Danas bi Petar bio ‘otkazan’. A Bog? On bi sjedio uz vatru. Uskrsna priča ne počinje pobjednički, nego tiho – među učenicima koji sumnjaju, umorni su i ništa im nije jasno. Ovo je priča o Bogu koji ostaje – i kad sve ostalo pukne.

Zanimljivo je da se u našem govornom području ne može pronaći skoro ništa o francuskom pokretu svećenika-radnika.

U susretu uskrslog Isusa i Tome otkrivamo priču o vjeri koja raste iz sumnje, o ranama koje ne nestaju, nego postaju znakovi preobrazbe.

U trenutku kad svijet traži glasne vođe i brze odgovore, Franjo je birao šutnju. Njegova je tišina progovarala jasnije od slogana, a ranjivost mu je bila snaga. Njegov pontifikat nije bio era moći – bio je epizoda autentičnosti.

Uskrs ne dolazi s galamom ni dokazima. Dolazi u praznini, u ranama, u pogledu koji prepoznaje i poziva. A grob – iako prazan – nikada nije bio puniji života.