Anselm Grün: Svjetlo svijeta

Svjetlo dotiče jednu iskonsku ljudsku čežnju: čežnju za životom i srećom.

Za osobu koja voli i koja nas nosi svojim prisustvom kažemo da je tračak svjetla u našem životu. Svjetlo je oduvijek bilo slika spoznaje, jasnoće i prosvjetljenja. Ljudi su od davnina čeznuli za time da vide više, dublje i istinitije. Osobito je ta čežnja bila snažna u gnostičkim strujanjima, gdje se iznova pojavljivala ista misao: mora postojati nešto više od ovoga što vidimo.

Ne želimo ostati na površini stvari. Želimo doprijeti do onoga bitnoga, do temelja svega što jest. Budizam, primjerice, uči svoje sljedbenike da prozru privid stvarnosti i dođu do njezine srži. Upravo u tu ljudsku čežnju za svjetlom i prosvjetljenjem Isus izgovara riječi: „Ja sam svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv 8,12).

Time Isus govori da unosi svjetlo u ljudsku tamu. Ondje gdje je on, svijet postaje svjetliji. Tko se usudi povjerovati mu i otvoriti mu se, više ne luta naslijepo, više ne živi bez orijentacije. Njegov život postaje jasniji, svjetliji i ispunjeniji.

Da je doista svjetlost svijeta, Isus ne pokazuje samo riječima, nego i znakom. Ozdravlja čovjeka slijepa od rođenja. Taj slijepac slika je našega vlastitog stanja. I mi od početka često ne vidimo jasno. Kroz život prolazimo slijepi za bitno. Ne želimo pogledati vlastitu stvarnost. Radije se uljuljkamo u iluzije koje smo sami o sebi, o drugima i o životu izgradili. Isus započinje liječenje slijepca tako što pljuje na zemlju, od toga načini blato i njime mu pomaže oči (Iv 9,6). Potom ga šalje na kupalište Siloe da se opere. Kad se čovjek vrati, vidi.

U toj priči susreću se dva važna motiva. Prvi je zemlja. Isus stavlja slijepcu blato na oči kao da mu govori: uzet si od zemlje. I samo ako prihvatiš svoju zemljanost, svoju ranjivost, pa i svoju nečistoću, moći ćeš vidjeti. Vidjeti znači pogledati vlastitu stvarnost, i to upravo ondje gdje je neugodna i gdje je najradije ne bismo dirali. Zemlja se na latinskom kaže humus. Iz toga dolazi i riječ humilitas – poniznost. Tko u svojoj oholosti odbija prihvatiti vlastitu stvarnost, ostaje slijep. Samo onaj tko ima hrabrosti sići u vlastitu ljudskost može otvoriti oči i vidjeti tko je uistinu.

Drugi je motiv susret s Kristom. „Siloe“ znači „Poslani“ (Iv 9,7). Na kupalištu Siloe slijepac susreće Krista, onoga kojega je Bog poslao. Za evanđelista Ivana to je slika krštenja. Rana Crkva krštenje je razumijevala kao prosvjetljenje. Vjera znači novo gledanje. Tko vjeruje, vidi dublje. Vidi ono bitno. Prozire stvari. Gleda ispod površine. Sagledava stvarnost onakvom kakva jest. Prestaje sve promatrati ili kroz crne naočale vlastitoga pesimizma ili kroz ružičaste naočale svojih mehanizama potiskivanja. I blato i kupalište govore o novom stvaranju čovjeka po Isusu. On vraća čovjeka onome što je od početka trebao biti. Oslobađa ga slijepih pjega kojima je zamračio onu lijepu sliku što ju je Bog u stvaranju u njega položio.

U Isusovoj riječi o svjetlu sabrano je iskustvo koje su Ivan i njegova zajednica imali s njim. To je iskustvo da se ljudi u Isusovoj blizini usuđuju otvoriti oči. Tada im stvari postaju jasnije. Više ne tumaraju po tami. Po vjeri bivaju prosvijetljeni. Počinju vidjeti ono unutarnje svjetlo koje je Bog položio u svakoga čovjeka. Ne tonu do kraja u tamu vlastite depresije.

Isusove riječi i njegovo ponašanje zrače svjetlom. Pred njima se razmiče tamni horizont. Isus svojim riječima unosi svjetlo u tamu naših misli i osjećaja. Odjednom se nešto razbistri. Dolazimo stvarima do dna. Prepoznajemo istinu svijeta, ali i vlastitu istinu.

Poznaješ li u sebi slijepe pjege? Postoji li nešto pred čime još uvijek teško stojiš otvorenih očiju? Kako bi bilo kad bi skupio hrabrost i pogledao cijelu svoju istinu? Bi li te to oslobodilo?

Za koje ljude možeš reći da su ti bili tračak svjetla, da su unijeli svjetlo u tvoju tamu? Na krštenju dijete prima krsnu svijeću. Njome izražavamo vjeru da sa svakim djetetom svijet postaje svjetliji i topliji. Možeš li povjerovati da si i ti svijeća koja svojoj okolini donosi svjetlo i toplinu? Kome si već smio biti svjetlo?

Kad Isusa promatraš pod slikom svjetla, što se tada u tebi rasvjetljuje? U budizmu oni koji meditiraju teže prosvjetljenju, satoriju. Poznaješ li onaj trenutak kada odjednom sve postane jasnije, kada progledaš, kada naslutiš temelj svijeta?

Prevedeno s njemačkog. 
Izvor: Anselm Grün, Bilder von Jesus. Vier-Türme-Verlag, Münsterschwarzach 2001.