Život nije generalna proba

Ponekad smo toliko zaokupljeni životom koji tek treba početi da ne primjećujemo onaj koji nam upravo prolazi. I ljude koji neće zauvijek čekati da za njih pronađemo vremena.

Neko sam se vrijeme ponašao kao da je život koji živim tek generalna proba za onaj pravi, koji će početi čim se okolnosti malo poprave. Kad završim ovo, kad riješim ono, kad napokon dođe razdoblje u kojemu neću morati žuriti s jednog mjesta na drugo… Obveze su se uredno nizale, kalendar je bio popunjen, a ja sam, uvjeren da samo trebam izdržati još nekoliko napornih mjeseci, za kasnije ostavljao vlastiti život i, nažalost, ljude do kojih mi je bilo stalo. Dugo nisam htio priznati da mi je u toj neprestanoj zaposlenosti bilo i nečega utješnog. Dok god sam imao što raditi i dok god me netko trebao, nisam se morao previše pitati što je zapravo potrebno meni. Život se, međutim, nastavio odvijati bez mojega dopuštenja, a ljudi za koje sam vjerovao da će me razumjeti i strpljivo pričekati imali su svoje živote, svoje brige i vrijeme koje je prolazilo neovisno o mojim planovima.

I mudre djevojke su zaspale

U današnjem evanđelju deset djevojaka čeka zaručnika. Pet ih je ponijelo dovoljno ulja za svoje svjetiljke, pet nije, a kako se njegov dolazak odužio, događa se nešto preko čega olako prijeđemo: svih deset utone u san. Čak i one mudre, pripremljene, uzorne i fine djevojke. Ali Isus im ne predbacuje što su zaspale, premda smo mi odavno naučili osjećati krivnju čak i onda kada jednostavno više nemamo snage. I sam sam se naviknuo biti onaj koji će se nekako snaći i izdržati još malo, pa mi je trebalo vremena da priznam kako mi ponekad ne treba još jedna obveza, nego netko pred kim ne moram biti snažan. Možda upravo zato danas drukčije čitam ovu prispodobu: pet djevojaka nije bilo mudrije zato što su manje posustajale, nego zato što su se pripremile za čekanje koje će potrajati dulje nego što su očekivale.

U toj se priči osjeća i nemir prvih kršćana.

“Ali Isus je rekao da će se vratiti. Gdje je?”

Godine su prolazile, neki su već umrli, a ono što se činilo tako blizu sve se više udaljavalo. Matej piše zajednici koja je učila živjeti između obećanja i njegova ispunjenja, između nade koja ju je održavala i stvarnosti koja se nije previše obazirala na njezina očekivanja. Malo što čovjeka može toliko iscrpiti kao čekanje kojemu se ne nazire kraj, pogotovo kada je u njega uložio ono najbolje od sebe.

Kada Bog zatvori vrata

No ono što slijedi nakon dugog čekanja mnogo je neugodnije od samoga čekanja. Pet djevojaka vraća se prekasno, vrata su zatvorena, a zaručnik im odgovara: „Ne poznajem vas.” Teško je povezati zatvorena vrata s Isusom koji je sjedio za stolom s prezrenima, prilazio onima koje su drugi izbjegavali i u ljudima od kojih su ugledni vjernici okretali glavu prepoznavao dostojanstvo koje im nitko nije mogao oduzeti. Nepošteno bi bilo izbrisati neugodne riječi samo zato što se ne uklapaju u našu predodžbu o Bogu. Matejeva prispodoba ozbiljno govori o odgovornosti za vlastiti život i o mogućnosti da propustimo susret za koji smo mislili da imamo dovoljno vremena. Upravo zato što je ta opomena ozbiljna, valja biti oprezan svaki put kada iz nje pokušamo izvući pravo da u Božje ime odlučujemo kome su vrata zauvijek zatvorena.

Od bliskosti do povremenog „Sretan rođendan”

Uostalom, zatvorena vrata nisu samo slika nekoga budućeg suda. Mnoga se zatvore mnogo ranije, gotovo neprimjetno, između ljudi koji su nekoć vjerovali da će uvijek imati vremena jedni za druge. Nije tu nužno bilo svađe ni teških riječi. Samo su se susreti prorijedili, a nekadašnja bliskost svela se na prigodne čestitke za rođendane i svetkovine. Najteže je možda prihvatiti da se neki odnosi ne raspadnu zbog nedostatka ljubavi, nego upravo zbog našega uvjerenja da će sve to malo pričekati. Pritom lako pobrkamo osjećaj da smo nekome potrebni s iskustvom da smo nekome bliski. Potrebnost nam daje osjećaj vrijednosti, nerijetko i nezamjenjivosti, dok bliskost počinje ondje gdje više ne moramo opravdavati svoju prisutnost. Možemo provesti čitav dan među ljudima, slušati njihove brige, odgovarati na njihove pozive, a navečer shvatiti da nas nitko nije pitao kako smo.

Ni Crkva nije izuzeta iz tih ljudskih proturječnosti.

Možemo iskreno ispovijedati Božje milosrđe, a ipak s neobičnom lakoćom zatvarati vrata ljudima čiji nas životi zbunjuju ili ne odgovaraju našim očekivanjima. Za vlastite slabosti uvijek poznajemo kontekst, razloge i olakotne okolnosti, dok tuđe često promatramo izdaleka, ne poznajući ni njihovu povijest ni teret koji nose. Posebno smo strogi prema ljudima koji griješe drukčije od nas, kao da će naši grijesi postati manji budemo li dovoljno glasno osuđivali njihove. Tako zajednica koja iščekuje Kristov povratak može previdjeti njegovu prisutnost u ljudima koje ostavlja pred vratima, zaboravljajući da je i sama nastala iz milosti koja nikada nije bila pridržana samo dostojnima.

Vraćam se zato onim djevojkama koje su, da ne zaboravimo, sve pozaspale.

Njihova me priča podsjeća koliko je lako previdjeti ono što nam se događa dok smo zaokupljeni onime što tek očekujemo. To danas ponešto bolje razumijem, premda još uvijek znam prihvatiti obvezu za koju nemam vremena ili odgoditi susret kojemu sam se veselio. Naučili smo biti dostupni u svako doba dana, odgovarati na poruke usred noći i živjeti s osjećajem da stalno nekamo kasnimo, a ipak nam se događa da prespavamo ono zbog čega bi se vrijedilo probuditi.