubrajati, primjerice, mogućnost biološke humane partenogeneze koja bi se dogodila u tom jedinstvenom Marijinu slučaju. Ili pak – kao što je to artikulirano u novoprotestantskom shvaćanju – Marijina iznimna pobožnost koja bi je disponirala da postane majkom na ovakav izvanredan i čudesan način.

To ne znači da Barth dovodi u pitanje tvrdnju da je Marija doista začela bez muža ili da je bila iznimno pobožna židovska djevojka. On naprosto kaže da nam pripovijest o djevičanskom rođenju poručuje ponajprije to da stvarnost našega spasenja ne počiva ni na nekim novim biološkim mogućnostima koje bi jednokratno bile aktivirane kod Marije ni na njezinim pobožnim kvalitetama.

Upravo stoga, prema Barthu, ključ za razumijevanje članka Apostolskog vjerovanja koji govori o djevičanskom rođenju nije njegov drugi dio, natus ex Maria virgine, nego prvi: conceptus de Spiritu sancto.

Jer u djevičanskom se rođenju ne radi o nekoj izvanrednoj ljudskoj mogućnosti, nego prije o nemogućnosti koju po sili Svetoga Duha prevladava sam Bog.

Za Bartha je tako pripovijest o djevičanskom rođenju pripovijest o Bogu koji može spasenje čovjeka započeti bilo gdje, bilo kada i na način na koji samo On to može. To je pripovijest o Bogu koji zalazi ondje gdje borave zaboravljeni i marginalizirani, u situaciju krajnje bijede, oskudice i svakovrsnih barijera životu (Lk 1,46 i dalje).

Pripovijest je to o Bogu koji obnovljenoga čovjeka podiže upravo iz situacije u kojoj za to nema preduvjeta, u kojoj to nitko ne očekuje i u kojoj su izgledi za takvo što zapravo nikakvi (usp. Lk 1,34: „Kako će to biti … jer se ja ne sastajem s mužem?“).

Uključivanje žene, isključivanje muškarca

U tom smislu Barth znakovitim smatra i to što Bog otvara novu stranicu ljudske povijesti uključujući ženu, a isključujući – barem u samome početku – muškarca.

Znakovitost se, prema Barthu, sastoji u tome što je – barem u nama poznatoj povijesti čovječanstva, a to je povijest patrijarhata – muškarac taj koji je kreator ljudske povijesti, dok žena u njoj ima sporednu i podređenu ulogu.

Stoga se Bog, protivno svim očekivanjima, odlučuje iz novoga početka ljudske povijesti isključiti muškarca kao onoga koji kreira ili si barem uzima pravo određivati živote drugih, a uključiti upravo jednu članicu sporedne skupine, one koja u pravilu ne kroji povijest. Sve to kako bi sam Bog započeo kreirati povijest otkupljenoga čovječanstva i stvorenja.

Stvaranje ex virgine ovoga novog čovjeka u tom je smislu donekle usporedivo sa stvaranjem u početku koje se dogodilo ex nihilo – ni iz čega.

Ipak, analogija nije potpuna. Jer ex virgine istodobno označuje i kontinuitet i diskontinuitet novoga stvaranja u odnosu na staro stvorenje.

Stvaranje novoga čovjeka, a time i novoga početka ljudske povijesti, ne događa se tako da Bog ovaj stari svijet i postojeće čovječanstvo uništi ili ignorira, prepuštajući ga njegovoj sudbini, kako bi novoga čovjeka – Isusa – podigao iz ničega.

Naprotiv, spasenje se događa konkretnom čovjeku, konkretnom čovječanstvu i konkretnoj ljudskoj naravi.

Štoviše, Bog se ovdje najbliskije približava postojećem čovječanstvu te se s njime sjedinjuje tako što iz tijela i krvi jedne konkretne, prave ljudske majke započinje stvarati novo čovječanstvo u kojemu je novi čovjek Isus prvina, odnosno prototip.

Pritom se Bog sjedinjuje s ljudskim rodom dotle da možemo reći kako Boga ne možemo pronaći nigdje drugdje doli u onome koga je rodila Marija. I obrnuto: u onome koga je rodila Marija ne susrećemo nikoga drugoga doli Boga samoga.

Utoliko je, za Bartha, i naslov Bogorodica ne samo dopušten nego i nužna kristološka pomoćna teza koja na sržan način opisuje Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka.

Uključivanje čovječanstva i potvrda istinskoga čovještva

O tome da Bog postojeće čovječanstvo ne ignorira, nego bezuvjetno i u cijelosti – i njegov ženski i muški dio – prihvaća te de facto otkupljuje u najsveobuhvatnijem smislu te riječi, govori, prema Barthu, „postupanje“ oko Isusova „isključenja“ i ponovnog „uključenja“ u Davidovo rodoslovlje.

Isus tako, prema Matejevoj (Mt 1,1-25) i Lukinoj (Lk 3,23-38) predaji, kao onaj koji nema ljudskoga oca, nije Josipov biološki sin. Ipak, premda nije Josipov biološki sin te tako ne može redovitim putem ući u Davidovo rodoslovlje, on u to rodoslovlje ipak ulazi, što naglašava i Poslanica Rimljanima (Rim 1,3).

Time ulazi i u rodoslovlje čitavoga ljudskog roda. Tu čvrstu povezanost s cijelim čovječanstvom na poseban način naglašava Luka, koji Isusovo rodoslovlje slijedi unatrag sve do samoga Adama.

Za Bartha je tako pripovijest o djevičanskom rođenju pripovijest o Bogu koji osuđuje staroga čovjeka i njegovu povijest utoliko ukoliko je to povijest nasilja, nepravdi i dominacije. Ne tako da je uništava, nego tako da tom istom čovječanstvu istodobno udjeljuje svoju milost i mogućnost novoga početka.

Sve što to staro čovječanstvo, predstavljeno u Mariji, može i treba jest biti tu i primiti ono što može dati i učiniti samo Bog. To je za Bartha osnovni smisao Marijina odgovora fiat.

Za Bartha tako pripovijest o djevičanskom rođenju na sržan i jezgrovit način govori o samoj biti navještaja spasenja.

Biblijska pripovijest o Mariji kao čuvar tajne spasenja i znak koji protestanti ne bi smjeli ignorirati

U skladu sa svime navedenim, Barth biblijsku pripovijest o Mariji, odnosno o djevičanskom rođenju, kvalificira kao svojevrsnog čuvara tajne spasenja, odnosno kao znak koji ukazuje na stvarnost spasenja.

Prema Barthu je upravo stoga pripovijest o djevičanskom rođenju – koju je, unatoč malobrojnim biblijskim tekstovima koji o njoj govore, s punim pravom izdvojilo i samo Apostolsko vjerovanje preuzevši je u sam tekst vjerovanja – iznimno važna za protestantski identitet.

Tomu je tako jer baš taj identitet – barem onako kako ga izražavaju reformacijska sola, odnosno reformacijski nauk o opravdanju grešnika – drži za sebe da se temelji na biblijskom svjedočanstvu o bezuvjetnoj milosti kojom Bog susreće čovjeka u konkretnoj situaciji oskudice i bijede te mu udjeljuje mogućnost novoga početka.

Upravo stoga protestantima nije mudro toga čuvara, odnosno taj znak, pokušati zaobići ili pokraj njega olako i suviše žurno proći.

Osobito nije mudro pripovijest o Isusovoj majci pokušati na neki liberalno-protestantski način modernizirati i pretumačiti u, primjerice, neku načelnu poruku o Božjoj milosti te je na takav način marginalizirati.

Neizostavnost svjedoka

Zbog čega, dakle, prema Barthu pripovijest o djevičanskom rođenju ne bismo trebali zaobilaziti ili je pokušati pretvoriti u neku načelnu poruku o Božjoj milosti te je nekako odvojiti od konkretnog ambijenta događaja koji se zbivaju oko jedne stvarne židovske žene?

Zašto bi takva domišljata igra bila posebno problematična baš za protestante? Zar ne bismo tako konačno dobili ono što nam je bitno: čistu poruku oslobođenu svih povijesnih, možda čak sporednih i relativnih detalja, a time samu tajnu bez njezinih čuvara i znakova?

Barthov je odgovor ovdje klasičan odgovor teologije reformacije, a može se sažeti na sljedeći način.

U kontekstu biblijske objave poruka lišena znakova i čuvara zapravo ne postoji. Tomu je tako jer objava o kojoj svjedoči Biblija nije pojava neke ideje, nego Bog o kojemu svjedoči Biblija uvijek progovara po konkretnim čuvarima i znakovima.

Ti konkretni čuvari i znakovi pripovijesti su živih ljudi koje Bog na različite načine susreće te koji, odgovorivši na njegov poziv, prenose drugima snagu susreta s Bogom i poziva koji iz toga susreta proizlazi.

Ti pak ljudi s konkretnim imenima, u čijim je životima zasjala Božja milost, i to tako da su i drugi po njima mogli susresti Božju zbilju, nazivaju se svjedocima.

Pritom kanonizacija Svetoga pisma kao svjedočanstva prvotnih svjedoka objave predstavlja čin kojim je Crkva kasnijih vremena priznala jedinstvenost, posebnost i mjerodavnost upravo tih prvotnih svjedoka i njihova svjedočanstva u odnosu na sva kasnija svjedočenja zajednice vjernika.

Stoga se onaj tko nije u stanju prepoznati Božju milost na licima tih konkretnih ljudi može lako naći u situaciji da promaši i samu tu zbilju.

Marija – posebna svjedokinja Božje milosti

Među tim prvotnim svjedocima istaknuto mjesto ima Isusova majka Marija.

Ona, smatra Barth, zajedno s Ivanom Krstiteljem predstavlja posebnu svjedokinju koja na stanovit način spaja Stari i Novi zavjet.

Poput Ivana Krstitelja, stoji na samom vrhu Staroga zavjeta te istodobno ulazi u Novi: kao posljednja svjedokinja onoga staroga, a prva novoga, kao svojevrsna „ulazna vrata božanske objave“ u Kristu.

Stoga je ne treba zaobilaziti, izbljeđivati niti pokušavati učiniti nekakvom anonimnom svjedokinjom. Naprotiv, treba joj kao istaknutoj svjedokinji, odnosno njezinu svjedočanstvu kao svjedočanstvu posebne Božje blizine te Božjega novog i bezuvjetnog početka s čovječanstvom, osigurati u kršćanskoj Crkvi dostojno mjesto.

Štoviše, onaj tko nije u stanju prepoznati odsjaj Božje zbilje na licu te posebne svjedokinje može se lako naći u situaciji da promaši i samu tu zbilju.

Istina, Barth ostavlja mogućnost da se do Krista stigne i zaobilazeći pripovijest o djevičanskom rođenju – jer u konačnici Bogu je moguće da se ljudi spase na različite načine, pa tako, primjerice, i izvan granica nama poznate Crkve, odnosno objave čije je prenošenje povjereno Crkvi.

To, međutim, ne znači da kršćanska Crkva smije olako i proizvoljno ukloniti ovaj članak iz svojega vjerovanja ili ga na bilo koji način predstavljati kao sporedan. Ako to netko i čini, preporučuje Barth, treba to činiti u svojoj privatnosti i kloniti se toga da na takav način poučava zajednicu vjernika.

Važnost razlikovanja između čuvara, odnosno znaka, i tajne

Premda gotovo da nema protestantskog teologa koji je nakon vremena reformacije toliko duboko, snažno i promišljeno progovorio o značenju Marijina lika te pripovijesti o djevičanskom rođenju kao što je to učinio Karl Barth, ne smije se smetnuti s uma da je Barth istodobno i vrlo oštar kritičar svake inačice hipertrofije vezane uz biblijsku pripovijest o Mariji, pripovijest o djevičanskom rođenju te uopće uz Marijin lik.

Za Bartha, naime, nije problematičan samo pokušaj odjeljivanja znaka i tajne, kao što se dogodilo, primjerice, u liberalnom protestantizmu, a što može voditi promašivanju samoga otajstva.

Jednako problematično, s obzirom na ishod da se promaši ono bitno, može biti i poistovjećivanje znaka i tajne.

U ovom slučaju rizik ne leži u tome što se tajna olako promašuje tako što se mimoilazi znak koji na nju ukazuje, nego u tome što se – na ovaj ili onaj način poistovjećujući znak i tajnu – zaustavlja na samome znaku.

Takvo poistovjećivanje, odnosno takvo zaustavljanje, poznaje, kaže Barth, različite inačice.

Poistovjećivanje „znaka“ i „otajstva“ u protestantskom biblicizmu i novoprotestantizmu

Među njima je poistovjećivanje znaka, odnosno svjedočanstva, s onim na što ono ukazuje u protestantskom biblicizmu, odnosno biblijskom fundamentalizmu, gdje se fokus stavlja na Marijin virginitet kao ključan element otajstva utjelovljenja, odnosno uvjet da se Isus rodi bez grijeha.

Tu se također nalazi novoprotestantska inačica fokusiranja na znak u obliku predstavljanja Marije kao izvanredne, pobožne žene koja se nalazi na samom vrhu razvoja čovječanstva te je kao takva podobna i zrela za izvanredno duhovno iskustvo poput nadnaravnog začeća.

Pritom novoprotestantizam za Bartha predstavlja samo svojevrsnu inačicu vulgarno-biblicističkog poimanja pripovijesti o djevičanskom rođenju.

Prednost rimokatoličke mariologije

Donekle je, prema Barthu, ovim dvjema inačicama analogna, ali ipak takva da ih svojom vrsnoćom i misaonom briljantnošću istodobno nadvisuje, rimokatolička inačica toga poistovjećivanja.

Rimokatolička mariologija razlikuje se od vulgarno-biblicističkog pristupa koji se fokusira na Marijin virginitet kao ključan element tajne utjelovljenja, odnosno kao preduvjet toga da se Isus rodi bez grijeha.

U tom smislu, napominje Barth, već srednjovjekovna teologija ključnim za razumijevanje tajne utjelovljenja, odnosno tajne Isusa kao novoga čovjeka, nije smatrala Marijino djevičanstvo.

Ono samo po sebi – budući da se grešnost odnosi na cijeloga čovjeka, a ne samo na njegovu spolnost – ne bi bilo dovoljan uvjet Isusove bezgrešnosti, a time ni toga da on bude prvina novoga čovještva.

Rimokatoličko se razumijevanje također razlikuje od novoprotestantskog pristupa koji kao ključan element otajstva utjelovljenja vidi Mariju kao iznimno pobožnu ženu, svojevrsni vrh religijskog razvoja čovječanstva, te tako podobnu za izvanredno duhovno iskustvo.

Prednost je rimokatoličke mariologije u tome što ona ključ utjelovljenja, odnosno ključ našega spasenja, vidi u samome Bogu – odnosno u njegovoj milosti. Ona tako jasno kaže da je tajna utjelovljenja te mogućnost rađanja Isusa po Mariji, kao novoga čovjeka, isključivo djelo Božje milosti.

U čemu je onda problem? Gdje se događa poistovjećivanje znaka i same stvari?

Problematičnost rimokatoličke mariologije

Prema Barthu, problem je u tome što je u rimokatoličanstvu Božja milost u konačnici shvaćena tako da – premda je njezin izvor sam Bog – njome na kraju raspolaže i čovjek.

Dakako, sve se to ne događa ni na vulgarno-biblicistički ni na novoprotestantski način. Takvo se shvaćanje, međutim, osigurava Dogmom o Bezgrešnom začeću iz 1854. godine: učenjem o izvanrednom Božjem zahvatu kojim je Marija već pri svome začeću bila očuvana od iskonskoga grijeha te tako predisponirana za zaručnički odnos s Bogom, na čemu se onda temelji i njezina uloga u posredovanju milosti.

Iako rimokatoličko poimanje Marije time jasno naglašava prvenstvo Božje milosti, njegov je ishod, odnosno svrha, prema Barthu, ta da Marija od one koju je Božja milost na poseban način susrela na koncu postaje njezinom posrednicom.

Marija tako od svjedokinje koju je Božja milost na poseban način susrela – te čije svjedočanstvo ima snagu pokrenuti na vjeru druge, ali ne zbog te svjedokinje same, nego zbog onoga na koga ona ukazuje, a to je Krist – postaje shvaćena kao posrednica te iste milosti.

Time se u konačnici događa, prema Barthu, biblijskom svjedočanstvu neprimjereno poistovjećivanje između znaka i tajne, odnosno između svjedoka i onoga na što taj svjedok ukazuje.

Neprimjereno je to, prema Barthu, ne samo biblijskom nego i starocrkvenom shvaćanju, u kojemu je – onako kako ga izražavaju sabori u Efezu i Kalcedonu – jedina uloga Marije uloga svjedokinje koja kao takva pogled sa sebe skreće na Krista.

U tom je smislu realno očekivati da će rimokatoličanstvo u dogledno vrijeme donijeti i dogmu o Marijinu uznesenju, naglašava Barth, predskazujući tako ovu mariološku dogmu gotovo dvadeset godina prije njezina donošenja.

To je, prema njegovu mišljenju, sasvim logična posljedica razvoja koji od biblijske pripovijesti o Mariji, koja ukazuje na Kristovo pravo božanstvo i pravo čovještvo te kao takva služi kao pomoćna teza (Hilfsatz) kristologiji, od Marije stvara zasebno područje teologije: mariologiju, koja je za Bartha problematična izraslina (Wucherung).

Povezanost između rimokatoličkog poimanja Marije i poimanja Crkve

Za Bartha je poimanje Marije upravo ogledni primjer poimanja milosti u rimokatoličanstvu, a time rimokatoličko shvaćanje Marije dobiva, prema Barthu, i mjesto središnje rimokatoličke dogme.

Razumijevanje Marije pritom je osobito važno za rimokatoličko razumijevanje Crkve i njezine uloge u posredovanju milosti.

Naime, rimokatoličko pozicioniranje Marije u odnosu na Božju milost – prema kojemu ona nije samo primateljica milosti, nego na neki način postaje i njezinom posrednicom – ide ruku pod ruku s rimokatoličkim pozicioniranjem Crkve kao posrednice milosti.

U tom je smislu bilo, prema Barthu, sasvim logično i to što je Dogma o Bezgrešnom začeću iz 1854. gotovo neposredno prethodila Dogmi o papinoj nezabludivosti iz 1870. godine.

Jer, respektirajući posredničku ulogu Marije, rimokatolici u konačnici respektiraju posredničku ulogu Crkve. Upravo je stoga protestantski „ne“ mariologiji ujedno i protestantski „ne“ posredničkoj ulozi Crkve.

Dakako, za protestante je Crkva, kao i Marija, bitna. Stoga, jednako kao što Mariju ne treba izbljeđivati i činiti anonimnom, ne treba umanjivati ni važnost Crkve.

Ona je zajednica svjedoka koji su susreli Božju zbilju te su kao takvi pozvani prenositi svjedočanstvo o toj zbilji. No kao ni Mariji, tako ni Crkvi nikada ne može pripasti neka uloga u posredovanju milosti.

Jer kao što je Marijino poslanje svjedočiti, tako je i poslanje cijele Crkve svjedočiti – i to na način da sa sebe kao svjedoka skreće pogled na Krista o kojemu svjedoči.

Što nas prema Barthu uči biblijska pripovijest o Mariji?

Mogli bismo tako reći da nas, prema Barthu, biblijska pripovijest o Mariji uči pažljivo slušati biblijske svjedoke i svjedokinje.

Ona nas također uči da, poput mudraca koji su se smjerno prignuli pred djetetom Isusom i običnom djevojkom koja ga je rodila, i mi pažljivo slušamo svjedoke i svjedokinje današnjice, obične žene i muškarce, te da „Duha ne gasimo“ niti se bavimo bilo kojim oblikom monopoliziranja pristupa objavi Božje zbilje.

U konačnici nas uči vjerovati u Boga koji djeluje među ljudima i po ljudima, u Crkvi i po Crkvi, ali bez posrednika kojima bi takvo posredništvo na bilo koji način bilo pridržano, nego suvereno – jednako kao što je suveren u svojoj vječnosti.