O Mardešiću u Splitu iliti što će nam teologija kada ionako imamo Katekizam?

Pretprošlog sam tjedna u Splitu sudjelovao na znanstvenom skupu posvećenom Željku Mardešiću, jednom od onih koji su imali dovoljno intelektualne hrabrosti propitivati i vlastitu vjersku zajednicu.

Dva dana sociolozi, teolozi, filozofi i povjesničari razgovarali su o religijskom nacionalizmu, koncilskoj obnovi, mirotvorstvu, položaju žena i budućnosti Crkve. Izlaganja su bila kvalitetna, rasprave otvorene, a neslaganje se nije doživljavalo kao dokaz nečije nevjernosti. U našim prilikama već je i to gotovo revolucionarno iskustvo.

Ipak, dok sam slušao te razgovore, nametalo mi se pitanje koje nije imalo veze s njihovom znanstvenom kvalitetom: tko će sve to čuti? Koliko će tih spoznaja doprijeti do župnih zajednica, pastoralnih vijeća i biskupijskih ureda, a koliko će završiti u zbornicima koje će uglavnom čitati ljudi koji ionako slično razmišljaju? Jer dok akademija ozbiljno propituje odnos religije i društva, u dijelu crkvene svakodnevice još se uvijek nude jednostavni odgovori na pitanja koja ljudi odavno više ne postavljaju.

Sjetio sam se pritom rečenice koja se pripisuje jednom našem (nad)biskupu: „Što će vam teologija kada ionako imamo Katekizam?” Nije mi poznato u kakvim je okolnostima izgovorena, ali teško je pronaći bolju ilustraciju mentaliteta kojemu je mišljenje suvišno čim postoji službeni odgovor. Katekizam je važan prikaz crkvenog nauka, no prilično je bizarno godinama školovati teologe, a onda se ponašati kao da su kvar u sustavu.

Možda je još neugodnije pitanje odgovara li nekima zapravo takvo stanje. Vjernik koji poznaje vlastitu tradiciju, razumije Evanđelje i razlikuje crkveni nauk od nečijeg privatnog mišljenja znat će da i onaj koji često govori o Bogu ponekad zapravo govori samo o sebi. Teže ga je zastrašiti, impresionirati titulom ili uvjeriti da je poslušnost isto što i odustajanje od vlastite savjesti. Poput Dostojevskijeva Velikog inkvizitora, spremni smo braniti kršćanstvo čak i od samoga Isusa Krista, samo da nam ne pokvari sliku Boga koju smo sebi stvorili.

Ni akademija, naravno, nije bez odgovornosti. Teolozi koji razgovaraju isključivo međusobno, jezikom koji razumije samo njihov uski krug, teško mogu očekivati da će mijenjati pastoralnu stvarnost. No jednako je problematična Crkva koja teologe rado poziva na svečane obljetnice, sve dok netko od njih ne shvati da bi ono o čemu se ondje govori možda trebalo i primijeniti.

Mardešića je lako citirati kada više ne može postavljati neugodna pitanja. Mnogo je teže ozbiljno prihvatiti njegovu misao da se vjernost Evanđelju ne dokazuje društvenom moći, nego spremnošću vlastite navike podvrgnuti kritici. Iz Splita sam se vratio zahvalan zbog svega što sam čuo, ali i s nelagodom da Crkvi u Hrvatskoj ne nedostaje toliko kvalitetnih teoloških odgovora koliko spremnosti da čuje pitanja koja bi mogla promijeniti način na koji se njome upravlja.

Objavljeno u Večernjem listu (8. 11. 2026)