Teologija izbliza: Davorin Gelemanović

U rubrici „Teologija izbliza“ petkom razgovaramo s teolozima i teologinjama o vjeri, mišljenju, kulturi i onome što ih ne pušta na miru. Ista pitanja otvaraju prostor različitim glasovima, iskustvima i pogledima na teologiju danas.

Rubrikom Teologija izbliza na portalu Točka zarez želimo otvoriti prostor za kratke razgovore s teolozima i teologinjama iz različitih crkvenih, akademskih i društvenih konteksta. Zanimaju nas pitanja koja ih profesionalno zaokupljaju, knjige kojima se vraćaju, biblijski tekstovi koji ih prate, ali i glazba, filmovi, strahovi, nade i mjesta koja su im važna.

Cilj ove rubrike nije ponuditi akademski intervju u užem smislu, nego približiti osobe koje se bave teologijom: njihov rad, duhovnost, intelektualne putove i pogled na svijet.

Današnji sugovornik u rubrici je Davorin Gelemanović.

Davorin Gelemanović rođen je 1983. u Novoj Gradiški, a s obitelji živi u Zagrebu. Sretno je oženjen i otac je troje djece. Završio je preddiplomski studij protestantske teologije na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik. Radi kao asistent u nastavi djece s poteškoćama u razvoju. Služi kao vjeroučitelj i propovjednik Evanđeoske crkve Novi savez u Zagrebu.

Koje je Vaše najdraže mjesto?

Moje najdraže mjesto je šuma u blizini moje kuće, gdje volim otići u šetnju sa psom, maknuti se od užurbanosti, diviti se miru, bojama i mirisima te sabrati misli. Od milja je zovem moja katedrala i unutra volim biti sam. Osim toga, volim podmorje i ronjenje na dah. Mislim da sam na ta dva mjesta skovao najviše materijala za pisanje i propovijedanje.

Čime se trenutno bavite u svom teološkom, istraživačkom ili stručnom radu?

Trenutno mi je najveći fokus na pastoralnoj teologiji, specifično na pastoralu djece i mladih unutar i izvan crkvene zajednice, na radnom mjestu i općenito gdje god se krećem. Primjećujem krizu smisla koja pogađa mlade generacije, kojoj sam i sam bio izložen u toj dobi, te želim doprijeti do djece i mladih s porukom nade, vječnog života i smisla koje nam Bog nudi kroz Evanđelje Isusa Krista. Smatram da su rana duhovna formacija djece i mladih te odgoj savjesti kršćanskim moralom danas od krucijalne važnosti za kasniji sretan i blagoslovljen život na zemlji. U tom pogledu kateheza obitelji, roditelja i djece u mom je fokusu. Uz to aktivno služim kao propovjednik unutar moje vjerske zajednice.

Koje Vas teološko pitanje trenutačno najviše zaokuplja?

Trenutno sam najviše zaokupljen dvama područjima. Prvo je pitanje u kakvom su odnosu povijesno kršćanstvo i tradicija kao korijen koji nužno moramo imati, te s druge strane proročka objava koja vjeri daje svježinu i relevantnost pred pitanjima koja postavlja suvremeno društvo. Smatram da očuvanje istine te razvoj i napredak vjere nisu u takvom sukobu i suprotnosti koliko nam se često čini te da je moguće istodobno zadržati identitet, naravi i bit kršćanske teologije te je u novom ruhu predstaviti suvremenom čovjeku bez gubitka vjerodostojnosti.

Ovo je posebno važno u pluralnom postmodernom društvu Hrvatske i Europe, gdje se pojavljuju mnogi izazovi na moralnom, filozofskom, sociološkom i političkom planu i gdje se sve jako brzo mijenja. Statička dimenzija kršćanskog identiteta i dinamičko življenje istoga nisu antagonisti. Po meni, razvoj i napredak nikada ne mogu i ne trebaju zasjeniti ono odakle dolazimo, ali niti identitet ne treba biti relikvija prošlosti kojoj se klanjamo, već bi danas trebali koračati zagrljeni.

Tek kada jasno znamo odakle dolazimo, tada možemo jasno znati i kamo idemo te kako naša sadašnjost i budućnost trebaju izgledati. Naša se budućnost krije u našoj prošlosti, ali ne u ruhu i formi te prošlosti, nego u njezinu sadržaju i biti. Novim generacijama koje trebaju graditi pravedno i mirotvorno društvo možemo predati samo ono što smo sami primili. Ako odbacujemo sve ono što je prije bilo i dajemo samo ono što mi trenutno generiramo, kad dođu nevolje, to neće imati korijena i osušit će se ono na čemu grade. A to nitko ne želi. Zato smatram da je stabilnost, nepromjenjivost i postojanost koju donosi vjera goruća potreba u stanju fluidnosti i vakuuma smisla u kojem smo se kao društvo našli zbog prevelikog naglaska na progresu.

Što je, po Vašem mišljenju, najhitnije teološko pitanje našeg vremena?

Upravo ono što sam dotaknuo u prethodnom pitanju, a to je kako one vječne i nepromjenjive teološke istine koje crpimo iz Božje objave, koju nam je Bog učinio dostupnom kroz život i djelo Isusa Krista, predstaviti današnjem svijetu. Isusova tvrdnja da živimo u svijetu, ali nismo od ovoga svijeta možda to najbolje sažima. S druge strane, smatram da je od iznimne važnosti ponovno probuditi vjeru kao sredstvo spoznaje iznad razuma i prirodnog poretka stvari. Teološki to proizlazi iz prihvaćanja Isusova uskrsnuća kao vjerodostojne povijesne činjenice. Čini mi se da je teologija u vrijeme i nakon razdoblja prosvjetiteljstva te današnjeg postmodernizma upravo taj aspekt vjere najviše izgubila i previše se zatvorila u naravno i racionalno. Vjera u povijesnu stvarnost Kristova uskrsnuća je temelj vjere uopće.

Praktično življenje ovoga očituje se u tome da se po vjeri otvaramo nadnaravnom Božjem djelovanju i intervencijama u sadašnjosti (u biblijskom smislu to je karizmatsko iskustvo), koje imaju izvor u sili oslobođenoj Isusovim uskrsnućem da iscijeli svijet. Nedavno sam o ovome razgovarao s troje mladih tinejdžera koji nisu bili zainteresirani za vjeru i Crkvu. Kada sam im ovo objasnio, rekli su da je to najuzbudljiviji život koji mogu zamisliti i kršćanstvo koje žele živjeti. Dokaz vjerodostojnosti Evanđelja uvijek se pokazuje kroz djela, a ne samo kroz riječi. I to djela koja nisu samo socijalnog karaktera (iako su i ona danas iznimno potrebna i važna), nego ona koja nitko drugi ne može učiniti kroz karizmatska iskustva i darove Duha kao konstitutivni element života vjernika i zajednice. To je jasan znak prisutnosti Kraljevstva Božjeg već sada u ovome svijetu i naznaka dolaska vremena sveopće obnove čitavog Božjeg stvorenja.

Koja Vas biblijska rečenica, scena ili knjiga posebno prati?

Ona rečenica koja je prije dvadeset godina potpuno i iz temelja promijenila sav moj život i danas me najviše prati, a to je Ivan 8, 31–32: „Ako ustrajete u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ Čovjek je biće stvoreno za slobodu. Krist je ovako odredio pojam slobode – po Njemu je prava sloboda ona od vlasti grijeha i zla koje je zahvatilo svijet otkad se dogodio Pad. Tako oslobođen čovjek pojedinac postaje potpuno Božji i Njemu pripada. Isusov križ i uskrsnuće povijesno su najvažniji događaj koji se ikada dogodio i po kojem Bog i danas na taj način nadnaravno dotiče i oslobađa pojedince. Oslobođeni pojedinci put su prema pravoj slobodi u društvu. Pokušavati ostvariti slobodu obrnutim putem počinjući od mijenjanja okoline, a ne pojedinca, po meni je isto kao stavljati kola ispred konja u zaprezi. Pojedinac treba biti preobražen, oživljen, oslobođen od zla koje ga je zarobilo te imati novo srce u sebi kako bi mogao ozdravljati društvo oko sebe. To je svjedočanstvo i iskustvo i mojega života.

Koja Vam je molitva posebno pri srcu?

Moje obraćenje i početak hoda s Kristom dogodili su se u karizmatskim zajednicama, tako da sam uvijek naginjao tome da molitva bude spontana i iz srca. U tom smislu molitve koje obiluju zahvalnošću Bogu, a ne stalnom potrebom i traženjem su mi najmilije. Od ostalih molitava pronalazim da mi je vrlo korisno moliti prema molitvenim obrascima naglašenima u Svetom pismu. Posebno volim moliti za sebe i druge Pavlove molitve iz Poslanice Efežanima, Poslanice Kološanima, te moliti psalme.

S kojom biste osobom iz sadašnjosti ili povijesti rado razgovarali? O čemu?

Jako bi me zanimalo kako bi izgledao razgovor s mojim pokojnim ocem, koji je prerano preminuo od bolesti. Često se pitam što bi on rekao na moj život danas, na moju obitelj, posao i službu koju imam.

Kojeg ateista, agnostika ili kritičara religije posebno cijenite? Zašto?

Posebno mi je zanimljiv Jordan Peterson. Koliko znam, on je osoba koja je od otvorenog ateista došla u poziciju da se deklarira kao agnostik. Vidim u njemu određenu putanju, hrvanje i borbu s temeljnim pitanjima vjere. Čitam u njegovim knjigama jako puno biblijske podloge za područje kojim se bavi. Istodobno znam da je dosta bolestan te se nadam da će pronaći u vjeri potpuni mir i zdravlje u Bogu. Cijenim ga također zbog retoričkih sposobnosti u argumentiranju svojih stavova.

Tko je Vaš teološki uzor ili važan intelektualni suputnik?

Bez ikakve dileme, moj teološki i intelektualni suputnik takve vrste je moja supruga Andrea. Ona je filter za svu moju teologiju. Za nju je teologija praktična i, da nema nje, vjerojatno bih završio samo u pustom teoretiziranju, a to je upravo ono što mnogi vjernici naših zajednica često zamjeraju teologiji kao disciplini – nedostatak jednostavnosti i praktičnosti. Ona iz mene izvlači ono najbolje i uvijek me potiče nešto pozitivno učiniti, te pokazati što zaista mogu, a ne samo pričati o nečemu. To je sasvim jedna druga razina od teoretskog znanja. To je spoj teorije i prakse. Ona mi je ključna u tome zajedno s mojim kćerima. Ako u domu padam na testu vjernika, pao sam ga općenito, i kao službenik Crkve i kao teolog.

Teološki uzor u početnim godinama moje formacije unutar karizmatske zajednice je bio pentekostni propovjednik, bivši profesor filozofije i klasičnog grčkog s Cambridgea – Derek Prince, koji je nakon nadnaravnog obraćenja za vrijeme Prvog svjetskog rata postao jedan od poznatih biblijskih učitelja 20. st. U akademskom svijetu najviše je na mene utjecala teologija N. T. Wright posebice s učenjem o Kraljevstvu Božjem kao o stvarnosti koja dotiče i transformira ovaj svijet, a spasenje opisuje ne kao bijeg od svijeta i odlazak u nebo, nego kao obnovu i transformaciju svijeta koja je počela ovdje i sada, a završit će se Kristovim ponovnim dolaskom u budućnosti.

Koje teološko djelo trenutačno čitate ili mu se često vraćate?

S obzirom na to da mi je sada ljetna shema, čitam knjigu Sjediti do nogu rabija Isusa, koja proučava aspekte kulture Isusova vremena i Njegova židovstva kako bismo bolje razumjeli poruku Radosne vijesti u izvornom kontekstu te njezinu primjenu danas.

Knjiga kojoj se često vraćam jest sama Biblija. Znam da zvuči kao dosta banalno, ali za mene to ima veliku važnost. Redovito čitanje i proučavanje Svetoga pisma kao nepogrešivog i primarnog izvora vjere i teološke spoznaje ključno je za teologa u moru ostale literature i sekundarnih izvora. Zajedno s čitanjem i proučavanjem Svetoga pisma bitna mi je i vrlo jaka ukorijenjenost u zajednici vjernika. Po meni je to sidro svakom teologu. Kad se teolozi odvoje od Svetoga pisma i zajednice vjernika te se zatvore u neki svoj zasebni svijet ili teološki laboratorij, smatram da tada nastaju problemi.

Koju neteološku knjigu trenutno čitate?

Na preporuku moje dobre prijateljice koja se bavi storytellingom, pročitao sam knjigu Malcolma Gladwella pod nazivom Treptaj. Fantastična je i jednostavno pisana knjiga o čovjekovoj sposobnosti intuicije i o tome kako iskustvom izvježbana intuicija može pomoći pri donošenju brzih i hitnih odluka u raznim situacijama. Preporučio bih je svima koji naginju racionalnom aspektu, jer širi vidike za spoznaju koju čovjek dobiva kroz osjetilni doživljaj i iskustvo. Knjiga tvrdi da se to može trenirati i razvijati, i za mene je to revolucionarno.

Koji Vas je film, koncert ili kazališna predstava u posljednje vrijeme dotaknula?

Jako me potresla, zamislila i zabrinula Netflixova serija Adolescencija. Učvrstila me u odluci da radim ono što radim.

Koju glazbu rado slušate?

S obzirom na to da se moja supruga profesionalno bavi glazbom, pisanjem pjesama i produkcijom suvremene kršćanske glazbe, najviše slušam upravo taj tip glazbe. Osim toga, u druženju s prijateljima uživam u našim domaćim pjesmama, dalmatinskoj i tamburaškoj glazbi. Prednost uvijek dajem domaćoj glazbi, bilo duhovnoj, bilo sekularnoj.

Koji Vam je crkveni prostor ili sakralna građevina posebno važna?

Općenito gledano to su lokaliteti koje sam posjetio dok sam bio u Jeruzalemu, a najviše od svih Getsemanski vrt i sve one stare masline koje sam tamo vidio. Osjetio sam neku duboku duhovnu i povijesnu povezanost s tim mjestom. Osim toga, nedavno sam s prijateljima bio u Rimu i svi ti slojevi povijesti koje sam vidio ostavili su veliki dojam na mene. Od svega najviše me se dojmio posjet katakombama i Koloseumu u kojem su mnogi ranokršćanski mučenici stradali za vjeru u kojoj mi i danas živimo. U Hrvatskoj, iako dosad nisam imao prilike otići, velika mi je želja posjetiti mjesto ranokršćanske Salone.

Čega se bojite, čemu se radujete i koju biste misao ostavili čitateljima?

Priznajem da se bojim za svoju djecu, u kakvom će svijetu i okolnostima živjeti. Raduje me to što vjerujem da će moj Bog biti s njima i paziti na njih čak i kada mene više ne bude, jer je On vjeran i istinit.

Što se tiče misli za čitatelje, nedavno sam propovijedao u našoj zajednici koristeći primjer slike koja se čuva u Louvreu. Njezin prijašnji naslov bio je Šah-mat, a prikazuje čovjeka koji je u igri šaha navodno matiran. Taj je naslov naknadno promijenjen jer su proučavanjem slike shvatili da figura kralja poraženog čovjeka ima još jedan potez. Tako da se slika danas zove – Kralj ima još jedan potez. Zato je misao koju bih ostavio čitateljima ujedno i posljednja rečenica iz Biblije, iz Knjige Otkrivenja: „Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse“, a ja bih tomu dodao još „I povuci svoj zadnji potez!“