Tko je unutra, a tko vani? Halík i vjera „nevjernih“

Inicijativa Tomáša Halíka za „ekumenizam treće vrste“ još nije do kraja zaživjela. Ali vrijedilo bi ozbiljno se pozabaviti „vjerom nevjernih“ i onima koji više ne nalaze svoje mjesto u klasičnim religijskim okvirima.

Izraz „ekumenizam treće vrste“ češki sociolog i filozof religije Tomáš Halík preuzeo je od erfurtskog filozofa Eberharda Tiefenseea. Prije pet godina Halík je iz toga razvio inicijativu koju je, među ostalim, predstavio u zborniku Christsein und die Corona-Krise iz 2020. godine, koji su uredili kardinal Walter Kasper i George Augustin.

Jedan dio njegova teksta nosi naslov: Razumjeti vjeru „nevjernih“. Što je Halík time mislio? I zašto se riječ „nevjerni“ pojavljuje u navodnicima? Njegova je misao zapravo poziv da se dublje otkriju, razumiju i tumače duhovna iskustva ljudi koji se ne pripisuju nijednoj religiji.

Pritom ne treba misliti samo na Češku, jednu od najsekulariziranijih zemalja Europe. Prema Halíkovoj procjeni, u velikim dijelovima zapadne Europe raste broj takozvanih „nones“, ljudi koji se ne žele svrstati ni u jednu postojeću religiju.

Nazvati ih jednostavno „ateistima“ bilo bi prebrzo i pregrubo. Ta je skupina vrlo raznolika: od vjerski ravnodušnih, agnostika i antiklerikalno raspoloženih ljudi, preko onih koji sami sastavljaju vlastiti religijski mozaik, do pristaša alternativnih duhovnosti, sinkretista, ljudi razočaranih ili ranjenih religijskim institucijama, ali i iskrenih duhovnih tražitelja.

Mogu li takvi ljudi nama kršćanima biti nevažni? Trebamo li ih samo žaliti? Smatrati ih zaslijepljenima, tvrdoglavima ili površnima? U hrvatskom kontekstu mogli bismo dodati: jesu li oni samo „udaljeni od Crkve“, „nepraktikanti“, ljudi koji dolaze samo na krštenja, vjenčanja i sprovode, ili je njihova udaljenost znak dubljeg pitanja koje Crkva više ne može zaobići?

„Nevjerni“ nisu uvijek izvan Crkve

Nakon Drugoga vatikanskog koncila Crkva je osnovala Sekretarijat za nevjernike, koji je vodio kardinal Franz König. Tada je u prvom planu bio dijalog s ateizmom. Danas je situacija drukčija: krajolik vjere i nevjere više ne određuju samo uvjereni vjernici i uvjereni ateisti, nego i veliki broj ravnodušnih, distanciranih, ranjenih i duhovno neopredijeljenih.

Halík pritom podsjeća na teologiju oslobođenja, koja se usredotočila na ljude na rubu: siromašne, iskorištavane, progonjene, marginalizirane i manjine. Danas je, smatra on, potrebno razviti i teologiju koja će ozbiljno promišljati duhovno iskustvo onih koji se nalaze na rubovima institucionalne religije: ljudi koje su Crkve marginalizirale, koje je „organizirana religija“ razočarala ili ranila, ljudi bez čvrstih sigurnosti, ali često otvorenih, iskrenih i žednih istine i pravednosti.

I ti su „siromašni“ uvijek s nama. Samo što njihovo siromaštvo nije uvijek materijalno. Ono je često siromaštvo sigurnosti, pripadnosti, jezika i povjerenja.

Ta misao snažno podsjeća na poziv pape Franje da Crkva bude Crkva periferije: Crkva koja se ne boji izaći na nepoznato i nesigurno tlo.

Treći oblik služenja: pratiti one koji traže

Uz „normalne“ vjernike u župama i klasičnu misiju, Halík vidi kako se pojavljuje i treći oblik crkvenog služenja: duhovno praćenje tražitelja. Tu se, kaže, može mnogo naučiti od bolničkog i zatvorskog pastorala. Ondje se ne polazi od pretpostavke da je čovjek već „unutra“, religijski oblikovan, jezično pripitomljen i spreman na crkvene odgovore. Polazi se od konkretnog čovjeka, njegove rane, pitanja, samoće, krivnje, straha ili nade.

Bez obraćenja, bez metanoje, pritom ne ide. Ali ovdje se ne misli najprije na formalni povratak instituciji, nego na egzistencijalni prijelaz iz površnosti u dubinu: iz života koji samo funkcionira prema životu koji se usuđuje pitati za smisao.

No postoji još jedno važno područje. „Drugi“ nisu samo vani. Oni su i unutra.

I redoviti vjernici danas su, više nego ikada, tražitelji. Mnogi se više ne prepoznaju u liturgijskom jeziku. On im zvuči kao strani jezik. Riječi poput „milost“, „otkupljenje“, „žrtva“, „spasenje“ ili „zalog“ mnogima više ne otvaraju nikakav unutarnji prostor. One postoje, ali ne odjekuju.

Zato nije riječ samo o novoj religijskoj pismenosti. Problem je dublji. Ako crkveni govor više ne dodiruje ljudsko iskustvo, tada ni projekt „misionarske Crkve“ ne može izbjeći semantičke prepreke. Može, doduše, proizvoditi velike teološke konstrukcije, ali one u stvarnom životu, pa čak ni u molitvi, više ne znače mnogo.

To se osobito vidi kod krštenja, vjenčanja i sprovoda. U hrvatskom kontekstu to se posebno osjeća ondje gdje se još čuva obred, ali se gubi jezik koji bi ga iznutra nosio. Ondje se često susreću ljudi koji nisu protiv vjere, ali su joj postali stranci. Njihova je udaljenost opipljiva. Kao da crkveni obred još ima društvenu težinu, ali jezik kojim se tumači više ne pronalazi put do srca. Nastaje neobična rezonancija, ali negativna: nešto zvuči, no ne pogađa.

Što nas je pandemija mogla naučiti?

Halík je upozorio i na dvije važne praktične spoznaje iz osiromašene korizme i Uskrsa 2020. godine, u vrijeme pandemije. Kršćani su tada mogli shvatiti da Bog i njegovo djelovanje nisu ograničeni sakramentalnom praksom Crkve: Deus non tenetur sacramentis, Bog nije vezan sakramentima.

Istodobno su mogli iznova iskusiti da euharistija nije samo komunikacija s Bogom, nego i s drugim ljudima. Euharistijsko slavlje stvarna je gozba u kojoj je stvarna Kristova prisutnost u sakramentu povezana sa stvarnom, a ne samo virtualnom, prisutnošću vjernika. U euharistiji Krist prima nas, a mi primamo Krista, ali i svoju braću i sestre. Primamo ga i u njima i po njima.

Pitanje je jesu li nas te misli doista nadahnule. I to ne samo teorijski, nego praktično. Je li tadašnje prisilno euharistijsko gladovanje moglo otvoriti više osjetljivosti za one koji se i inače nalaze u „neregularnim situacijama“, o kojima papa Franjo govori u Amoris laetitia? Može li iskustvo vlastite uskraćenosti probuditi milosrđe prema onima kojima Crkva često prilazi najprije pravilnikom, a tek potom licem?

Tko će takve misli preuzeti? Tko će ih ne samo pročitati, nego pustiti da nešto promijene? Ili ćemo, kao toliko puta, nakon nadahnjujućih tekstova jednostavno prijeći na dnevni red: na pastoralni pragmatizam, administrativno preživljavanje i teološko odgađanje svega što bi nas moglo ozbiljno pomaknuti?

Halíkove su misli stare pet godina, ali nisu izgubile ništa od svoje aktualnosti. Možda su danas još hitnije.

Jer pitanje više nije samo tko je „unutra“, a tko „vani“. Pitanje je prepoznaje li Crkva da su granice između vjere i nevjere, pripadanja i udaljenosti, čežnje i ravnodušnosti mnogo složenije nego što to naše uredne kategorije dopuštaju.

A možda bi upravo ondje gdje Crkva vidi „nevjerne“ mogla naići na ljude koji su samo prestali vjerovati njezinu jeziku, ali nisu prestali tražiti Boga.