“Savršeni kao Otac”: Isus, Zakon i nijanse Božje pravednosti

Isus u Govoru na gori ne ukida Zakon, nego produbljuje njegov smisao. Lidija Matošević piše o Marcionu, Dekalogu, zapovijedima „ne ubij” i „ne čini preljuba”, velikim riječima i Božjoj pravednosti koja nas poziva da budemo savršeni kao Otac.

Matej 5, 17-48

17 »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. 18 Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. 19 Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

20 »Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.«

21 »Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. 22 A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.«

23 »Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, 24 ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.«

25 »Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. 26 Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«

27 »Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! 28 A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. 29 Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 30 Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.«

31 »Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. 32 A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.«

33 »Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. 34 A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. 35 Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! 36 Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. 37 Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.«

38 »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! 39 A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. 40 Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. 41 Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. 42 Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«

43 »Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44 A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45 da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. 46 Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? 47 I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?«

48 »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

Marcion i problemi s demiurgom

U drugom stoljeću veliku je popularnost u kršćanstvu stekao čovjek po imenu Marcion (oko 85. – 160.). Marcion, koji je podrijetlom bio iz Sinope (prema nekim predajama, čak i sin samoga biskupa Sinope), iz neosporne činjenice da u ovom svijetu ima puno nevolje, patnje i nepravde izveo je zaključak kako taj i takav svijet nije stvorio sam Svevišnji Bog, dakle, pravi i jedini Bog, već neko manje savršeno biće. A za to je biće Marcion upotrijebio izraz demiurg – riječ koja dolazi od grčke riječi δημιουργός (prema δῆμος, narod i ἔργον, rad, djelo), koja je u antici označavala graditelja, majstora, obrtnika, odnosno nekoga tko radi rukama. No, tako nam dalje govori Marcion, s obzirom na spomenuto stanje u svijetu, ovaj demiurg nije bio baš „prva klasa“. Nego, kao što bismo mi to rekli, više netko tko se, iako nije imao ni jasnu viziju, ni znanje, ni vještinu, uhvatio posla koji je očito nadilazio njegove sposobnosti. Poput nekoga tko je, kao što se to događa u našem svijetu, prošao „preko veze“ na kakvom javnom natječaju. Ili možda poput nekoga tko se, kao što to također ponekad biva, upustio u posao kojemu nije bio dorastao, jer je htio namiriti neki svoj unutarnji nedostatak ili kompleks.

No, prema Marcionu, problem s tim demiurgom ovdje ne staje. Jer, kao što svi mi dobro znamo, kada se netko uhvati posla kojemu nije dorastao, onda tu nedoraslost ponekad počinje nadomještati raznim represivnim mjerama. Poput, primjerice, nesposobnih državnika koji, umjesto da uređuju svoje države, nameću restrikcije, nekompetentnih roditelja koji djecu, umjesto da ih odgajaju, kažnjavaju, ili pak nesposobnih učitelja koji svoju nesposobnost objašnjavanja gradiva kompenziraju olakim „dijeljenjem“ loših ocjena. Tako je i taj, da ga tako nazovemo, nesposobni i iskompleksirani demiurg, kako bi ipak imao osjećaj da drži konce u rukama, počeo tom istom svijetu i čovjeku nametati stroge zakone i propise.

Bijeg od stvoritelja, Starog zavjeta i stvorenog svijeta

Nakon što smo sve ovo nabrojali, vrijeme je da Marciona upitamo o tome možemo li se uopće nekako izbaviti iz nesretnog usuda koji nam je donio jedan ovakav iskompleksirani nesposobnjaković?

Marcion kaže da nade ima. A tu nam je nadu donio Isus. Isus je, tako smatra Marcion, došao objaviti pravog Boga, Boga Oca koji je pun ljubavi i suosjećanja, te dokinuti kult demiurga, odnosno kult stvoritelja svijeta. Stoga i mi, ukoliko se želimo spasiti, trebamo ignorirati tog stvoritelja. A zajedno s time, ukoliko se želimo spasiti, trebamo odbaciti i Stari zavjet – jer, prema Marcionu, ta knjiga i ne govori ni o čemu drugome nego o tom bezosjećajnom i nesposobnom demiurgu. A konačno, valja nam, koliko je god to moguće, ignorirati i stvoreni svijet koji je ovaj nespretnjaković stvorio, te gledati nekako što brže iz njega „kliznuti“ na putu do vječnog cilja.

Školski primjer hereze

Marcion je školski primjer načina nastanka hereze. Dobro je podsjetiti se na to da riječ hereza dolazi od grčke riječi hairesis (αἵρεσις), što je moguće prevesti i kao izabir. Mogli bismo kazati da hereza nastaje kada se iz neke cjeline vjere probere ono što nekome toga časa odgovara (a ostalo se uglavnom ispusti), i onda se oko toga što se tako probralo sagradi vjersko učenje modificirano u odnosu na njegovu izvornu verziju. Dakle, muči nas neki problem, a zatim se u hrvanju s tim problemom uhvatimo za neke odabrane dijelove Biblije te, na osnovi tako odabranoga, a, više-manje, ignorirajući ostalo, izvučemo zaključak. Marciona je, primjerice, mučilo to što u svijetu ima puno patnje. A onda se uhvatio za izričaje poput onih iz Evanđelja po Luki u kojima je riječ o nepoznatom Ocu (Lk 10, 22), za Pavlove izričaje o suprotstavljanju zakona i milosti (npr. Gal 2, 16; Gal 3, 13; Rim 6, 14), o borbi tijela i Duha (Rim 7), o Bogu ovoga svijeta (2 Kor 4, 4). Potom je, više-manje ignorirajući ostale dijelove Svetog pisma, izveo svoje zaključke: odbaciti stvoritelja, Stari zavjet i stvoreni svijet. Zanimljivo je spomenuti kako Marcionova „redukcija“ nije stala na odbacivanju Starog zavjeta, već se ona na koncu protegla i na većinu novozavjetnih tekstova. Tako je kanon koji je Marcion u konačnici bio predložio sadržavao samo prerađenu verziju Evanđelja po Luki i deset Pavlovih poslanica.

Kršćanstvo je takva religija gdje je izuzetno važan pojedinac, njegova sloboda razmišljanja, njegova kreativnost i religijsko iskustvo. Ali jednako je tako važna i zajednica vjernika. Ne kao mehanizam koji guši slobodu pojedinca, nego kao mjesto gdje se, u zajedništvu s drugima koji vjeruju, i to počevši od lokalne zajednice pa do ekumene, stavovi pojedinaca odmjeravaju u svjetlu Božje riječi. I ondašnja crkva odmjerila je Marcionove stavove i izrekla mu jasno „ne“. I to s pravom.

Opravdana osuda

Jer pogrešno je Isusa, komu je Pismo stalno u ustima, pokušati razumjeti bez židovskog Pisma. A osim toga i opasno. Jer takvo umjetno odvajanje Isusa od judaizma može, primjerice, voditi u antijudaizam. Zanimljivo je ovdje samo kratko napomenuti da su Marcionove ideje postale inspirativne u vrijeme nacionalsocijalizma odnosno da je Marcion, premda to nije mogao ni sanjati, inspirirao nacističke ideje o tzv. arijevskom Isusu. Marcionov nas primjer stoga uvijek iznova podsjeća na važnost onoga o čemu govorimo s propovjedaonica (ili o čemu šutimo), kao i na važnost jasnoće rečenoga – kako se ne bi dogodilo da naše riječi (ili šutnju) upregne neka sumnjiva ideologija, postavivši pred njih kršćanski predznak.

Pogrešno je, također, iz činjenice da u našem svijetu ima patnje i loših stvari izvući zaključak da je ovaj svijet stvorio neki iskompleksirani demiurg. Jer Biblija nas uči da je ovaj svijet stvorio Bog koji je sam punina te koji, kao takav, ne stvara iz nekoga vlastitog manjka ili nedostatka, već iz izobilja ljubavi. Stoga Božje stvaranje treba razumjeti kao stvaranje prostora i vremena za drugoga i drugačijega, i to uz posvemašnju posvećenost i temeljitost ljubavi. Upravo je stoga sve što je stvoreno, kao što nam to opetuje tekst o stvaranju iz Postanka 1, stvoreno dobro. Posvećenost i temeljitost Božje ljubavi posebno do izražaja dolazi pri stvaranju čovjeka. U tom je smislu dobro podsjetiti da Bog ovdje namjeru stvaranja izriče u formi plurala: „načinimo čovjeka“. Kako god ovaj plural tumačili – plural veličanstva (pluralis majestatis), razgovor u Trojstvu, pozivanje nebeskog zbora da na poseban način prisustvuje ovom trenutku – njegova upotreba sugerira da je za Boga i nebo stvaranje čovjeka bio jedan poseban trenutak.

I na kraju, pogrešno je – a to nas ujedno uvodi u tekst evanđelja koje je pred nama – kazati kako su zapovijedi koje je Bog dao čovjeku neki paket hirovitih mjera kojima se htjelo popraviti nešto što se „zabrljalo“. Naprotiv, Bog daje zapovijedi čovjeku jer ga, kao onaj koji ga je sam oblikovao (Post 2, 7), dobro poznaje. Poznaje, primjerice, njegovu kvalitetu i snagu. Zna koliko je inteligentan, kreativan, sposoban upravljati stvorenjem, sposoban ulaziti u odnose s drugim ljudskim osobama, a konačno, kao jedino biće koje može imati religiju, i u odnos s Bogom (Post 1). No jednako tako, poznaje i njegovu ranjivost i osjetljivost, njegove „lomljive“ i „mekane“ dijelove, njegove kosti, srce i bubrege (Ps 139; Heb 4, 13). Bog tako, primjerice, zna da se tom finom čovjeku koji je jedini od svih bića sposoban za odnos s Bogom, može dogoditi da svoju čežnju za Bogom, koju nije moguće samo tako ugasiti, namiri koječim i pritom čak padne ispod razine ljudskog dostojanstva. Kao, primjerice, Izraelci u pustinji koji su, nemogavši izdržati osjećaj praznine koja je nastala odlaskom Mojsija na brdo Sinaj kako bi primio Božje zapovijedi, zamijenili Boga zlatnim teletom (Izl 32). Ili pak situacije raznih „teladi“ tijekom povijesti čovječanstva kojima se pokušavalo ispuniti osjećaje praznine na osobnoj ili društvenoj razini – poput promatranja Hitlera kao Božjeg glasa njemačkom narodu, poput veličanja Josipa Broza Tita u doba komunističkog režima u Jugoslaviji, poput raznih inačica obožavanja domovine i naroda, ili pak poput obožavanja novca kao vrhovne vrijednosti. Zna Bog i to da se taj čovjek, za koga je toliko važno zajedništvo s drugim ljudskim bićima, lako može naći u situaciji bolno ruiniranih međuljudskih odnosa.

Dva brda

I baš zato, kako ne bi pao ispod razine ljudskog dostojanstva te polomio i razorio svoje bitne odnose, Bog tom čovjeku daje Zakon. Nakon pažljivog razmišljanja i odvagivanja. U tom je smislu upravo veličanstvena slika Boga koji provodi s Mojsijem četrdeset dana na brdu Sinaj (Izl 24, 18). Imajući u vidu da broj četrdeset u Bibliji simbolizira puninu vremena potrebnog za temeljito odvagivanje i dozrijevanje, mogli bismo reći da si je ovdje sam Stvoritelj uzeo dovoljno vremena za promatranje toga svog posebnog stvorenja, za razmišljanje o tome što je za to njegovo posebno stvorenje doista bitno te na koji način tom stvorenju to priopćiti.

I iz tog Božjeg pažljivog promišljanja proizlaze dvije ploče Dekaloga. Prva, na kojoj se nalaze četiri zapovijedi koje čuvaju ljudski integritet glede odnosa prema Bogu, te čovjeku u osnovi poručuju kako nikada i ni pod koju cijenu ne smije dopustiti da ga bitno određuje išta manje od samoga Boga. Na drugoj se pak ploči nalazi šest zapovijedi koje čuvaju ljudski integritet u odnosu prema bližnjemu te čovjeku poručuju kako mu, ukoliko ne želi da mu se život uruši, valja voditi računa o vlastitoj osjetljivosti i osjetljivosti svojih bližnjih.

Na brdo nas vodi i navedeni tekst iz Evanđelja po Mateju. Ovaj put na neko brdo – ne znamo o kojemu je točno riječ – u okolici Galilejskog jezera. I na tom brdu sjedi sam Bog, mogli bismo reći sam Stvoritelj. Jer, kao što nas uči Sveto pismo, Isus jest od vječnosti pravi Bog te Onaj koji je bio djelatan pri stvaranju, odnosno onaj po komu je sve stvoreno (Iv 1, 1-2). I taj Isus, sasvim suprotno Marcionovoj tezi, jasno kaže: „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim“ (Mt 5, 17). Ako pak netko želi po Božjem zakonu probirati i izbacivati dijelove, taj, tako barem izgleda iz Isusovih riječi, ne čini neku veliku uslugu čovječanstvu. Štoviše, u kraljevstvu Božjem, a to znači u svijetu autentičnih vrijednosti koji dolazi s Isusom, takve mu proizvoljne inovacije i probiri neće biti baš visoko vrednovane. Štoviše, prema Isusovim bi mu se riječima moglo dogoditi da u tom kraljevstvu bude najmanji (Mt 5, 19). No, izgleda da su za Isusa daleko veći problem oni koji se pretvaraju da za Božji zakon mare i poštuju ga, no pritom njihova pravednost nikako da nadiđe pravednost pismoznanaca i farizeja. Oni su tako poput nekoga komu neka osoba s ljubavlju i puno razmišljanja preda vrijedan dar u kojemu bi svakoga dana mogao otkriti neku novu dimenziju – jer Sveto pismo nas uči da Božji zakon, koji obnavlja dušu, srce veseli i oči prosvjetljuje (Ps 19, 12-13), jest upravo takav jedan dar – a on sve to onako ovlaš pogleda i kaže: „znam što je unutra“. A pritom se ne udostoji ni pošteno otvoriti poklon, a kamoli razmisliti na koje sve načine ovakav dar može biti upotrijebljen, a osobito u složenim životnim situacijama.

Isus ovo demonstrira na primjeru dviju zapovijedi s druge ploče. To su zapovijedi „ne ubij“ te „ne čini preljuba“.

Ne ubij

Isus tako na dublje poniranje i zagledavanje u sebe poziva sve one, ili, bolje kazati, sve nas koji zapovijed „ne ubij“ shvaćaju plošno. Kao da smo pristupili kakvoj brzinskoj ispovijedi kako bismo formalno zadovoljili propis te mogli, brže-bolje stavljajući problem ad acta, zaključiti: „Budući da u konačnici nisam nikomu izravno oduzeo život, ovu sam zapovijed zadovoljio.“

A pritom zaboravljamo da ubijamo, ili barem započinjemo proces ubijanja svojih bližnjih, kada god na bilo koji način izravno ili neizravno ugrožavamo njihovu dobrobit. Mogli bismo reći, već i onda kada nekoga od naših bližnjih mrko, poprijeko, zlobno ili svisoka pogledamo i oslovimo (Mt 5, 21-22). Ubijati tako možemo, ili barem započeti ubijati, pogledom, ljutnjom, verbalno „dijeleći“ sve i svašta svojim ukućanima. Ubijati tako možemo, ili barem započeti ubijati, stvarajući situacije u kojima svi oko nas – bilo ukućani, bilo kolege ili podređeni na poslu – moraju živjeti u strahu i nelagodi te hodati kao „po jajima“. Ubijati možemo, ili barem započeti ubijati, i ponižavanjem, ruganjem, tzv. „bullyingom“ ili danas još raširenijim „cyberbullyingom“. Ubijati možemo, ili barem započeti ubijati, i neodgovornim korištenjem darova koje nam je Bog dao: npr. korištenjem elokventnosti za tzv. male ili velike „pobjede“ u komunikaciji s najbližima, za „ušutkavanje“ slabijih. Ubijati, ili barem započeti štetne društvene procese koji mogu završiti situacijama koje ugrožavaju i ruiniraju ljudske živote, možemo i uprezanjem vlastitih sposobnosti govora i uvjeravanja u problematične političke pa i ratne agende. Primjerice, uprezanjem svojih sposobnosti govora i uvjeravanja u stvaranje raznih političkih dogovora – a takvima smo svjedočili u prošlim desetljećima i u našoj regiji – koji podrazumijevaju prisilna preseljenja (tzv. humana preseljenja). Ubijati, ili barem započeti ubijati, možemo i lošim, neodgovornim ili čak zlonamjernim savjetom – bilo u sklopu kakvog površnog pastorala, šarlatanskog duhovnjaštva ili pak neodgovorne psihoterapije. Ubijati možemo i kada pokušavamo biti duhoviti, odnosno kada se – poput onog radijskog voditelja iz čuvenog filma Kralj ribara – „samo šalimo“, a pritom uopće ne razmišljamo o tome „koliko je zapravo sati“ u glavi i duši onoga s kime smo odlučili zbijati šale. Naposljetku, ubiti možemo čak i tada kada ne učinimo ništa loše, već samo propustimo učiniti dobro ili pak propustimo pomoći nekomu tko je u nevolji, u progonstvu, u neimaštini ili bolesti.

Ono na što nas tekst evanđelja upozorava jest da nam se vrlo lako može dogoditi da naša površnost i plošnost glede ove Božje zapovijedi zadobije takve razmjere da njezino kršenje prijeđe u svojevrsnu rutinu. Štoviše, da takvo kršenje više čak ni ne primjećujemo. I to do te mjere da nas ono ne ometa ni u našim vjerskim obredima, ritualima ili vjerskom zanosu. Štoviše, da nam se može dogoditi da „stojimo pred žrtvenikom“ – a to znači pred mjestom koje, uz predanje Bogu, simbolizira i svijest o važnosti međuljudskih odnosa – mirne duše te istovremeno dok traju i nastavljaju se situacije u kojima na ovaj ili onaj način, bilo činom, bilo propustom, ugrožavamo dobrobit svojih bližnjih. Gotovo poput onih dobrostojećih članova zajednice u Korintu koji su, za vrijeme samog blagovanja Večere Gospodnje, iskazivali sebičnost i ravnodušnost prema članovima zajednice slabijeg imovinskog i socijalnog statusa, i to time što je objed tijekom kojega ili neposredno nakon kojega se pristupalo Večeri Gospodnjoj (tzv. agape) za ove dobrostojeće kršćane bio daleko obilniji i kvalitetniji nego za siromašnije članove zajednice (usp. 1 Kor 11, 17-22).

A upravo kako nam se nešto takvoga ne bi dogodilo, te kako iz naše neosjetljivosti ne bi proizašla stradanja na sve strane, Isus nas poziva da žurno i znakovito „podignemo ljestvicu“ osjetljivosti za naše bližnje. Te da, ako samo i naslutimo da u nekom od naših odnosa ima potencijalnih problema – da se netko osjeća zakinut, nesaslušan, povrijeđen ili ogorčen, da se nekome u našoj blizini ili društvu čini nepravda – takav problem ne podcjenjujemo te njegovo rješavanje ne odgađamo. Već da, dok je to još moguće tj. dok smo s onima koji se na ovaj ili onaj način smatraju zakinutima još uvijek na zajedničkom putu (usp. Mt 5, 25), bez odgađanja pokušamo postići izmirenje. Pa čak i ako nam se čini da od toga ima puno prečih stvari – kao što je primjerice „prinošenje dara“ na hramski žrtvenik ili pak na kakav žrtvenik stvaranja boljeg svijeta. Jer ako – iz kojih god uzvišenih i opravdanih razloga – problem podcijenimo, moglo bi nam se lako dogoditi da on eskalira u teško popravljivu ili čak nepopravljivu štetu. Te da naše živote i živote naših bližnjih, pa i društva, zadugo pretvori u svojevrsne tamnice u kojima pojedinci pa i cijele društvene zajednice čame zatočene u osjećajima krivice, ljutnje, frustriranosti, ogorčenosti i promašenosti (Mt 5, 23-26).

Ne čini preljuba

Na posebnu osjetljivost Isus poziva glede zabrane preljuba. Pritom nas odvraća od toga da ovu zapovijed pretvorimo u kakav površni formalizam gdje se „hvata na djelu“ pa i progoni one (u Isusovo su vrijeme na udaru ponajprije bile žene) koji su se u ovako nešto upustili. Isus nam pogled skreće na puno dublji problem. A to je problem pogleda s požudom (Mt 5, 28). Požuda u ovom slučaju ne znači zdrav i prirodan osjećaj privlačnosti, već takav odnos prema drugom spolu (bilo u braku, bilo izvan braka) gdje onog drugog ili drugu tretiraš gotovo isključivo kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih potreba. Kakvih god: seksualnih, emocionalnih, karijernih, materijalnih, potreba za kontrolom. A pritom osobu pored sebe niti vidiš, niti uviđaš njezinu vrijednost, niti te zanimaju njezini snovi i njezine potrebe. A kada ta osoba u nekom trenutku kaže ne mogu više, napraviš dramu, kaos, ucjenjuješ, prijetiš ili pak, brže-bolje, tražiš nekog drugoga tko će adekvatnije zadovoljiti tvoje sebične potrebe. Nije na odmet ovdje napomenuti da bismo kao kršćani trebali znati da je čovjek (za razliku od ostalog stvorenja: npr. nežive prirode, biljaka i životinja), jedino Božje stvorenje koje ne smije biti svedeno na sredstvo, odnosno upotrijebljeno kao sredstvo za postizanje nekog cilja: bilo medicinskog, bilo političkog, bilo cilja u smislu zadovoljavanja sebičnih potreba drugog ljudskog bića. Jer, ukoliko to zaboravimo u našim bliskim odnosima, sasvim je svejedno hoće li priča završiti kakvim otpusnim listom, nečijom tihom patnjom ili pak bludništvom.

Ne precjenjuj se

A kada postanemo svjesni da stvari u odnosu s našim bližnjima nisu baš tako jednostavne – štoviše da nam se lako može dogoditi da se „poskliznemo“, ogriješimo o pravednost, ugrozimo nečiji integritet, dobrobit i dostojanstvo – onda se, tako nas uči Isus, trebamo kloniti velikih riječi. Poput zaklinjanja (Mt 5, 33-36), gdje olako obećajemo ili tvrdimo ovo ili ono o sebi te pritom za svjedoka pozivamo Boga, nebo, kršćanske vrijednosti, ljubav prema domovini. A osobito se, usudila bih se reći, ovakve inflacije riječi trebamo kloniti ako mislimo da se bavimo nekim duhovnim pozivom. Jer uz takav poziv ide određena doza patnje, samokritičnosti pa i nesigurnosti. Štoviše, i određena doza zamuckivanja – sjetimo se samo Mojsija koji je mucao, a za koga Biblija kaže da je, unatoč tome što je mucao (ili možda baš zato), bio najveći od svih proroka (Pnz 34, 10). Stoga me uvijek iznova nekako ispuni sumnjičavošću kada susretnem osobe koje se razmeću frazama poput „Bog me poslao ovamo i onamo“, a pritom je, kada se izbliza pogleda, teško uočiti istaknutije rezultate njihova „duhovnog“ rada. Dakako da se razmetanja i inflacije riječi kod pozivanja na Boga, domovinu, ove ili one vrijednosti trebaju kloniti i oni koji se nalaze na pozicijama ili se bore za pozicije moći na kojima će upravljati javnim dobrima. Stoga i za njih vrijedi Isusov savjet: umjesto da se razmeću parolama gdje pozivaju za svjedoka Boga, domovinu, kršćanske vrijednosti i humanost, ili pak obećanjima koja neće moći (ili možda čak niti ne namjeravaju) ispuniti, neka nastoje biti skromni, realni i iskreni. Pred Bogom, pred sobom, pred vjernicima u svojim crkvama, pred širom zajednicom. Te da tako njihovo „da“ bude „da“, a njihovo „ne“ bude „ne“. Jer kao što Isus uči, sve što je više od toga, dolazi od Zloga (Mt 5, 37).

Savršeni kao Otac

I na kraju, ukoliko doista želimo razumjeti dubinu Božje pravednosti – riječ je o pravednosti opisanoj hebrejskim izrazom צְדָקָה (cedakah ili ṣəḏāqāh), a koja vodi računa o ranjivosti naših bližnjih te koja nam kaže da je pravedno kada nekome nešto učinimo ili dajemo ne zato što on to zaslužuje, već zato što je u potrebi – Isus nas u ovom tekstu uči da ćemo morati nešto promijeniti ne samo ondje gdje mi griješimo i zakidamo svoje bližnje, nego i u situacijama u kojima mislimo da netko zakida nas.

Gdje je netko prema nama grub ili pokušava prisvojiti nešto naše (primjerice košulju), ili naprosto stalno nešto potražuje, gnjavi nas, prema nama je bezobrazan, neprijateljski raspoložen, oduzima nam vrijeme tako što traži da s njime putujemo (Isus kaže „jednu milju“). I u takvim situacijama, tako nas uči Isus, treba naučiti „popustiti“ pa čak i moliti za one koji se prema nama tako odnose. Ne kako bismo se uživjeli u ulogu žrtve koju netko doživotno zlostavlja (jer to bi zacijelo bilo bolesno), već kako bismo se u molitvi približili srcu Oca čije sunce izlazi nad zlima i dobrima (Mt 5, 38-47). Kako bismo u molitvi, za koju je dobro da ponekad bude spojena i s postom – a post ne znači samo odricanje od hrane, već i odricanje od čvrstih stavova o drugome i drugačijemu – tog drugog i drugačijeg napokon uistinu vidjeli, razumjeli i shvatili da mu je možda teže nego nama. Primjerice, da je grub jer su prema njemu bili grubi neki drugi ljudi. Da stalno nešto potražuje i želi nešto tuđe jer tako možda namiruje nedostatak ljubavi iz djetinjstva. Da nas gnjavi da s njim odhodamo tu milju jer je zapravo usamljen ili se silno boji nečega što ga čeka na putu te smo mu tako nasušno potrebni kao suputnici te s njime zato trebamo produžiti i drugu milju. Da je prema nama raspoložen tako neprijateljski – priča svašta ili se prema nama tako nekako čudno drži – jer možda nije imao tako dobre šanse za obrazovanje, za posao ili za neki drugi oblik blagostanja koje mi uživamo.

Jer tek kada shvatimo i prihvatimo zbog čega je netko takav kakav jest, može početi promjena i poboljšanje u međusobnim odnosima.

Sursum corda (Podignimo srca)

Puno nam je toga Isus rekao u ovom tekstu. Ne kako bi nam izazvao stres, grižnju savjesti, osjećaje da se nalazimo pred zapravo neostvarivim životnim zadatcima koji kršćanstvo mogu pretvoriti u religiju neprestanog izmjenjivanja straha i krivnje. Već kako bismo cijeli splet promašaja – bilo da je riječ o osobnim promašajima ili pak o promašajima društva, naroda ili vjerničkih sredina kojima pripadamo – sagledali pred prijestoljem milosti te mogli poput Izaije iskreno reći: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!“ (Iz 6, 5). Ali jednako tako, poput Izaije, pred tim istim prijestoljem milosti iskusiti pročišćenje i oprost: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten“ (Iz 6, 7). Tako da umjesto okrivljavanja bilo sebe samih, bilo društva, naroda, crkve u kojoj živimo ili pak opravdavanja istih, pred Bogom mognemo preuzeti odgovornost za vlastite živote i živote svojih sredina te reći: „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6, 8).