Kada ti bližnji nanese bol (Mt 18, 15-20)

Nedjeljno razmišljanje Lidije Matošević.

Bližnji kao izvor radosti, ali i bola i razočaranja

Biblija nam na samom početku (Postanak 2) opisuje kako Bog s posebnom brižnosti stvara čovjeka: sam ga oblikuje, a u nosnice mu udahnjuje dah života. Zatim ga smješta, u baš za njega oblikovani raskošni vrt – prepun mogućnosti i resursa za život. No, čovjek, u tom vrtu iz snova ne doima se ni sretnim ni potpunim. Jer on je ovdje jedino živo biće i, stoga, jako usamljen. Bog to vidi te stvara životinje kako bi one čovjeku bile društvo i pomoć (Post 2). I zaista, životinje čovjeku mogu biti dobro društvo, jer one su mu – kao što naznačuje prvo poglavlje Knjige postanka prema kojemu su čovjek i životinje stvoreni istog, šestog dana stvaranja – od sveg stvorenja najbliže. No, čovjek, Adam, i dalje je sjetan i nekako melankoličan, zapravo nezadovoljan. Sve ima, osjeća povezanost s prirodom, sa životinjskim svijetom. Blizak mu je i sam Bog. Ali i dalje mu nešto do bola nedostaje. I kao da usred zemaljskog raja Bogu pjeva onu Balaševićevu:

Džaba bilo konja vranih
Po livadi razigranih
Džaba bilo sata i salaša
Džaba bilo njiva plodnih
Vinograda blagorodnih –

Bog koji je Adama stvorio – Adam inače tipsko može označavati i čovjeka naprosto – dobro ga razumije. I kao da mu kaže: Da, ti ispravno osjećaš i ne umišljaš probleme koji ne postoje. Jer ti jesi biće stvoreno za suživot. I to ne samo s prirodom, sa životinjskim svijetom, pa čak ni samo sa mnom, Bogom. Tebi treba netko tko je poput tebe, kao ti.

I Bog na Adama pušta san, a kada se ovaj probudi, kraj njega se nalazi njegova srodna duša, žena, Eva. Drugo ljudsko biće koje on doživljava kao dio svog identiteta, koji kao da tek sada postaje potpun. Kao biće toliko blisko da kliče: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2, 23). I tako, prema biblijskoj sagi, započinje povijest čovječanstva. Kao povijest zajedništva, obećavajućeg i puna nade.

No, ubrzo se pokazuje da zajedništvo nije ni lako ni  uvijek oduševljavajuće. Tako između Adama i Eve, nakon nekog vremena nastaje jaz. I sada odjednom Adam o ženi bez koje je, dok mu je Bog nije dao, de facto ‘umirao’, nakon što se zajedno s tom ženom našao u problemu, govori Bogu predbacujućim tonom – kao o ženi „koju si stavio uza me“ (Post 3, 12). Različite se provalije otvaraju i među Adamovim i Evinim potomcima. Sve do danas. Tako se i nama događa da onaj bližnji za kojim smo toliko čeznuli, kojemu smo se radovali i onda kada smo ga konačno ugledali, iz dubine srca izgovarali mu: tako je dobro da si tu sa mnom, da smo se pronašli, da sam te dobio (brata, sestru, dijete, bračnog druga, prijatelja, susjeda), postane netko tko nas iritira. Možda zbog sitnica: jer mljacka dok jede, hrče dok spava, ne zna ispravno parkirati, posuđuje stvari bez pitanja, jer je neuredan i previše priča i to uglavnom samo o sebi, jer je susjed koji sadi voćke preblizu međi … Naravno da bismo takve sitnice trebali moći ili pregorjeti ili ih riješiti bez tenzija. Pogotovo ako na svoje automobile lijepimo još i onu ribu – simbol kršćanstva. Pretpostavimo da ih više-manje tako i rješavamo.

No, ponekad se međuljudski odnosi zakompliciraju krajnje ozbiljno i daleko nadiđu kategoriju ‘sitnica’. I tada netko komu smo se toliko bili radovali, s kojim smo možda htjeli provesti život, radni vijek, biti obiteljski prijatelji, podizati djecu, netko s kim smo dijelili istu nadu, toliko toga već zajedno prošli, bezbroj puta zajedno jeli i pili, s kime smo se uvijek mogli opušteno gledati u oči, kome smo uvijek bili na raspolaganju, odjednom postane osoba koja nas povrjeđuje, ponižava, nanosi nam bol, izdaje nas, izbjegava. I mi se odnekuda nađemo u situaciji o kojoj govori Psalam 41, 10: “… prijatelj moj u kog se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.” Dobro je napomenuti da riječ peta, hebrejski akev, ovdje može značiti ne samo udarac (nogom), već i klopku, prevaru, izdaju.

Bol i gorčina ne daju se prigušiti, niti prolaze s vremenom

Što učiniti u situaciji u kojoj tako nešto doživimo od supružnika, djeteta, prijatelja, susjeda ili kolege na poslu?

Trpjeti? Zatomiti vlastitu bol? Reći: ja sam jak/jaka i mogu nastaviti i s time živjeti? Sagraditi oko sebe neku vrstu zida: ograditi se emocionalno, poslovno, legalno? Financijski se osamostaliti od onoga tko nas može ugroziti – kako ne bismo bili još i materijalno ovisni te time i dalje izloženi nekome tko nas je bio u stanju toliko povrijediti? Općenito se kloniti ljudi, provoditi više vremena u prirodi ili si nabaviti kućnog ljubimca, npr. psa koji nas nikada neće iznevjeriti?

Sve to možemo učiniti i sve to ima neki terapeutski učinak, na koji imamo potpuno pravo. Jer važno je nakon udarca, nakon šoka koji  nastaje kao posljedica udarca, stati na noge, pokušati doći k sebi, iznova se situirati i pokušati nastaviti živjeti.

Ali to ne rješava problem. Jer gorčina i bol zbog nekog razorenog međuljudskog odnosa i dalje ostaju. Oni su možda potisnuti, ali su i dalje tu. Čak ako nam život neko vrijeme nakon pretrpljene povrede i krene na bolje, ili čak iznimno dobro, gorčina i bol zbog narušenog odnosa i dalje tu negdje u nama čame i zapravo vrebaju. Sjetimo se, primjerice, Ezava, koji puno godina nakon što je od Jakova dobio solidan udarac ‘petom’ – ovdje je korisno podsjetiti kako ime Jakov dolazi od hebrejske riječi akev koja znači peta, pa bismo Jakova možda mogli nazvati i Petko (jer to je onaj blizanac koji se držao pri porodu bratu za petu, a onda ga je kasnije i ‘udario petom’) – pri ponovnom susretu s Jakovom plače. Kao da su se bolne stvari među njima – kada je Jakov kao socijalno vještiji iskoristio Ezavovu emocionalnu nezrelost, mi bismo danas rekli činjenicu da je Ezav imao slabije razvijene inhibitore podražaja, i ‘lišio’ ga, zbog tanjura hrane kojoj Ezav nije mogao odoljeti, najprije prvorodstva, a onda i očeva blagoslova – dogodile jučer. Bez obzira na to što je prošlo toliko vremena i što se Ezav u tom međuvremenu itekako situirao i stvorio vlastiti život, vlastitu obitelj, vlastiti imetak. Ili Josip. Pogledajmo tog čovjeka koji je, nakon što su ga braća prodala, postao najmoćniji čovjek u Egiptu: vrhunski gospodarstvenik i političar. Ali taj čovjek, kojemu se cijeli Egipat pokorava, nakon toliko godina pri susretu s tom istom braćom,  naprosto se slama – i plače kao malo dijete.

Naravno, ‘gorak okus u ustima’, ostaje i kod onoga koji je povrijedio. Tako Jakov svo vrijeme pati. Puno toga on posjeduje, ali izgubio je brata. I kamen sa srca, jednako kao i Ezavu, i njemu pada tek pri ponovnom susretu. Stoga mu i može reći kako mu je to što ga je Ezav nakon svega ljubazno primio, jednako „kao da je vidio lice Božje.“ (Post 33, 10). Jednako kao i Josipu, tako i Josipovoj braći tek pri ponovnom susretu pada kamen sa srca. Jer ni njima nije svejedno zbog onoga što su učinili Josipu i što to, sve te minule godine, nose u sebi kao jezivu tajnu.

Bol i gorčina mogu nestati samo pri ponovnom susretu

U današnjem evanđelju riječ je upravo o takvim situacijama u kojima stojimo shrvani bolju i ogorčeno se pitajući: što mu je bilo/što joj je bilo, zašto, zbog čega, čime sam to zaslužio/zaslužila?

Ono što nam Isus u današnjem evanđelju kaže u osnovi glasi: bol i gorčina zbog povrede ne prolaze vremenom. Oni mogu nestati samo s ponovnim susretom.

Stoga, tako nas uči Isus, s onim tko ti je učinio nešto nažao, nanio ti bol, zagorčio komad životnog puta, najprije potraži susret. Isus ovdje ne kaže pošalji mu SMS poruku (ili nešto tome analogno) u kojoj nekome saspeš sve za što misliš da ti je učinio nažao – a pritom uopće ne vidiš njegovo lice i to kako je zapravo primio i podnio tvoju bujicu optužbi. Isus jasno kaže, potraži ga, pobrini se, potrudi se da se dogodi pravi susret i to ‘u četiri oka’, susret ‘licem u lice’: „Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori“ i to „nasamo.“ I odmah zatim nastavlja: „Ako te posluša dobio si svoga brata.“ (Mt 18, 15.)

On nam, dakle, ne kaže: zatomi to, jednostavno to ignoriraj. To možda možeš pokušati kada je u pitanju netko dalek, netko tko ti i nije ni bio blizak. Ali, ako je odnos na ovaj ili onaj način pronevjerila bliska osoba, onda zatomiti ne samo da nije moguće. To je i neodgovorno. Neodgovorno prema osobi koja je odnos pronevjerila. Jer zatomljivanjem i ignoriranjem pokazuješ da ti do dotičnoga nije stalo, da nju ili njega ne smatraš vrijednim potencijalom za međuljudske odnose, da od te osobe olako odustaješ i prepuštaš ju njezinoj muci, izgubljenosti, otuđenosti. No, neodgovorno je to i prema samome sebi. Jer time se stavljaš u situaciju nekoga tko nakuplja gorčinu, ljutnju, a možda i mržnju. Zanimljivo je primijetiti koliko je Isus s ovom svojom uputom sasvim na tragu Starog zavjeta, koji kaže: „Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.“ (Lev 19, 17).

Kada kreneš ususret bratu ostavi ‘vani’ sve pojačanje

Pa, dobro, što bi to, doista značilo – odlučimo li se poslušati Isusa – otići k nekome tko nam je nečim zagorčio život i nasamo ga ukoriti?

To zacijelo ne znači nekoga ‘u četiri oka stjerati u kut’, dok ne prizna sve što mi želimo da prizna  – ili se možda od pritiska ‘zablokira’ i prvom prilikom ‘utekne’ s takvog ‘ročišta’. Ovdje nije riječ ni o kakvom ročištu. Otići k nekome za koga mislimo da nam je nanio nepravdu i ukoriti ga nasamo znači ostaviti negdje ‘vani’, izvan ove priče, sve ‘pojačanje’, svo ‘oružje’: poput Ezava, koji, iako je ususret Jakovu krenuo u pratnji četiri stotine ljudi, u trenutku kada ugleda Jakova, sve to ostavlja i trči mu ususret, sami bez ikakva ‘pojačanja’. Ostaviti ‘oružje’ i ‘pojačanje’ znači ostaviti ‘negdje vani’ predrasude o njemu ili njoj, rečenice koje smo unaprijed pripremili, a koje u samom začetku mogu ubiti komunikaciju. Ostaviti ‘oružje’ i ‘pojačanje’ znači ostaviti ‘negdje vani’ i stavove o dotičnome ili dotičnoj onih osoba koje bi za nas rado ratovale ili barem navijale (roditelji, rodbina, prijatelji). To znači smoći hrabrost za otvoren razgovor o onome nečemu bolnom i teškom što se među nama dogodilo. Razgovor je to u kojemu se ne treba bagatelizirati šteta koju smo pretrpjeli. Ali to je i razgovor u kojemu će se htjeti čuti onog drugog, za koga mislimo da je nešto skrivio i pokušati razumjeti zbog čega se tako ponio. Možda mu je nešto ‘prelilo čašu’. Možda naše prigovaranje zbog svake sitnice, prigovaranje koje ne traje tjedan ili mjesec, već godinama (zašto si to tu ostavio, zašto imaš mrlju, zašto previše/premalo radiš, zašto bolje ne kuhaš, zašto si tako odjeven/odjevena, zašto nemaš bolji posao, zašto nemaš bolje ocjene). Možda mu je dojadilo neprestano uspoređivanje njega s nekim našim idealom (ah, da si barem poput svoje starije sestre, ili poput moga oca ili poput moje majke). Možda mu je bilo dosta našeg hvalisanja i isticanja vlastite važnosti (moje vrijeme, moja karijera, moji planovi, moj umor, moji životni snovi). Sjetimo se samo Josipa koji svojoj braći naširoko i bez ikakva takta prepričava svoje snove u kojima mu se nazire sjajna budućnost u kojoj on daleko nadmašuje svoju braću, i pritom niti ne pomišlja da bi njih, ‘obične dečke’ to moglo i pogoditi. A k tome još ocu Jakovu prenosi detalje o svim njihovim mladenačkim nepodopštinama. Možda je tom nekome koji nas je povrijedio u nekom trenutku ‘pukao film’ zbog neke neravnopravnosti koju su stvorili roditelji ili šira obitelj. Sjetimo se Jakova koji Josipu, umjesto da ga pouči da bude malo skromniji u svojim hvalisanjima pred braćom, a i da malo smanji tužakanje, nabavlja posebnu odjeću. Kao da time sasvim jasno želi poručiti ostalim sinovima, da mu taj dječak kojega je dobio s Rahelom, ženom koju, za razliku od njihovih majki, doista i voli, znači daleko više nego svi oni zajedno. I uopće mu ne predstavlja nikakav problem što time Josipa pretvara u svojevrsnu metu za zlostavljanje zbog ljubomore. A kako se i ne bi tako ponašao, kada je već i on od svojih roditelja, Izaka i Rebeke, mogao naučiti kako se prave razlike među djecom. Može neku situaciju u kojoj nekome ‘pukne film’ ‘zakuhati’ i crkva, zajednica vjernika: jer se nekoga uvijek hvali, proriče mu se velika budućnosti, mnogo se od njega očekuje, dok netko drugi ostaje u sjeni. Možda jer je manje nametljiv, jer drukčiji, jer nije muško.

­­To potražiti nekoga ‘nasamo’ i pritom smoći hrabrosti i ostaviti vani svo moguće ‘oružje’ i ‘pojačanje’ – ne treba olako shvatiti. Nisu to laki susreti. Štoviše, mogu se oni pretvoriti i u prave drame. Jer nije lako onome tko je povrijeđen i on se može naći u velikoj kušnji da – sada kada se oporavio, ojačao, situirao – najprije malo zastraši, izmuči onoga tko ga je tako strašno povrijedio, oštetio, izdao, ugrozio mu zdravlje pa i sam život. Da i taj ili ta osjeti kako je to biti manji, slabiji, nemoćan, socijalno nevještiji, ponižen. Moguće je tako da je Ezav ususret bratu krenuo s četiri stotine ljudi jer ga je htio zastrašiti. A tek cijela drama koje se događa između Josipa i njegove braće, nad kojima se on – sada tako moćan – na neki način iskaljuje i muči ih. Ali do istinskog susreta dolazi tek tada kada Ezav ostavi svoje pojačanje i potrči Jakovu ususret kao i onda kada Josip dođe do točke kada više ne može mučiti braću, iskaljivati se, izvoditi predstavu – i briznuvši u plač započne s njima otvoreni razgovor.

Naravno da je ići ‘bez pojačanja’ na neki način i rizično – jer nikada ne znaš u kakvom te ‘filmu’ netko može dočekati. Ali Isus kaže: uzdaj se u mene, jer ja najbolje znam što znači doživjeti podignutu petu od strane prijatelja i što znači riskirati kako bi se odnos iznova uspostavio. Inače, ovaj tekst kao i cijelo osamnaesto poglavlje Evanđelja po Mateju, spada u tzv. četvrti Isusov govor u Matejevu evanđelju,  govor koji se bavi međuljudskim odnosima (kod Mateja je – po uzoru na Pentateuh – pet Isusovih govora). A upravo je znakovito da je taj govor u evanđelju lociran između dva navještaja Isusove muke: nakon prvog i drugog, a  prije trećeg, nakon kojega slijedi Isusov ulazak u Jeruzalem – mjesto njegove patnje i smrti.

Ako razgovor u ‘četiri oka’ nije dovoljan, potraži medijatore

Ako pak razgovor u ‘četiri oka’ ne bude dovoljan, ako je odnos i dalje narušen, Isus nam kaže da ni tada ne trebamo odustati. Jer ono što se događa između dvije osobe nije ni nebitno ni sitno. To nije naprosto statistika: jedno prijateljstvo više ili manje, jedan brak ili neki drugi odnos više ili manje. To je nešto što uvijek ima dalekosežne posljedice, takoreći, kozmičke dimenzije. Stoga je i samo nebo uključeno bilo u muku naših nerazriješenih odnosa, bilo u radost pomirenja. Toliko je, zapravo, važno to kako se ophodimo u našim međuljudskim odnosima, da Isus može reći: „ … što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“(Mt 18, 18). Upravo stoga Isus od nas zahtijeva da, ako baš nikako ne ide razgovor udvoje, pronađemo još nekoga: „jednoga ili dvojicu“ (Mt 18, 16). Naravno, to ne znači bilo koga – tek toliko da si umirimo savjest i kažemo da smo ‘sve pokušali’. Valja ovdje pažljivo odvagnuti i odabrati nekoga tko će se istinski zauzeti, nekoga tko razumije važnost i vrijednost odnosa. Medijatora koji vjeruje u neprocjenjivu vrijednost svake osobe i svakog odnosa, te kojemu je važno nikoga ne izgubiti. Medijatora koji neće – možda i pozivajući se na Bibliju, Boga, obiteljske vrijednosti  – prodavati parole o tome kako nam u odnosima valja patiti i trpjeti, ali ni takvoga koji će nakon dvije ili tri ‘seanse’ reći: on ili ona tebe samo sprječava u tvom optimalnom razvoju. Bolje je da se raziđete. Znaš, ima toliko drugih ljudi s kojima možeš možda puno kvalitetnije nastaviti suživot.

A, ako pak ni to ne pomogne, Isus kaže, da ni tada ne treba odustati od bližnjega. On stoga nastavlja: „Ako ni njih ne posluša, saopći to crkvi!“ (Mt 18, 17). To svakako ne znači objavi problem na nekoj crkvenoj facebook grupi, ili se počni glasno i pred svima moliti – kako se to zna događati u nekim manjim protestantskim zajednicama koje na bogoslužjima prakticiraju molitvu vjernika ‘vlastitim riječima’ – za osobu s kojom si se našao u sukobu. To podrazumijeva  vrlo pažljivo i diskretno uključivanje određenog kruga, emocionalnu i duhovno zrelih osoba, osoba s određenom kompetencijom, iskustvom, s određenim autoritetom, formacijom, bilo duhovnom, bilo obrazovnom, a u idealnom slučaju oboje.

Ako je potrebno, poštuj i nečije ‘ne’, ali mu nikada ne zatvaraj vrata svoga srca i doma

Naravno, postoje i one situacije kada izgleda da baš nikako ne ide, kada netko ne želi ili naprosto ne može čuti molbu za pomirenje, poslušati dobar savjet medijatora. Tada je, tako barem kaže Isus, vrijeme da ga se, na neki način pusti, da se respektira njegov ili njezin odgovor – i da  ga se smatra „poganinom ili carinikom!“ (Mt 18, 17). Ovaj se tekst u povijesti crkve ponekad koristio kao podloga za ekskomunikaciju. No, on to ni u kom slučaju nije. Jer ovo puštanje ne znači osobu ‘otpisati’, izdvojiti je iz odnosa, iz zajedništva, možda i iz crkve. Ono također ne znači da prema toj osobi prestaje ljubav i naklonost. Smatrati nekoga carinikom ili poganinom znači, odnositi se prema njemu – upravo onako kao što je to činio Isus. A to znači kao prema na poseban način voljenim osobama, kojima niti u jednom trenutku vrata našeg srca nisu zatvorena i koji su uvijek – kada oni na to budu spremni – dobrodošli za stol pomirenja. Za naš stol, jednako kao i za Isusov.

Isusov poziv nama danas

Isusov poziv – da potražimo onoga tko nam je učinio nažao – upućen je i nama danas. Upućen je on svima onima koji ovaj korak odgađaju možda tek nekoliko dana, a možda i mjesecima ili već godinama. I on glasi: kreni, unatoč strahovima i bez ‘pojačanja’, čak ako ti cijeli taj put izgleda neizvjesno i rizično! I nemoj, nikako nemoj olako odustati!

Isusov poziv upućen je i onima koji su možda krenuli u proces mirenja, ali su negdje zapeli i zamorili se. Isus je taj koji nas ohrabruje za iznalaženje novih puteva i načina, koji daju hrabrost za iskrenost i priznavanje i vlastitih propusta, a što može otvoriti prostor za komunikaciju. On je također i taj koji nam daje hrabrost da, ako ne ide udvoje, možda potražimo pomoć: prijateljsku, psihološku, dušebrižničku.

Isusov poziv upućen je i onima koji su se u procesu mirenja toliko iscrpili da više ne vide izlaz. Stalo im je, ali osjećaju da jednostavno više ne mogu ni sa sobom ni s onim drugim, a i medijatori su već ‘pali s nogu’. Tu Isusov poziv glasi: Ako i jest tako, ako se čak ne možete ni dogovoriti koja je prava verzija priče o tome kako se odnos razrušio istinita (tvoja ili njegova/njezina), ne odustajte barem od molitve. Recite Bogu: Toliko smo zakomplicirali stvari da se ne možemo složiti čak ni oko toga kako je do loma u odnosu došlo. Ali jedno znamo: želimo da nas iz toga, što god to bilo, izvedeš. U tome smo jednodušni i to te jednodušno molimo. Jer, kao što kaže Isus: „… ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski.“ (Mt 18, 20)

A ako je sve oko nas još uvijek mirno i blago, ako su ljudi koji su nam dani na našem putu tu, s nama, onda nas Isus poziva da budemo zahvalni za one koje imamo: da ne sitničarimo, da ne pravimo bespotrebne scene, ne povlačimo egoistične, neodgovorne i prijeke poteze, da preskočimo poneku kritiku upućenu bližnjemu bez koje se možda i može, da ne tražimo samo svoju korist i interes, da ne istražujemo granice nečije izdržljivosti te da ne činimo ništa od onoga čime bismo ikoga mogli izgubiti.

Objavljeno u Glasu crkve/Godina XXVI/XXVII, 65-66, prosinac 2021./siječanj 2022.