Štahanalije ili kratki tečaj kršćanske ideologije

Kršćanstvo je vjera, povjerenje, a ne robusna ideologija.

Teško je biti politički i društveni komentator, stalno prisutan u medijima, nagnan da komentira svaki mogući društveni, religijski ili politički fenomen koji se nadaje na tanjuru dnevnih politika. Takvo djelovanje čini te i u vlastitim očima sveznalicom koji o svemu treba imati svoje mišljenje, pa čak i onda kada se to mišljenjem ne može nazvati. Jedan od tih javnih sveznalica je i Matija Štahan koji će autoritativno komentirati sve – od složenih teoloških pitanja, pitanja ustroja Europske unije, pa sve do, da se malo i našalimo, položaja radničke klase u Burkini Faso. Takva pozicija čini te, u konačnici, nesposobnim da dublje analiziraš i prosuđuješ određena pitanja koja nisu o strogoj domeni tvoje struke, a to je u slučaju MŠ-a književnost.

Ogleda se to sveznalaštvo i autoritativnost u tekstu „Medvjeđa usluga“ koji je MŠ objavio kao odgovor na tekstove riječkoga povjesničara i teologa Marka Medveda. Ne ulazeći u srž njihove rasprave, koju im rado prepuštam i pritom se osjećam kao uljez na njihovom tulumu na koji me nitko nije pozvao, MŠ je u tom tekstu izrekao podosta sudova i analiza koje u dobroj mjeri oslikavaju stavove hrvatskih vjernika u novostvorenim okolnostima, kako će ih MŠ nazvati, postkršćanskoga svijeta, napose prema odnosu nacionalnog i vjerskog, ali još važnije, prema odnosu vjere i politike.

U ovome tekstu, koji će sigurno biti kraći od MŠ-ovog, neću se previše doticati odnosa nacionalnog i vjerskog, iako Matija tu daje puno materijala nad kojim bismo se trebali zabrinuti. Briga proizlazi, naime, iz tumačenja toga odnosa koji se kod Matije ne zna kakav je, iako je u svojemu tekstu bacio nekoliko linkova na tekstove u kojima je pokušao objasniti svoj stav. Tu ima svega – od toga da nacionalno ne određuje vjersko, da vjersko ne određuje nacionalno, da biti nacionalista nužno ne znači biti katolikom i obrnuto… čovjek padne u napast da mu se osmijehne. No, onda, u istome mahu i s istim logičkim zahvatom, proglašava razvoj nacije „vječnim“ (drugim riječima, uz samoga Boga supostojećim ili barem od Boga stvorenim), a odnos nacije i vjere potom zakucava citatom Stepinca kojeg naziva „bogoljubnim, čovjekoljubnim i domoljubnim“, a koji narod proglašava velikom obitelji, dapače, krvnim srodstvom, a ljubav prema narodu, eto, i sam Bog zapovijeda. Odluči se, Matija, je li čovjek po sebi i u sebi Hrvatom, je li Bog, kao što kaže Stepinac „auktor naravnoga reda“, spadaju li nacije u taj „naravni“ red pa ljubav prema narodu neizbježno vodi prema ljubavi prema Bogu kao (i obrnuto) jer je, opet Stepinac, Bog „auktor i naravnog i vrhunaravnog reda“ te „ne može sebi protusloviti“? Ili je pak hrvatstvo, poput svih vremenitih identiteta nešto prolazno, bez ikakvog vječnog razvoja, kao što je i prolazno sve što je ljudski konstrukt? Ako je slučajno ljudski konstrukt, prolazan, vremenit, povijestan, a time i ideologiziran, a po MŠ-u on to nije, onda ljubav prema Bogu nužno ne vodi u ljubav prema narodu, već slobodu od njega i odgovornost prema njemu, a posebno ne u onakvu ljubav kakvom je Stepinac prikazuje – krvnim srodstvom.

Hvala Štahanu, Stepincu na takvom narodu. Takvo poimanje naroda dominiralo je hrvatskom teologijom 1980-ih i 1990-ih (i kod Kustića kojega Štahan citira), a danas se manifestira u religijsko-populističkim pokretima koji narod definiraju moralnim i etničkim, a ne građanskim kategorijama, čime se isključuju svi oni koji nisu „krvnoga srodstva“ ili ne dijele kulturne i moralne zasade tako definiranog naroda.

Uglavnom, te borbe između onoga što želi reći i što napiše, povezano sa sveznalaštvom o svakom mogućem ovo- i onozemaljskom pitanju, ogledaju se i u njegovim stavovima o vjeri i politici, tom gordijskom čvoru koji, barem u hrvatskom kontekstu, svoje zlatno doba proživljava posljednje desetljeće i nešto sitno.

Čitajući Matijin tekst i razmišljajući želim li se uopće nepozvan pojaviti na tulumu dvojice katoličkih supatnika u postkršćanskom svijetu koji gaji neprijateljstvo prema nama kršćanima, naletio sam na rečenicu koja me uvukla u ovu reakciju. U svojoj analizi liberalnih demokracija i, po MŠ-u, bjelodane činjenice da takve danas ne postoje, napisao je sljedeće: „Liberalna demokracija dobar je politički okvir, sve dok može biti liberalnom i demokratičnom. Ali oni koji danas ustraju na tome, odnosno na onom što se pod tim zloupotrebljavanim pojmovima krije, time svjesno ili nesvjesno afirmiraju ne samo protuliberalnu i protudemokratičnu, već i izravno protukršćansku politiku. Ona nije protuklerikalna poput ranog pravaštva, nego je doslovce protivna nauku Isusa Krista i iz njegova učenja izvedenom nauku Katoličke crkve“. E, tu su me zasvrbjeli prsti. Matija tu izmiče raspravu o liberalnoj demokraciji iz strogo katoličkoga razumijevanja toga načela i u pripovijest uvlači nikoga drugoga no Isusa Krista koji se, eto, „doslovce protivi“ današnjoj liberalnoj demokraciji koja je „ne samo protuliberalna i protudemokratična“, već je i protukršćanska.

Iskreno, nemam pojma kojim je egzegetskim naporom MŠ došao do Isusova protivljenja (ili pak odobravanja) liberalne demokracije, pa makar ona bila onakvom kakvu ju je MŠ opisao, a posebno ne vidim vezu između tradicije Katoličke crkve i Isusova učenja po pitanju sudova o onome što MŠ danas opisuje pod liberalnom demokracijom. Isus o mnogim pitanjima nije rekao niti slova, napose ne o politikama koje Matija podvlači, iako ne eksplicitno, pod liberalnu demokraciju. Dapače, moglo bi se reći da je tadašnje LGBT-ovce i druge produkte protukršćanske seksualne revolucije izvlačio iz ralja političkih i vjerskih ideologija koje su im oduzimale dostojanstvo i pravo.

Kada se pozivamo na Isusa, treba tu uložiti priličan napor da se razumije motiv kojim Isus nešto čini, a ne mu začepiti usta samoprotumačenom tradicijom Crkve i utrpati mu u ta ista usta ono što nije rekao, a možda niti mislio.

No, krenimo dalje, kod Matije pretpostavljam da se u „protukšćanskim politikama“ radi o „permanentnoj“ seksualnoj revoluciji, zakonskom osiguravanju pobačaja, LBGTQ+ agendama i svim onim društvenim i političkim procesima koje ženama, pripadnicima rodnih manjina žele dati građanska prava i koji, eto, na strah i trepet političkih katolika, normaliziraju diskurs prema identitetima i pravima tih ljudi. Također, vjerojatno se tu radi o pokušaju „postkršćanstva“ da se kultura, društvo i politika ne vode vjerskim identitetima i vrednotama nego potpunom slobodom pojedinaca i društva koje može odbaciti kršćanske zasade svoje povijesti. Možda, ne znam. Osim seksualne revolucije, Štahan ne konkretizira koje su to protukršćanske vrednote koje dominiraju današnjim svijetom.

No, vratimo se Isusu. Činjenica koju MŠ iznosi kao bjelodanu, da postoji izravna veza između Isusova učenja, tradicije Katoličke crkve i protivljenja protukršćanskim politikama na tragu ovih gore spomenutih, sve je samo ne bjelodana. Naime, protivljenje „protukršćanskim politikama“, ako npr. govorimo o LGBTQ+ pravima ili da zašiljimo još više, pobačaju, nije izvedeno iz Isusova učenja nego iz mnogih drugih izvora, primjerice prirodnoga zakona, koji Isus, barem to nikako ne vidim, ne promovira (niti opovrgava). Uvoditi Isusa u želju da se opravda vlastita ideologija, koju se pretvara u ideologiju čitavoga vjerničkoga puka (Katolička crkva, skromno dodajem, nije samo Chaput i Ratzinger), vrlo je opasna i tu dolazimo do ključne točke Matijinog razračunavanja s demonima današnje liberalnosti, političnosti i demokratičnosti. Matija je, naime, po njemu vrlo uspješno, pretvorio kršćanstvo u sirovu političku ideologiju, a političko područje je udobno smjestio u međusobni rat svih svjetonazora.

Napisat će on, čudeći se: „Ako u javnosti, u sekularnom duhu, nema mjesta kršćanstvu, čemu onda ima mjesta? Poganstvu? Jer, svatko tko misli da u javnoj sferi može postojati vakuum te da povlačenje katoličanstva u osamu „četiri zida“ neće ostaviti prazninu koju će ispuniti drugi, s kršćanstvom nimalo podudarni sustavi vrijednosti, taj je odveć naivan,“ pri čemu „jedini dosljedan vjernički stav jest željeti društvenu afirmaciju kršćanskih vrijednosti. Ponekad je to izvedivo više, ponekad manje, ali želja vjernika uvijek bi trebala ići za time da je poželjno što više kršćanskih vrijednosti utkati u zajednicu. Metoda kojom se to postiže jest i politika“.

Ok, dakle, pozivajući se na vrlo dubioznu Doktrinarnu notu tadašnjega kardinala Ratzingera o sudjelovanju katolika u političkom životu koja je prožeta jedinstvom političkoga i moralnoga, utemeljenog na (katoličkom) razumijevanju prirodnoga zakona, Matija pretvara političko područje u puko ideološko, pri čemu, ako onoga katoličkoga nema, politički prostor će ispuniti protukršćanski vrijednosni sustavi. Dakle, zaključak je, braćo i sestre, unesimo čitav skup kršćanskih učenja u politiku. Zašto? Pa, napisat će Štahan, jer je „kršćanski svjetonazor superioran“ ostalim svjetonazorima i što prije i što učinkovitije u to uvjerimo preostali puk, to će natjecanje u osvajanju političkoga prostora otići na stranu nas, kršćana.

Da ponovimo, kršćanski svjetonazor je superioran, ne u smislu uvjerenosti u određene doktrine ili razumijevanja utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista kao „najvišega“ („superiornog“) Božjega govora čovjeku, već je to on u moralnom i političkom smislu.

Političko pritom kod Štahana predstavlja jedinstvo s moralnim, pa time i s vjerskim, koliko god se katolička tradicija prirodnoga zakona željela sekularizirati. Jer, zašto bi kršćani mislili da je njihov svjetonazor superioran ako ne zato da se čitava (i politička!) zajednica treba voditi kršćanskim svjetonazorom?

Čime bi se trebala voditi ako ne superiornošću, zar ne? Naravno, odmah će Štahan reći da toga nema u njegovu tekstu i da trebamo „nijansirati“, no ako pogledamo gdje njegov argument vodi, onda vodi u tom smjeru. Politički je zastranilo, postalo je protukršćansko, vjernici su pozvani svoj superiorni svjetonazor „utkati u zajednicu“, a „metoda kojom se to postiže jest i politika“. Opet, pitat će se štahani, gdje je tu problem? Što nije čovjek, u svojemu vjerničkome opredjeljenju i identitetu cjelovit, što ne treba on živjeti svoju vjeru ne samo u svoja četiri zida, već i u društvu i politici? Naravno da treba, no kod Štahana i štahana, izravan je put od vlastitih superiornih moralnih uvjerenja do političke zajednice, pa i njezina zakonodavstva. Ako je moje superiorno, onda ono treba, u idealnom smislu, ne pod prisilom već slobodnim izborom, važiti kao ideal zakona čitave zajednice. Ovime MŠ zaista proglašava rat svih protiv sviju jer su i musliman, hinduista, pokoji ateista i ostali također uvjereni da je njihov svjetonazor superioran nad drugima (pa zašto bi inače bili pripadnici nekog svjetonazora ako ne misle da je bolji od drugih?). Također, on ovime promovira da se političko odlučivanje, u idealnom smislu, vadi iz vjerničkoga identiteta, što je ideja od koje se odustalo, čekaj da se sjetim kada… da, nakon što su se protestanti i katolici doslovce poklali oko tih pitanja u 17. stoljeću.

„Ideja da katolici ne bi trebali javno govoriti o superiornosti kršćanstva nad ostalim religijama je bizarna.“ Opet Matija sa superiornošću. Iskreno, ne vidim čemu taj kompleks manje vrijednosti glede vlastitih uvjerenja te da bi se trebala neprestano naglašavati njihova superiornost. Nalikuje mi to na posve iskompleksiranoga malca koji svim curama govori koliko je lijep, naprosto zato jer to nitko osim njega ne prepoznaje. Kršćanstvo moralno i politički superiorno?

Da, kršćanstvo jest možda superiorno za pripadnike tog svjetonazora, no superiornost se može u potpunosti razumjeti i kao povjerenje (kršćanstvo je vjera, povjerenje, a ne robusna ideologija) u ono što još nije, što nas tek čeka, povjerenje u tog Isusa kojeg MŠ spominje, ali koji je razapet u ime ideologija, pa i onih posve vjerničkih, a ne ono što nužno moramo utkati u zajednicu, od društvenih užanci do političke zajednice i njezinih zakona. Također, može se razumjeti i kao potpuno odustajanje od političkih zahtjeva (pogledaj malo Isusa) ili pak, da zaoštrimo, vlastita superiornost me može obavezivati da potvrđujem i promoviram prava drugih, s čijim se svjetonazorom uopće ne slažem, ili ga možda pak smatram moralno odvratnim. Slažem li se ja s tim moralom, ako želim da ga se zakonski (politički!) legitimira? Naravno da ne, i nitko to od mene ne zahtijeva, pa niti štahanima mrsko načelo liberalne demokracije. Toj osobi ili skupini samo želim dati jednakost kakvu bih ja želio imati u svojem, nekome moralno odvratnom, koliko god ja mislio superiornom, identitetu.

Štahan tu superiornost pretvara u totalitarnu vrlinu i podsjeća me na kolonijaliste koji su harali „nekršćanskim“ svijetom, posve uvjereni u nadmoć (superiornost, je li) vlastite civilizacije.

Po Štahanu, kršćanin u politici je onaj koji smatra da je ovo društvo protukršćansko te da se protiv toga treba boriti. Nije mu palo na pamet, baš kao što se prelako pozvao na von Balthasarovo odbacivanje Hansa Künga, da postoje kršćani u politici koji smatraju da je postkršćanstvo blagodat za kršćanstvo samo jer ga izmiče iz bjesomučne želje pretvaranja društva i politike u gnijezdo kršćanskih vrlina. Nije, naravno, jer njemu je kršćanin posve jednoznačan pojam s jasnim skupom identitetskih politika.

Reći će na sve ovo Štahan, već ga vidim, „te ideje nisu moje, nema se o čemu polemizirati“, no u ovome smjeru vodi njegovo ideologiziranje kršćanskoga. Pretvaranje političkoga koje bi trebalo promovirati opće dobro, dati prava nekome ne zbog njezine moralne pozicije nego zbog činjenice njezine pripadnosti političkoj zajednici i koje bi trebalo biti neutralno i nepristrano prema bilo kojem svjetonazoru, u bojno polje morala i svjetonazora, vodi nas prema političkome kršćanstvu, ali i prema rasapu društva. Umjesto da se Štahan bori protiv ideologizacije političkoga, zagovarajući njegovu neutralnost, on je naprosto prihvaća kao činjenicu i unosi još jednu ideologiju u politički prostor jer, pita se on, „je li kršćaninu stalo više do demokracije ili do kršćanstva“. Do kršćanstva, Matija, do kršćanstva. To ne znači da ćemo od tog sirotog kršćanstva napraviti ultimativnu ideologiju koja definira nebo i zemlju. Kršćanstvo, naime, ne doživljava politički prostor kao biti ili ne biti suvremenoga čovjeka i svijeta, nego kao prostor u kojemu svi, pa i njemu moralno odvratni, mogu imati svoja prava. U Štahanovoj viziji društva i politike Boga nema, a Isusa još manje. Je li kršćaninu stalo više do Boga ili do Štahanovog kršćanstva?